Romanovi

Romanovi rus. Романовы
Država	Rusko carstvo Ruska Imperija
Vladarska titula	car imperator sveruski
Plemićka titula	veliki knez knez imperatorske krvi
Osnivač	Mihail I Fjodorovič
Posljednji vladar	Nikolaj II Aleksandrovič
Aktuelni starješina	Marija Vladimirovna
Vladavina	(1613—1917)
Smjena	Februarska revolucija (1917)
Nacionalnost	ruska
Vjera	pravoslavna
Ruski imperatorski dom

Romanovi (rus. Романовы) bili su posljednja carska i imperatorska dinastija koja je vladala Rusijom od 1613. do 1917.

Porijeklo

Prvi poznati predak Romanova i mnogih drugih plemićkih porodica bio je Andrej Ivanovič Kobila, boljar iz vremena moskovskih knezova Ivana Daniloviča Kalite i Simeona Ivanoviča. Smatra se da je Kobila pruskog porijekla, sin plemića Glanda Kambile (u pravoslavlju — Ivan Kambila Divonovič) koji je pobjegao u Rusiju nakon invazije Tevtonskog reda na Prusku krajem 13. vijeka.

Andrej Kobila je imao pet sinova: Semjona Žerebeca, Aleksandra Jelku, Vasilija Ivanteja, Gavrila Gavšu i Fjodora Košku. Oni su rodonačelnici 17 ruskih plemićkih kuća.

Andrej Kobila i njegovi sinovi su se prozvali Kobilini dok su se Fjodor Andrejevič i njegov sin Ivan prozvali Koškini. Djeca Zaharija Ivanoviča Koškina su postali Koškini-Zaharini, a unuci samo Zaharini. Od Jurija Zaharijeviča su krenuli Zaharini-Jurjevi, a od njegovog brata Jakova — Zaharini-Jakovljevi. Djeca Romana Jurjeviča Zaharina su postali Zaharini-Romanovi, a unuci samo Romanovi (rus. Романовы). Prvi koji je nosio prezime Romanov (rus. Романов) bio je Fjodor Nikitič (patrijarh moskovski Filaret) u čast svoga oca Nikite Romanoviča i djeda Romana Jurjeviča Zaharina.

Istorija

Uspon na vlast

Uspon Romanovih počinje udajom Anastasije Romanovne Zaharine-Jurjeve, kćerke Romana Jurjeviča Zaharina, za moskovskog velikog kneza Ivana Groznog. Nakon što je on proglašen za cara, Anastasija je postala prva ruska carica. Zaharini-Jurjevi su tako postali bliski carskom dvoru.

Ivana Groznog je naslijedio njegov treći sin Fjodor koji nije imao potomstvo. Nakon Fjodorove smrti i gašenja 700-godišnje dinastije Rjurikovič Zemski sabor je 1598. za cara izabrao Borisa Godunova, Fjodorovog šuraka. On je vladao do iznenadne smrti 1605. kada ga je naslijedio sin Fjodor II Borisovič koji je ubrzo pogubljen zajedno sa majkom.

Za vrijeme Borisa Godunova porodica Romanov se nalazila u carevoj nemilosti. Starješina porodice Fjodor Nikitič Romanov i njegova žena Ksenija su prisilno zamonašeni, sin Mihail zatvoren u manastir, a ostali Romanovi su prognani u daleke oblasti. Upravo je Fjodor Romanov važio kao glavni rival Borisu Godunovu pri izboru za cara.

Položaj Romanova se dramatično promijenio nakon pada Godunova. Budući da je Fjodor Romanov bio srodnik Fjodora Zvonara, posljednjeg cara iz Rjurikoviča, pretendenti na presto tokom Smutnog vremena su ga htjeli na svojoj strani. Car Lažni Dimitrije ga je kao monaha postavio za mitropolita rostovskog, a zatim Lažni Dimitrije II za patrijarha. Smutno vrijeme je okončano pozivanjem na carski presto 16-godišnjeg Mihaila Romanova, sina Fjodora Romanova, kao najbližeg srodnika Rjurikoviča (1613). Time je otpočela 300-godišnja vladavina Romanova.

