Deisis

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Deisis ikona Manastir Svete Katarine na Sinaju. XII. vek

Deisis (grč. δέησις — молитва или посредовање) odnosi se na podnošenje prvobitne interesne brige, kako u svetovno - pravnoj tako i u religioznoj sferi.[1]. U Vizantijskom carstvu, izraz je korišćen i za profane peticije upućene caru. U jeziku moderne istorije umetnosti, međutim, značenje termina je ograničeno na versko i suštinski blagotvorno posredovanje (lat. intercessio — заступништво) kao slikovni motiv hrišćanske ikonografije. Ovaj motiv obično prikazuje ikone koja u centru imaju lik Hrista (najčešće u Pantokratorovoj ikonografiji), levo od nje, respektivno, Bogorodica a desno Jovan Krstitelj, predstavljeni u tradicionalnom gestu molitvenog zastupništva (trofiguralni deisis). Mogu se postaviti slične ikone apostola, svetih otaca, mučenika i drugih (višefiguralni deisis). Glavno dogmatsko značenje kompozicije deisis je posrednička molitva, zastupništvo za ljudski rod pred Nebeskim Carem i Sudijom. Na formiranje ove ikonografije uticala je liturgija. U postikonoboračko doba, ikona Deisis je postavljena na arhitrav niske oltarske pregrade.[2].

Poreklo predmeta slike[uredi | uredi izvor]

Slikovni motiv se sa sigurnošću javlja tek po okončanju vizantijske slikovne polemike. Do nas je došao u provincijskim vizantijskim delima iz Kapadokije oko 900. godine nove ere (npr. iz Ajvali Kilise u dolini Gulidere kod Čavušina). Najstariji sačuvani primerci iz Konstantinopolja potiču iz 10. veka i predstavljaju dela manje umetnosti kao što su emajl Limburške Stauroteke ili rezbarenje slonovače na triptihu Harbavil u Luvru. Monumentalni Mozaik Deesis na južnoj galeriji Aja Sofije datira iz 13. veka. Još jedan mozaik mitropolita Deesis je sačuvan u Manastir Bogorodica Pamakaristos.[3]

Stil i značaj[uredi | uredi izvor]

Freska Uspenja Bogorodice Manastir Sopoćani urađena 1265. godine na kojoj je uočljivo stremljenje ka naturalizmu kao i u deisis mozaiku iz Aja Sofija XIII. vek.

Tema u deisis mozaiku česta je u ovoj vrsti umjetnosti u raznim medijima, počevši od srednjovizantijskog vremena pa naovamo, pri čemu su često bile upotrebljavane slične kompozicije koje se mogu vidjeti na drugim mozaicima iz Aja Sofije. Na ovom mozaiku ilustrirano je i šire stremljenje pomaka ka naturalizmu (oponašanje vidljivog svijeta) iz perioda kasne vizantijske umjetnosti, koji se također može uočiti na zidnoj fresci Uspenja Bogorodice iz 1265. godine u manastiru Sopoćani. Kao i kod većine vizantijskih umjetničkih djela nije poznato porijeklo umjetnika ili više njih koji su uradili deisis mozaik. Predstavlja jedan od najznačajnijih primjera kasnovizantijskog umjetničkog izraza, koji podsjeća na ono što su u to vreme radili italijanski slikari Čimabue, Đoto di Bondone i Dučo di Buoninsenja povezani sa počecima italijanske renesanse. U deisis mozaiku nije uočljiv naturalizam kao kod italijanskih slikara. Tijela, lica, nosevi i prsti su izduženi i elegantni, a sve je usredsređeno na emocionalnu angažovanost. Tu je i emotivni pogled svetog Jovana Krstitelja koji ukazuje na njegovo strahopoštovanje prema Hristovoj patnji u ime čovječanstva. Osim estetske i umjetničke vrijednosti koju su ostvarili vizantijski majstori prilikom izrade ovog mozaika, njegova duboka vrijednost je i u samoj slici koja je prilikom molitvi pomagala Vizantincima da stupe u kontakt s božanskim i transcendentalnim.[4].

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Early Christian and Byzantine art, John Lowden, Phaidon Press Limited, London, prvo izdanje 1997. str. 389 - 392 ISBN 0 7148 3168 9
  • Byzantium: Faith and Power (1261 - 1557), The Metropolitan Museum of Art, New York, Yale University Press, New Haven and London, prvo izdanje 2004. str. 143-152. ISBN 1-58839-113-2
  • Maria Cheremeteff in Leong, Albert ed; The Millennium: Christianity and Russia, A.D. 988–1988; pp. 110–118; 1990; St Vladimir's Seminary Press;. ISBN 0-88141-080-2

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Mediji vezani za članak Deisis na Vikimedijinoj ostavi