Detlići

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Детлићи (ред))

Piciformes
Vremenski raspon: Rani eocen do danas
crvenokruni detlić
Melanerpes rubricapillus rubricapillus
ženak, Tobogo
Dendrocopos major
Naučna klasifikacija e
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Aves
Kladus: Picodynastornithes
Red: Piciformes
Meyer & Wolf, 1810
Podredovi i familije

Za praistorijske taksone, pogledajte tekst

Sinonimi

Galbuliformes Fürbringer, 1888

Detlići[1] (lat. Piciformes) predstavljaju red iz klase ptica koji se najčešće deli na dva podreda i devet porodica koje uglavnom žive na drveću. Najpoznatija od tih porodica je svakako Picidae, koja obuhvata detlića i njegove rođake. U Piciformes spadaju 57 danas postojećih rodova sa preko 400 vrsta, od kojih Picidae čine polovinu.

Devet porodica pretežno arborealnih ptica čine red Piciformes, a najpoznatija od njih su Picidae, koja uključuje detliće i bliske srodnike. Piciformes sadrži oko 71 živi rod sa nešto više od 450 vrsta, od kojih Picidae (detlići i srodnici) čine oko polovinu.

Uopšteno govoreći, Piciformes su insektojedi, iako barbeti i tukani uglavnom jedu voće, a medovođe su jedinstveni među pticama po tome što mogu da svare pčelinji vosak (iako insekti čine najveći deo njihove ishrane). Skoro svi Piciformes imaju zigodaktilna stopala poput papagaja - dva prsta napred i dva pozadi, raspored koji ima očigledne prednosti za ptice koje provode veći deo svog vremena na deblima drveća. Izuzetak je nekoliko vrsta troprstih detlića. Jakamare na stranu, Piciformes nemaju paperje u bilo kom uzrastu, samo pravo perje. Njihove veličine variraju od rumenog pikuleta dužine 8 centimetara i težine 7 grama do toko tukana, dužine 63 centimetra i težine 680 grama.[2] Svi se gnezde u šupljinama i imaju altrične mlade.

Sistematika[uredi | uredi izvor]

Galbulidae i Bucconidae se često razdvajaju u poseban red Galbuliformes. Analiza nuklearnih gena potvrđuje da oni formiraju sopstvenu lozu, ali sugeriše da ih je bolje tretirati kao podred. Ostale porodice čine drugu monofiletsku grupu podrednog ranga, ali je utvrđeno da su barbeti parafiletski u odnosu na tukane i stoga je ranija sveobuhvatna familija Capitonidae podeljena.[3] Detlići i medovođe su jedni drugima najbliži srodnici.[4] Prema nekim istraživačima,[5] ceo red Piciformes treba da bude uključen kao podgrupa u Coraciiformes.[6]

Izgled[uredi | uredi izvor]

To su neobične, dobro opremljene ptice puzačice. Gotovo sve ptice iz ovog reda imaju zigodaktilno oblikovana stopala, što znači da imaju dva prsta okrenuta prema napred(do polovine prvog članka međusobno srasla), a dva prema nazad. Svi prsti imaju snažne, oštre kandže polumesečastog oblika koje im omogućuju hvatanje za stablo, a kljunovi su im takođe snažni i pri vrhu oštri. Imaju vrlo specifičan rep. Pera u repu su relativno kratka i čvrsta, tako da rep pticama služi kao “treća noga” kod puzanja gore-dole po stablu, a najviše kao oslonac kod kljucanja po kori ili dubljenju duplji.

Ishrana[uredi | uredi izvor]

Uopšteno, ove ptice su insektivori, iako se tukani uglavnom hrane voćem, a medarice pčelinjim voskom. One vrste koje se hrane insektima, kreću se od dna stabla prema krošnji, kljunom razbijaju koru kako bi došli do insekata i njihovih larvi pomažući se pri tome vrlo neobično oblikovanim jezikom. On je vrlo dugačak, crvoliko izvučen, lagano rožnat, a uz rubove sa svake strane ima četiri do pet krutih bodlji čiji izgled podseća na kuke na vrhu strelica. Uz to, njihove žlezde luče lepljivu sluz koja, kao kod mravojeda, premazuje jezik. Nakon što kljunom otvori pristup do potkornih kanala raznih insekata, jezikom prodire u njih. Smatraju se vrlo korisnim čistačem šuma.

Gnežđenje[uredi | uredi izvor]

Sve ptice iz ovog reda su bez izuzetka dupljašice. Gnezde se u dupljama koje ili same prave ili ih, kako to čini tukan, otimaju od drugih ptica ili naseljavaju napuštene. Mladunci svih ovih ptica su čučavci.

Evolucija[uredi | uredi izvor]

Primozygodactylus, zigodaktilina ptica

Rekonstrukcija evolucione istorije Piciformes bila je otežana lošim razumevanjem evolucije zigodaktilnog stopala. Određeni broj praistorijskih porodica i rodova, od ranoeocenskih Neanis i Hassiavis, Zygodactylidae/Primoscenidae, Gracilitarsidae, Sylphornithidae, i „Homalopus”,[7] do miocenskih „Picus” gaudryi i pliocenskog Bathoceleus, ponekad se pripisuju ovom redu.[8] Postoje neki izumrli preci Piciformes poznati iz fosila koje je bilo teško klasifikovati, ali bar delimično verovatno pripadaju Pici. Poznato je da moderne porodice postoje od srednjeg kasnog oligocena do ranog miocena; shodno tome, izgleda da su stariji oblici bazalniji. Čini se da se veliki deo evolucije piciforma dogodio u Evropi gde se danas javljaju samo Picidae; možda čak i neke sada isključivo neotropske porodice vode poreklo iz Starog sveta.