Vladavina

Cara Mihaila Fjodoroviča je naslijedio njegov sin jedinac Aleksej sa samo 16 godina, bez živih roditelja. Tokom života Aleksej je imao ukupno 15 djece iz dva braka. Imao je šest sinova, ali zdravstveno stanje nekih od njih je bilo zabrinjavajuće. Cara Alekseja Mihajloviča je naslijedio njegov 15-godišnji sin Fjodor koji je bio invalid. Umro je bez potomaka i izbio je spor oko prava na presto između porodica Miloslavskih i Nariškina. Prvi po nasljeđivanju je bio Ivan V Aleksejevič, ali je bio fizički i mentalno nesposoban. Ipak je Boljarska duma u dogovoru sa patrijarhom imenovala 10-godišnjeg Petra I Aleksejeviča za cara zajedno sa majkom kao regentom. Protiv toga se pobunila Ivanova porodica na čelu sa njegovom sestrom Sofijom Aleksejevnom. Ona je stajala na čelu pobune strelaca i preuzela je mjesto regenta, a zajednički vladari su postali Ivan i Petar.

Car Ivan V Aleksejevič je umro 1696, a kao jedini vladar je ostao njegov polubrat Petar I Aleksejevič. On je izvršio značajne državne i crkvene reforme i ostao zapamćen kao „Petar Veliki“. Feudalno Rusko carstvo je pretvorio u Rusku Imperiju uzevši titulu imperatora sveruskog. Umjesto Moskve nova prestonica je postala novoizgrađeni Sankt Peterburg. Vladao je do svoje smrti 1725. kada ga je naslijedila njegova žena Katarina I Aleksejevna. Umrla je dvije godine kasnije. Presto je naslijedio Petrov unuk Petar II Aleksejevič, sin pogubljenog carevića Alekseja Petroviča. Vladao je samo tri godine i njegovom smrću je došao kraj direktnoj muškoj liniji dinastije Romanov.

Imperatora Petra Drugog je naslijedila Ana I Ivanovna, kćerka polubrata Petra Velikog, Ivana V Aleksejeviča. Ona je pred smrt usvojila i za nasljednika odredila svog jednogodišnjeg rođaka Ivana Antonoviča. Ipak je Jelisaveta I Petrovna, druga kći Petra Velikog, uspjela da prigrabi vlast i postane nova imperatorka. Njen nasljednik je bio Petar III Fjodorovič, sin Ane Petrovne, kćerke Petra Velikog i Karla Fridriha, vojvode od Šlezvig-Holštajna iz roda Gotorpa. Imperator Petar III je vladao samo 186 dana nakon čega je ubijen u dvorskoj zavjeri. Na presto je došla njegova žena Katarina II Aleksejevna, rođena kao Njemica Sofija Avgusta Frederika fon Anhalt-Cerbst. Zahvaljujući njenoj politici prosvijećenog apsolutizma ostala je zapamćena kao „Katarina Velika“.

Imperatorku Katarinu Veliku je naslijedio njen sin Pavle I Petrovič koji je postao i veliki majstor Malteškog viteškog reda. Svjestan izbijanja daljih sukoba oko prava na presto, imperator Pavle je 1797. izdao Akt o prestolonasljeđu (rus. Акт о престолонаследии) kojim je zakonski i trajno uredio pitanje nasljeđivanja prestola. Ubijen je 1801. u dvorskoj zavjeri. Na presto je došao njegov sin Aleksandar I Pavlovič koji je sproveo značajne državne reforme. Za njegovo vrijeme je bila Napoleonova invazija na Rusiju (1812) i održan Bečki kongres. Bio je istovremeno kralj Poljske i veliki knez Finske, kao i svi naredni imperatori. Nije ostavio muških potomaka i naslijedio ga je njegov mlađi brat Nikolaj I Pavlovič koji se u unutrašnjoj politici rukovodio maksimom „pravoslavlje, samodržavlje, narodnost“. Tokom njegove vladavine stvarali su poznati književnici Aleksandar Puškin, Nikolaj Gogolj, Ivan Turgenjev. Umro je tokom Krimskog rata (1855).

Imperatora Nikolaja Prvog je naslijedio njegov sin Aleksandar II Nikolajevič koji je sproveo tzv. velike reforme (ukidanje kmetstva, finansijsku, školsku, upravnu, sudsku i vojnu reformu). Ubijen je u terorističkom napadu 1881. Na presto je došao njegov sin Aleksandar III Aleksandrovič za čije vrijeme Ruska Imperija nije vodila nijedan rat. Ostao je zapamćen kao „Aleksandar Mirotvorac“. Sproveo je konzervativne kontrareforme tj. reviziju liberalnih reformi njegovog oca. Umro je 1894, a naslijedio ga je njegov sin Nikolaj II Aleksandrovič. Za njegovo vrijeme je izbila Ruska revolucija (1905), donesen je prvi ruski ustav (1906) i započet Prvi svjetski rat (1914). Odrekao se prestola u svoje ime i u ime sina jedinca Alekseja Nikolajeviča tokom Februarske revolucije (1917). Njegov brat Mihail Aleksandrovič nije želio prihvatiti presto dok god Ustavotvorna skupština ne odluči o budućem obliku vladavine. Time je okončana ruska monarhija, a vlast je preuzela Privremena vlada koja je upravljala zemljom do boljševičke Oktobarske revolucije.

