Dijeceza Istok
| Dijeceza Istok Dioecesis Orientis Διοίκηση Ανατολής | |
|---|---|
| 314.—636. | |
 Dijeceza Istoka oko 400. Godine nove ere | |
| Glavni grad | Antiohija |
| Regija | Mala Azija, Bliski istok, Severna Afrika |
| Zemlja | Rimsko carstvo, Vizantijsko carstvo |
| Događaji | |
| Status | Bivša pokrajina |
| Istorija | |
• Uspostavljeno | 314. |
• Ukinuto | 636. |
Dijeceza Istok ili dijeceza Orijent (lat. Dioecesis Orientis, grč. Διοίκηση Ανατολής), je bila dijaceza poznog Rimskog carstva, uključuivala je pokrajine na iz zapadnog dela Bliskog istoka, između Sredozemnog mora i Mesopotamije. Tokom kasne antike, to je bila jedan od glavnih komercijalnih, poljoprivrednih, verskim i intelektualnim oblasti carstva, a njen strateški položaj okrenut prema Sasanidiskom carstvu i nemirna pustinjska su plemena joj dali izuzetan vojni značaj.[1]
Njen glavni grad je bio u Antiohija, a njen guverner imao je poseban naziv komes Orijentis ("Upravitelj Istoka", ačin vir spektabilis i kasniji vir Gloriosus) umesto običnog "Vikarius".Dijeceza je osnovana nakon reformi Dioklecijana (r. 284-305), i bila je podređena pretorijanskom prefekture na istoku.[1][2]
Dijeceza je uključeni prvobitno uključivala sve bliskoistočne pokrajine Carstva: Isavrija, Kilikija, Kipar, Eufratensis, Mesopotamija, Osroena, Sirija Koela, Fenikija, Palestina Prima, Palestina Sekunda, Arabija, i egipatske provincije Aegiptus, Augustamnika, Tebais, Libija Superior i Libija Inferior, koje su grupisane u odvojene Dijeceze Egipta pod Valensom (r. 364-378).[1] Tokom 4. veka, nekoliko pokrajine je podeljeno, što je rezultiralo pojavom novih provincija Kilikija I i II Kilikija, Sirija I i Sirije II Salutaris, Fenikije I i II Fenikije Libanensis (istočno od planine Libana), Palestine I, Palestine II i Palaestine Salutaris (ili Palaestina III). Poslednji stvaranje novih pokrajina bilo je u vreme vladavine Justinijana I (R. 527-565), kada je Teodorida, region oko Laodikije, odvoji od Sirije I. Otprilike u isto vreme, Kipar je podeljen i postalo deo nove super-pokrajine, u kvestura Ekerkitus.[2]
Godine 535, u okviru svojih administrativnih reformi, Justinijan I je ukinuo Dijeceze, a komes Orjetnis postao je provincijski guverner Sirije I, zadržavajući svoj prethodni čin vir spektabilis i njegove prihode.[3]
Celo područje nekadašnje dijeceze došao pod Sasanidko-persijskom okupaciju tokom 610-tih i 620-tih godina, tokom vizantijsko-sasanidskog rata 602-628. Ubrzo nakon vizantijske pobede u ratu i oporavaka regiona, ona je ponovo izgubiljena, ovaj put trajno, u muslimanskim osvajanjima: od 640-tih godina, Kilikija je formirala granicu između Vizantije i novog arapskog kilafata, a Kipar je postao sporna teritorija. Od starih provincija Dijeceze Istoka, samo Isavrija i dva dela Kilikije ostala su pod vizantijskom vlašću, grupisani pod novom Temom Anatolikom.[2]
Lista Komesa Orijenta[uredi | uredi izvor]
- Lollianus Mavortius (330–336)
- Felicianus (335–?)
- Nebridius (354–358)
- Domitius Modestus (358–362)
- Iulianus (362–363)
- Aradius Rufinus (363–364)
- Eutolmius Tatianus (c. 370)
- Tuscianus (381)
- Flavius Eparchius Philagrius (c. 382)
- Proculus (383–384)
- Icarius (c. 384)
- Irenaeus (431–435)
- Ephraim of Amida (c. 522–c. 525)
- Asterius (587–588)
- Bacchus (588–589)
- Bonosus (c. 609–610)
Galerija[uredi | uredi izvor]
-
Mapa rimskog carstva sa dijecezom koju je stvorio Dioklecijan.
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b v Kazhdan, Alexander, ed. . Oxford Dictionary of Byzantium. . Oxford University Press. 1991. pp. 1533–1534. ISBN 978-0-19-504652-6.
- ^ a b v Giftopoulou, Sofia (2005). "Diocese of Oriens (Byzantium)". Encyclopaedia of the Hellenic World, Asia Minor. Foundation of the Hellenic World. Archived from the original on 10 June 2015. Retrieved 14 November 2013.
- ^ Bury, John Bagnell . History of the Later Roman Empire: From the Death of Theodosius I to the Death of Justinian, Vol. II. London. . MacMillan & Co. 1923. pp. 339. ISBN 978-0-486-20399-7.