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Piciformes 
 
 

Galbulidae– jakamari

 
 

Bucconidae – puhovke

 
 
 
 
 

Indicatoridae – medovođe

 
 

Picidae – Detlići

 
 
 
 

Megalaimidae – azijski barbeti

 
 
 

Lybiidae – afrički barbeti

 
 
 

Semnornithidae – tukanski barbeti

 
 
 

Capitonidae – novosvetski barbeti

 
 

Ramphastidae – tukani

 
 
 
 
 
 
 
Odnosi između porodica zasnovani na filogenetskoj studiji Klaramunta i Krakrafta objavljenoj 2015.[9]
red Piciformes
podred: Galbuloidea
porodica: Bucconidae
porodica: Galbulidae
podred: Picoidea
fosili:
rod Rupelramphastoides
rod Capitonides
porodica Miopiconidae
porodica Picavidae
infrared Picidaes
porodica: Indicatoridae (medarice[10])
porodica: Picidae (detlići)[11]
infrared: Ramphastidaes
porodica: Capitonidae (bradonjice[10])
porodica: Lybiidae
porodica: Megalaimidae
porodica: Semnornithidae
porodica: Ramphastidae (tukani)

Vrste[uredi | uredi izvor]

Podvrste[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Pravilnik o proglašenju i zaštiti strogo zaštićenih i zaštićenih divljih vrsta biljaka, životinja i gljiva - Prilog II Zaštićene vrste koje se nalaze na Dodacima CITES konvencije i na Dodatku B Uredbe Komisije (EZ) broj 750/2013 od 29. jula 2013. godine”. pravno-informacioni-sistem.rs. 
  2. ^ Short, Lester L. (1991). Forshaw, Joseph, ur. Encyclopaedia of Animals: Birds. London: Merehurst Press. str. 152—157. ISBN 1-85391-186-0. 
  3. ^ Lanyon, Scott M.; Hall, John G (april 1994). „Reexamination of Barbet Monophyly Using Mitochondrial-DNA Sequence Data” (PDF). The Auk. 111 (2): 389—397. doi:10.2307/4088602. 
  4. ^ Johansson, Ulf S.; Ericson, Per G.P. (2003). „Molecular support for a sister group relationship between Pici and Galbulae (Piciformes sensu Wetmore 1960” (PDF). Journal of Avian Biology. 34 (2): 185—197. doi:10.1034/j.1600-048X.2003.03103.x. 
  5. ^ Hackett, Shannon J.; Kimball, Rebecca T.; Reddy, Sushma; Bowie, Rauri C. K.; Braun, Edward L.; Braun, Michael J.; Chojnowski, Jena L.; Cox, W. Andrew; Han, Kin-Lan; Harshman, John; Huddleston, Christopher J.; Marks, Ben D.; Miglia, Kathleen J.; Moore, William S.; Sheldon, Frederick H.; Steadman, David W.; Witt, Christopher C.; Yuri, Tamaki (2008). „A Phylogenomic Study of Birds Reveals Their Evolutionary History”. Science. 320 (5884): 1763—1768. PMID 18583609. doi:10.1126/science.1157704. 
  6. ^ Prum, R.O.; Berv, J.S.; Dornburg, A.; Field, D.J.; Townsend, J.P.; Lemmon, E.M.; Lemmon, A.R. (2015). „A comprehensive phylogeny of birds (Aves) using targeted next-generation DNA sequencing”. Nature. 526: 569—573. doi:10.1038/nature15697 Slobodan pristup. 
  7. ^ Described in 1870, its name is preoccupied by a subgenus of Cryptocephalus leaf beetles described in 1835.
  8. ^ Cracraft, Joel; Morony, John J. Jr. (1969). „A new Pliocene woodpecker, with comments on the fossil Picidae” (PDF). American Museum Novitates. 2400: 1—8. 
  9. ^ Claramunt, Santiago; Cracraft, Joel (2015). „A new time tree reveals Earth history’s imprint on the evolution of modern birds”. Science Advances. 1 (11): e1501005. doi:10.1126/sciadv.1501005 Slobodan pristup. 
  10. ^ a b Alfred Edmund Brehm, "Egzotične ptice", prijevod Vlatko Šarić, "Otokar Keršovani", Rijeka, 1968.
  11. ^ "CMC 152", a distal carpometacarpus; more similar to extant barbets than to Capitonides: Ballmann, Peter. „Les Oiseaux miocènes de la Grive–Saint–Alban (Isère)” [The Miocene birds of Grive-Saint-Alban (Isère)]. Geobios (na jeziku: francuski i engleski). 2: 157—204. doi:10.1016/S0016-6995(69)80005-7. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Gorman, Gerard (2004): Woodpeckers of Europe: A Study of the European Picidae. Bruce Coleman, UK. ISBN 1-872842-05-4.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Detlići na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Детлићи&oldid=27672775”