Ubistvo carske porodice

Glavni članak: Ubistvo porodice Romanov

Imperatorski dom

Glavni članak: Ruski imperatorski dom

Prvi porodični pravilnik za članove Imperatorskog doma (rus. Учреждение о Императорской Фамилии) donesen je 5. aprila 1797. na dan krunisanja imperatora Pavla Prvog, a isti dan je proglašen i Akt o prestolonasljeđu (rus. Акт о престолонаследии). Oba propisa su imala ustavnu snagu. Kodifikovanjem Osnovnih državnih zakona Ruske Imperije (1832) inkorporirani su u zakonske odredbe. Porodični pravilnik je značajno dopunjen proglasom imperatora Aleksandra I Pavloviča (1820) time što je određeno da morganatski potomci članova Imperatorskog doma nemaju pravo na presto. Rusko dinastičko pravo je primjenjivalo austrijski sistem nasljeđivanja zasnovan na muškom prvenstvu, a nasljeđivanje po ženskoj liniji je dozvoljeno samo kada se presječe posljednja muška linija.

Članovima Imperatorskog doma su se priznavala sva lica imperatorske krvi koja su proisticala iz zakonitih i ravnorodnih brakova za koje je imperator dao odobrenje. Članovi nisu koristili prezime Romanov (rus. Романов) niti bilo koje drugo prezime. Imali su titulu, ime i otčastvo. Prestolonasljednik je nosio titulu nasljednik, cesarević i veliki knez („imperatorsko visočanstvo“), a njegova supruga je bila cesarevna i velika kneginja. Djeca i unuci, praunuci i čukununuci imperatora po muškoj liniji su nosili titule velikog kneza ili velike kneginjice („imperatorska visočanstva“), a djeca čukununuka titule kneza imperatorske krvi ili kneginjice imperatorske krvi („visočanstva“). Kasnije je velikokneževska titula ograničena samo na djecu i unuke imperatora po muškoj liniji, a kneževska titula na praunuke imperatora i njihovu najstariju djecu. Njihova mlađa djeca su takođe bili knezovi ili kneginjice imperatorske krvi, ali sa titulom „svjetlosti“. Ravnorodne supruge dinastičkih članova su imale titulu velike kneginje ili kneginje imperatorske krvi.

Veliki knezovi su na krštenju nagrađivani ordenima Svetog apostola Andreja Prvozvanog, Svetog Aleksandra Nevskog, Belog orla, Svete Ane I stepena i Svetog Stanislava I stepena. Velike kneginjice su dobijale Orden Svete velikomučenice Ekaterine. Istim ordenima su nagrađivani knezovi i kneginjice imperatorske krvi, ali po punoljetstvu.

Imperatorka supruga je godišnje dobijala 200.000 rubalja iz državne blagajne, kao i imperatorka udovica. Nasljednik prestola je dobijao 100.000 rubalja, a njegova supruga 50.000 rubalja. I ostali članovi Imperatorskog doma su finansirani od države, najčešće do punoljetstva ili sklapanja braka. Civilna lista je bila konkretno određena porodičnim pravilnikom.

Ruski imperatorski dom je bio svojevrsna institucija čiji su članovi mogli biti pozvani da naslijede presto. Nakon Februarske revolucije (1917) lišen je institucionalnog statusa u državi, ali je nastavio postojati u izgnanstvu kao istorijska institucija sa svojim dinastičkim pravom. Od Romanova nakon 1917. samo su potomci Kirila Vladimiroviča stupali u ravnorodne brakove i danas se smatraju jedinim članovima Imperatorskog doma po odredbama Osnovnih državnih zakona. Svi drugi morganatski potomci koji koriste prezime Romanov nemaju pravo na presto.

