Drugi Kontinentalni kongres

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Kongres izglasava nezavisnost

Drugi Kontinentalni kongres (engl. Second Continental Congress) je bila konvencija delegata iz trinaest kolonija koja je započela zasedanje 10. maja 1775. u Filadelfiji, Pensilvanija, ubrzo nakon što su borbe u Američkom ratu za nezavisnost otpočele. Ovaj kongres je došao posle Prvog kontinentalnog kongresa, koji je zasedao od 5. septembra 1774. do 26. oktobra 1774, u istom gradu. Drugi Kongres je upravljao ratnim naporima i vukao poteze prema uspostavljanju nezavisnosti, usvojivši Deklaraciju nezavisnosti Sjedinjenih Država 4. jula 1776. Kako se bavio regrutovanjem armija, upravljanjem strategijom, postavljanjem diplomata i usvajanjem zvaničnih sporazuma, Drugi Kontinentalni kongres je de fakto delovao kao nacionalna vlada budućih Sjedinjenih Država.[1]

Kada je Drugi Kontinentalni kongres počeo da zaseda 10. maja 1775, radilo se praktično o ponovnom zasedanju Prvog Kontinentalnog kongresa. Mnogi od 56 delegata koji su bili na Prvom kongresu su bili prisutni i na Drugom, a delegati su odabrali istog predsednika (Pejton Randolf) i sekretara (Čarls Tomson).[2] Među značajnim novim delegatima su bili Bendžamin Frenklin iz Pensilvanije i Džon Henkok iz Masačusetsa. U roku od dve nedelje, Randolf je pozvan nazad u Virdžiniju da predsedava tamošnjom skupštinom (House of Burgesses); u delegaciji Virdžinije ga je zamenio Tomas Džeferson, koji je stigao nekoliko nedelja kasnije. Henri Midlton je izabran za predsednika umesto Randolfa, ali je odbio imenovanje. Henkok je izabran za predsednika 24. maja.[3]

Delegati iz dvanaest od trinaest kolonija su bili prisutni. Džordžija nije učestvovala u Prvom Kontinentalnom kongresu i prvobitno nije poslala delegate ni na Drugi Kongres. 13. maja 1775, Lajman Hol je primljen kao delegat parohije Svetog Džona iz kolonije Džordžije, ali ne kao delegat iz same kolonije.[4] 4. jula 1775, revolucionari iz Džordžije su održali provincijski kongres kako bi odlučili kako da reaguju na Američku revoluciju, i ovaj kongres je 8. jula odlučio da pošalje delegate na Kontinentalni kongres. Ovi delegati su stigli 20. jula.[5]

Datumi i mesta zasedanja[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Cogliano, Revolutionary America, 1763-1815, 113.
  2. ^ Burnett, Continental Congress, 64–67.
  3. ^ Fowler, Baron of Beacon Hill, 189.
  4. ^ Worthington C. Ford, et al. (ed.), ur. (1904—1939). Journals of the Continental Congress, 1774–1789. Washington, DC. str. 2:44—48. 
  5. ^ ibid. str. 2:192—193. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Dalja literatura[uredi | uredi izvor]

  • Adams, Willi Paul. The First American Constitutions: Republican Ideology and the Making of the State Constitutions in the Revolutionary Era. University of North Carolina Press. 1980. ISBN 978-0-7425-2069-1.
  • Francis D. Cogliano, Revolutionary America, 1763-1815: A Political History. London. 2000. ISBN 978-0-415-18057-3.
  • Worthington C. Ford, et al. ed. Journals of the Continental Congress, 1774–1789. (34 vol., 1904–1937) online edition
  • Henderson, H. James (2002) [1974]. Party Politics in the Continental Congress. Rowman & Littlefield. ISBN 978-0-8191-6525-1. 
  • Peter Force, ed. American Archives 9 vol 1837-1853, major compilation of documents 1774-1776. online edition
  • Kruman, Marc W. Between Authority and Liberty: State Constitution Making in Revolutionary America. University of North Carolina Pr. 1997. ISBN 978-0-8078-4797-8.
  • Maier, Pauline. American Scripture: Making the Declaration of Independence (1998)
  • Miller, John C (1948). Triumph of Freedom, 1775-1783. ISBN 978-0-313-20779-2. 
  • Montross, Lynn (1970) [1950]. The Reluctant Rebels; the Story of the Continental Congress, 1774–1789. Barnes & Noble. ISBN 978-0-389-03973-0. 
  • Rakove, Jack N. The Beginnings of National Politics: An Interpretive History of the Continental Congress. Knopf. 1979. ISBN 978-0-8018-2864-5.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]