Dinastija Lizinjan

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Lizinjan
DržavaKraljevina Jerusalim, Kraljevina Kipar, Jermensko kraljevstvo Kilikija
Vladarska titulakralj Jerusalima, kralj Kipra, kralj Kilikije
OsnivačIgo I Lizinjan
Posljednji vladarDžejms III od Kipra
VjeraKatolicizam

Lizinjan je bila francuska dinastija čiji su pripadnici vladali velikim delovima Evrope i Levanta, uključujući i kraljevinama Jerusalim, Jermenijom i Kiprom. Dinastija Lizinjan potiče iz Poatjea u zapadnoj Francuskoj iz ranog 10. veka. Do kraja 11. veka postali su najistaknutija porodica ove oblasti. Krajem 12. veka ogranci dinastije Lizinjan su bračnim vezama postali kraljevi Jerusalima i Kipra dok je početkom sledećeg stoleća glavni ogranak napredovao u grofovijama La Marš i Angulem. Krstaški kraljevi na istoku stupili su u veze sa kraljevima Kilikije koje su nasledili sredinom 14. veka. Jermenski ogranak dinastije Lizinjan pobegao je u Francusku i Rusiju nakon mamelučkog osvajanja Kilikije. Kiparsku kraljevinu anektirala je Mletačka republika.

Krstaški kraljevi[uredi | uredi izvor]

Gi Lizinjan, kralj Jerusalima

Sedamdesetih godina 12. veka Amalrik Lizinjan dolazi u Jerusalim nakon što je proteran sa svojih poseda u blizini Poatjea od strane enggleskog kralja Ričarda. Oženio se Ešivom, ćerkom Balduina od Ibelina čime je ušao u krug jerusalimskog plemstva. Takođe, bio je štićenik Agnese od Kurtenea, majke kralja Balduina IV, koja je bila oženjena za Renea od Sidona, lorda Bejruta. Širile su se glasine da je Amalrik Agnesin ljubavnik. Amalrikov brat, Gi Lizinjanin, je 1186. godine postao jerusalimski kralj oženivši se princezom Sibilom, sestrom Balduina IV. Na krunu je pretendovao i tripolski grof Remon III. Sa Sibilom je Gi imao dve ćerke, Alisu i Mariju. Tokom Gijeve vladavine došlo je do bitke kod Hitina (1187) u kojoj je Saladin naneo veliki poraz krstaškim armijama Jerusalima, Tripolija i Antiohije. Sam kralj zarobljen je u bici. Dok je Gi ležao u Damasku, Saladin je osvojio gotovo celo kraljevstvo. Uspon je u tim vremenima doživeo Konrad od Monferata koji je zauzeo Tir i odbijao muslimanske napade. Pad Jerusalima doveo je do pokretanja Trećeg krstaškog rata tokom koga je rešeno i pitanje jerusalimskog kralja. Novi kralj postao je Konrad, koga je podržavao francuski kralj Filip. Gi je za uzvrat dobio titulu kralja Kipra. Umro je 1194. godine ostavljajući kiparski presto starijem bratu Amalriku. Ženidbom sa Izabelom (Sibilinom sestrom) Amalrik je postao i kralj Jerusalima. Tokom njegove kratkotrajne vladavine, Kipar i Jerusalim bili su ujedinjeni.

Kraljevi Kipra[uredi | uredi izvor]

Prvi kiparski kralj iz dinastije Lizinjan bio je Gi. Njega je nasledio brat Amalrik. Amalrikova smrt 1205. godine označila je kralj unije Jerusalima i Kipra. Na jerusalimskom prestolu nasledio ga je Jovan od Brijena, muž Marije od Monferata (Konradove ćerke), a na kiparskom prestolu sin Igo I. Igo je oženio svoju rođaku, Alisu od Šampanje, ćerku Izabele i Henrija od Šampanje. Imali su troje dece. Sin Henri nasledio ga je na prestolu 1218. godine. Pošto je bio maloletan, državom je upravljao njegov ujak Jovan od Ibelina, gospodar Bejruta. Henri je 1225. godine krunisan za kralja u Nikoziji. Imao je osam godina. Na krunu je prtendova i Fridrih II, car Svetog rimskog carstva i kralj Jerusalima. Izbio je Lombardski rat koji je okončan 1242. godine pobedom koalicije suprotstavljene nemačkom caru. U ratu je učestvovao i Simon V Monfort koji će kasnije u Engleskoj predvoditi Baronski rat. Henri je 1246. godine postao regent Jerusalima u ime maloletnog Fridrihovog sina Konrada IV. Ženio se tri puta i imao je samo jednog sina, Iga II. Igo ga je 1253. godine nasledio na kiparskom prestolu. Umro je 1267. godine. Njegova smrt označila je kraj vladavine glavnog ogranka Lizinjana nad Kiprom.

U Engleskoj[uredi | uredi izvor]

U Francuskoj, Igo le Brun, kao i većina lordova Poatjea, podržava Artura od Bretanje u borbi protiv Ričardovog naslednika, Jovana bez Zemlje. Ženidbom sa Izabelom Angolemeskom (1200), Jovan je preuzeo lizinjanske posede u La Maršu i Normandiji. Lizinjani dobijaju podršku od Filipa Avgusta, francuskog kralja. U Englesko-francuskom ratu (1202-1214) Lizinjani učestvuju na strani Francuske. Jovana je Filip proglasio neposlušnim vazalom. Engleske snage iznenadile su Artura od Bretanje prilikom opsade Mirebea (jul 1202). Artur je zarobljen, a zbog odbijanja Jovana da ga oslobodi većina francuskih barona staje na stranu Filipa. Englezi gube polovinu svojih poseda u Francuskoj. Nakon smrti Jovana bez Zemlje (1216), Izabela Angolemeska se udala za Iga X Lizinjana (1220). Jedan od njihovih sinova, Vilijam Valens, podržavao je kralja Henrija III u ratu sa Simonom Monfrotom. Nakon poraza ustanika kod Ivšema 1265. godine, Vilijam je nastavio da služi Henrija, a zatim i njegovog naslednika Edvarda I, sve do svoje smrti 1296. godine. Vilijamov naslednik, Amalrik, učestvovao je u Škotskom ratu za nezavisnost na strani engleskog kralja. Bio je prisutan u bici kod Banokberna 1314. godine.

Dvorci i tvrđave Lizinjana[uredi | uredi izvor]

Francuska[uredi | uredi izvor]

Jerusalim[uredi | uredi izvor]

Kipar[uredi | uredi izvor]

Kilikija[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Fajfrić, Željko (2006). Istorija krstaških ratova. Sremska Mitrovica: Tabernakl. ISBN 978-86-85269-05-9. 
  • R. Gruse, Krstaška epopeja, IK Zorana Jovanovića, 2004. godina
  • Chisholm, Hugh, ed. . "Lusignan". Encyclopædia Britannica 17 (11th ed.). Cambridge University Press. (1911). str. 130–131. Endnotes:
  • J. M. J. L. de Mas-Latrie, Histoire de l'île de Chypre sous les princes de la maison de Lusignan (Paris, 1852-1853)
  • W. Stubbs, Lectures on Medieval and Modern History (3rd ed., Oxford, 1900)