Vidi još

• Romanovi nakon 1917.
• Imperator sveruski
• Ubistvo porodice Romanov

Literatura

• Jelačić, Aleksej (1929). Istorija Rusije. Beograd: Srpska književna zadruga. 
• Miljukov, Pavel (1939). Istorija Rusije. Beograd: Narodna kultura. 
• King, G., & Wilson, P. (2005). The Fate of the Romanovs. Hoboken: Wiley.
• Rappaport, H. (2008). Ekaterinburg: The Last Days of the Romanovs. London: St Martins Press.
• Steinberg, M. D., & Khrustalëv, V. M. (1997). The Fall of the Romanovs. New Haven: Yale University Press.
• Baumann, R. F. (1987). Subject Nationalities in the Military Service of Imperial Russia: The Case of the Bashkirs. Slavic Review, 46(3/4), 489–502.
• Becker, S. (2004). Russia’s Protectorates in Central Asia: Bukhara and Khiva, 1865–1924. London: Routledge.
• Donnelly, Alton S.; Becker, Seymour (1969). „Review of Russia's Protectorates in Central Asia: Bukhara and Khiva, 1865–1924”. The Russian Review. 28 (1): 93—94. JSTOR 126995. doi:10.2307/126995. Pristupljeno 2021-03-14. 
• Pierce, Richard A.; Becker, Seymour (1968). „Review of Russia's Protectorates in Central Asia: Bukhara and Khiva, 1865–1924”. Middle East Journal. 22 (3): 366—367. JSTOR 4324314. Pristupljeno 2021-03-14. 
• Becker, Seymour; Kazemzadeh, Firuz (1969). „Review of Russia's Protectorates in Central Asia: Bukhara and Khiva, 1865–1924”. The American Historical Review. 74 (3): 1047. JSTOR 1873234. doi:10.2307/1873234. Pristupljeno 2021-03-14. 
• Bilenky, S. (2018). Imperial Urbanism in the Borderlands: Kyiv, 1800-1905 (Illustrated edition). Toronto: University of Toronto Press.
• Remy, Johannes (2019). „Reviewed work: IMPERIAL URBANISM IN THE BORDERLANDS: KYIV, 1800–1905, Serhiy Bilenky”. Harvard Ukrainian Studies. 36 (3/4): 497—500. JSTOR 48585326. 
• Bobroff, R. P. (2006). Roads to Glory: Late Imperial Russia and the Turkish Straits. London: I.B.Tauris.
• Bobroff, Ronald Park; Goldfrank, David M. (2007). „Review of Roads to Glory: Late Imperial Russia and the Turkish Straits”. The American Historical Review. 112 (3): 954—955. JSTOR 40006836. Pristupljeno 2021-03-14. 
• Neilson, Keith; Bobroff, Ronald P. (2008). „Review of Roads to Glory: Late Imperial Russia and the Turkish Straits”. The Russian Review. 67 (1): 135—136. JSTOR 20620698. Pristupljeno 2021-03-14. 
• Bobroff, Ronald Park; Steinberg, John W. (2008). „Review of Roads to Glory: Late Imperial Russia and the Turkish Straits”. Slavic Review. 67 (2): 495—496. JSTOR 27652896. Pristupljeno 2021-03-14. 
• Figes, O. (2010). Crimea. London: Metropolitan Books.
• Fisher, A. W. (1970). The Russian Annexation of the Crimea 1772–1783. Cambridge: Cambridge University Press.
• Anderson, M. S.; Fisher, Alan W. (1972). „Review of The Russian Annexation of the Crimea, 1772–1783”. The English Historical Review. 87 (343): 428. JSTOR 563359. doi:10.1093/ehr/LXXXVII.CCCXLIII.428. Pristupljeno 2021-03-14. 
• Parry, V. J.; Fisher, Alan W. (1971). „Review of The Russian Annexation of the Crimea, 1772–1783”. Bulletin of the School of Oriental and African Studies, University of London. 34 (1): 155—157. JSTOR 614645. S2CID 162471671. doi:10.1017/S0041977X00141795. Pristupljeno 2021-03-14. 
• Hö., E.; Fisher, Alan W. (1971). „Review of The Russian Annexation of the Crimea 1772—1783”. Jahrbücher für Geschichte Osteuropas. 19 (4): 620—621. JSTOR 41044447. Pristupljeno 2021-03-14. 

Spoljašnje veze

• Zvanična stranica Ruskog imperatorskog doma (jezik: ruski)
• Ubistvo carske porodice (jezik: ruski)
• S. Skot. Romanovi. Biografija dinastije (jezik: ruski)
• Historical reconstruction series "Romanovs" – First Channel, Star Media, Babich Design (2013).
• The Russian Imperial Collection at the Library of Congress has books from the Romanov family.
• Romanov Collection. General Collection. Beinecke Rare Book and Manuscript Library, Yale University.