Deliblatska peščara

Koordinate: 44° 53′ 01″ N 21° 05′ 33″ E / 44.88361° S; 21.09250° I / 44.88361; 21.09250
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Specijalni rezervat prirode Deliblatska peščara
IUCN kategorija IV (stanište)
Deliblatska peščara
Mapa sa lokacijom zaštićene oblasti Specijalni rezervat prirode Deliblatska peščara
Mapa sa lokacijom zaštićene oblasti Specijalni rezervat prirode Deliblatska peščara
Mjesto Srbija
Najbliži gradAlibunar, Vršac
Koordinate44° 53′ 01″ N 21° 05′ 33″ E / 44.88361° S; 21.09250° I / 44.88361; 21.09250
Površina34.829 ha
Osnovano1989. godine
Upravljačko tijeloSrbija

Deliblatska peščara (Deliblatski pesak) ili Banatska peščara[1] (Banatski pesak), jedinstvena je peščara u Evropi, a nalazi se u jugoistočnom delu srpske pokrajine Vojvodine, u južnom Banatu.

Ova prostrana oblast površine od oko 300 km², čije su glavne peščane mase elipsoidnog oblika okružene plodnim lesnim poljoprivednim površinama, proteže se između Dunava i jugozapadnih padina Karpata.

Ovaj spomenik istorije prirode Panonske nizije jedno je od retkih pribežišta za mnoge specifične vrste flore i faune, koje u evropskim i svetskim razmerama predstavljaju prirodne retkosti. Peščara predstavlja geomorfološki i ekološko-biogeografski fenomen ne samo Panonske nizije, već i čitave Evrope. Specijalni rezervat prirode Deliblatska peščara[2][3][4] je proglašen 1977. godine.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Položaj peščare

Specijalni rezervat prirode se prostire na površini od 34.829 ha u četiri opštine: Kovin, Alibunar, Bela Crkva i Vršac. Rezervatu pripada i Ada Žilava (92 ha) i deo akvatorije Dunava. Prostire se na sever od Dunava, u pravcu jugoistok-severozapad, oko 35 km u dužinu i oko 9 do 12 km u širinu. Reljef je nastao na lesnoj valovitoj zaravni nanošenjem slojeva peska i nanosa Dunava i okolnih reka koje su se potom delovanjem vetra (Košava) oblikovale u dine. Najviši vrhovi su Pluc (198 m) i Crni vrh (192 m). Debljina peska se kreće od 5 do 30 m u niskom pesku koji je najbliži Dunavu i gde su nadmorske visine između 75 i 85 m, pa sve do 20–100 m u oblastima visokog peska gde su nadmorske visine od 100 do 135 m.

Živi svet[uredi | uredi izvor]

Bogatstvo flore ovog područja se ogleda u postojanju od oko 900 vrsta viših biljaka, od kojih su mnoge relikti i rariteti, kao i vrste koje su u svom rasprostranjenju ograničene na Panonsku niziju. Jedino se ovde, u odnosu na čitav prostor Srbije nalaze: banatski [ru], stepski božur, Pančićev pelen, šerpet i Degenova kockavica. Svoje stanište ovde je našlo i 20 vrsta orhideja. Prirodnu autohtonu šumsku vegetaciju predstavljaju šume bele lipe i krupnolisnog medunca. Deliblatska peščara je u vegetacijskom smislu mešavina stepe i šumo-stepe, koju odlikuje mozaik travnih, žbunastih i šumskih staništa.

Zbog prisustva velikog broja vrsta ptica, od kojih su mnoge retke i ugrožene, ovo područje je uvršćeno u najznačajnija staništa ptica u Evropi – IBA područje. Iz grupe grabljivica, koje su najugroženije ptice, zastupljene su vrste kao što su: banatski soko, orao krstaš i orao kliktaš. Njihovo pojavljivanje uslovljeno je pašnjačkim površinama i prisustvom tekunice, koja predstavlja osnov njihove ishrane. Od stanovnika životinjskog carstva peščare, ovom prilikom izdvajamo prisustvo: vuka, jelena, srne i divlje svinje.

Prirodne karakteristike i jedinstvenost ovog kraja čine ga pogodnim za rekreaciju, lov i ribolov, nautički turizam, a pre svega ekološki turizam. U cilju zaštite ovog područja, Deliblatska peščara je proglašena za specijalni rezervat prirode.

Od 2002. godine, Deliblatska peščara nalazi se na preliminarnoj listi Uneska kao područje izuzetnih prirodnih vrednosti.

Ljudska istorija[uredi | uredi izvor]

Na lokalitetu Židovara otkriveni su ostaci iz bronzanog doba. Ostali lokaliteti (Đurica, Grebenac, Veliki Grad, Mali Grad) sadrže ostatke naselja od 13. veka pre nove ere do 1500-ih i 1600-ih godina. Rimski period je predstavljen šancem kod Kovina (Rimski šanac).[5]

Godine 1789, austrijske vlasti, koje su kontrolisale to područje u to vreme, poslale su šumarskog inženjera Franca Bahofena iz Temišvara da izvrši merenja peska i sačini izveštaj o tome kako „ukrotiti“ pesak. U to vreme jaki vetrovi i oluje su nosili pesak od Deliblata sve do Beča i Pešte.[6] Prema narodnom mitu, austrijska carica Marija Terezija naručila je sređivanje Deliblata nakon što joj je vetar uneo pesak u tanjir dok je jela supu.[7] Nakon decenije rada, Bahofen je izvestio da pesak pokriva površinu od 40.660 km2 (15.700 sq mi), od kojih 168 km2 (65 sq mi) je prekriven rastresitim, slobodnim peskom. Da bi imobilisao pesak, Bahofer je izradio plan pošumljavanja, koji je prihvaćen 1818. Od tada, skoro 300 km2 (120 sq mi) peska je bilo pošumljeno, ali i 250 km2 (97 sq mi) je izgorelo u tri katastrofalna požara izazvana ljudskim nemarom.[6]

Pesak je služio kao skrovište od strane jugoslovenskih partizana tokom Drugog svetskog rata. Gradili su bazne logore i zemunice u kojima su se krili posle antinemačkih akcija. Od brojnih privremenih skrovišta danas je sačuvano samo jedno. Bila je to improvizovana bolnica na lokalitetu Čardak. Ovde se nalazi i spomenik Jevrejima koje su Nemci za vreme okupacije prevezli iz Beograda i streljali u pesku.[8]

Posle rata organizovane su brojne Omladinske radne akcije u pesku. Do kasnih osamdesetih godina 20. veka organizovani su i planski radovi koji su obuhvatali imobilizaciju peska, formiranje protivpožarnih staza i asfaltiranje puteva, a izgrađeno je naselje „Čardak“ za učesnike akcija. Zamišljeno je kao turističko-sportski kompleks u budućnosti, ali je vremenom zapušteno i od 1990-ih postalo naselje za izbeglice iz jugoslovenskih ratova.[9] Zelenilo u regionu gotovo je potpuno uništeno u razornom požaru 1996. godine.[10]

„Čardak” je potom adaptiran u obrazovno-rekreativni centar. Pokrajinska uprava je u martu 2020. odlučila da ga koristi kao kamp za bliskoistočne migrante, kojih je tada bilo 8.500, rasutih u 17 kampova širom Srbije. Ovde je trebalo smestiti samo one iz Vojvodine (nekoliko stotina). Stotine meštana protestovalo je, a pridružili su im se i predstavnici lokalne administracije. Iako je tvrdila da je odluka samo privremena (najviše 2 meseca), pokrajina ju je poništila nedelju dana kasnije, proglasivši je karantinom zbog pandemije KOVID-19.[11]

Ukupno ima oko 800 domaćinstava, vikendica ili soba u izletničkim kompleksima u pesku. Tu spada i vikend naselje sa 20 bungalova koje je izgradila nekadašnja Industrija stakla Pančevo, a koje je danas prepušteno stihiji. Hronični problem u pesku je nedostatak vode za piće.[12]

Lovište[uredi | uredi izvor]

Lovište Deliblatska peščara se nalazi na površini od 33.610 ha od čega je ograđeno 1.850 ha Dragićev Hat. Lovište se nalazi u okviru javnog preduzeća Vojvodinašume[13] kojim upravlja šumsko gazdinstvo Banat[14] Pančevo. Od krupne divljači mogu se loviti jeleni, divlje svinje i srne, a od sitne divlje patke i divlje guske.

Lovište se nalazi u južnom Banatu i okruženo je sa tri reke: Dunav, Tamiš i Karaš. Jugoistočni deo lovište u dužini od sedam kilometara naslanja se na Dunav – Dragićev Hat zauzima površinu od 1.850 ha i osposobljeno je kao lovno-uzgojni centar.

Labudovo okno je deo lovišta u kojem se organizuje lov na divlje patke i guske i obuhvata površinu od 2.500 ha močvarskih terena, rečnih ostrva i Dunava. Tokom jeseni i zime velika jata divljih pataka i gusaka nastanjuje ovaj kraj. Lovci se smeštaju u lovačkim kućama u samom lovištu.

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Najveći deo radnje filma Ko to tamo peva sniman je u Deliblatskoj peščari. Tu je sniman i film Boj na Kosovu.[15]
  • Deliblatska peščara je tradicionalna destinacija selećih pčelara iz čitave Srbije koji koriste bogatu bagremovu pčelinju pašu, a potom prelaze na prostore pod lipom gde nastavljaju medobranje. Vrlo su cenjeni bagremov i lipov med iz Deliblatske peščare, dok znatno skromnije prinose medobranja daje i livadska paša, koju pčelari retko koriste jer je tada u jeku bogata suncokretova paša, dostupna već na njivama na obodu šume.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ B. Butorac, V. Habijan-Mikeš, V. Vider (2002): Opstanak peščara u Vojvodini – Sanddunes in Yugoslavia (Vojvodina). Grafoprodukt Subotica, pp. 23, 37.
  2. ^ „Specijalni rezervat prirode „Deliblatska peščara. vojvodinasume.rs. 
  3. ^ „SRP “Deliblatska peščara. vojvodinasume.rs. 
  4. ^ „Prostorni plan područja posebne namene specijalnog rezervata prirode Deliblatska peščara”. Arhivirano iz originala 30. 05. 2016. g. 
  5. ^ Olga Janković (2. 6. 2019). „Zanimljiva Srbija: Deliblatska peščara - Nemirni pesak evropske Sahare” [Interesting Serbia: Deliblatska Peščara - Restless sand of European Sahara]. Politika-Magazin, No. 1131 (na jeziku: srpski). str. 20—21. 
  6. ^ a b Olga Janković (2. 6. 2019). „Zanimljiva Srbija: Deliblatska peščara - Nemirni pesak evropske Sahare” [Interesting Serbia: Deliblatska Peščara - Restless sand of European Sahara]. Politika-Magazin, No. 1131 (na jeziku: srpski). str. 20—21. 
  7. ^ Marina Vulićević (20. 9. 2022). „Tamo gde je sniman film "Ko to tamo peva" [Where the movie Who's Singin' Over There? was filmed]. Politika (na jeziku: srpski). str. 12. 
  8. ^ Olga Janković (2. 6. 2019). „Zanimljiva Srbija: Deliblatska peščara - Nemirni pesak evropske Sahare” [Interesting Serbia: Deliblatska Peščara - Restless sand of European Sahara]. Politika-Magazin, No. 1131 (na jeziku: srpski). str. 20—21. 
  9. ^ Olga Janković (2. 6. 2019). „Zanimljiva Srbija: Deliblatska peščara - Nemirni pesak evropske Sahare” [Interesting Serbia: Deliblatska Peščara - Restless sand of European Sahara]. Politika-Magazin, No. 1131 (na jeziku: srpski). str. 20—21. 
  10. ^ Marina Vulićević (20. 9. 2022). „Tamo gde je sniman film "Ko to tamo peva" [Where the movie Who's Singin' Over There? was filmed]. Politika (na jeziku: srpski). str. 12. 
  11. ^ Olga Janković (28. 3. 2020). Čardak ipak karantin, a ne centar za migrante [Čardak quarantine after all, not the migrants' center]. Politika (na jeziku: srpski). str. 17. 
  12. ^ Olga Janković (31. 7. 2022). Presušio Devojački bunar [Girls' well dried out]. Politika (na jeziku: srpski). str. 12. 
  13. ^ „Vojvodinašume | Čuvajmo naše šume”. vojvodinasume.rs. 
  14. ^ „Šumsko gazdinstvo Banat”. serbia-tourism.org. Arhivirano iz originala 11. 9. 2019. g. Pristupljeno 11. 9. 2019. 
  15. ^ „Kosovski boj, domaći film o slavnoj prošlosti”. sinemanija.com. 31. 7. 2015. Pristupljeno 11. 9. 2019. 
  16. ^ „Oleškovskie peski – ukrainskaя Sahara” [Oleškovski pesak – ukrajinska Sahara]. ru.tsn.ua (na jeziku: ruski). 9. 9. 2013. Pristupljeno 14. 9. 2019. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]