Društvena Bogoslovsko-učiteljska škola
Društvena Bogoslovsko-učiteljska škola, koju su takođe nazivali Svetosavska Večernja Bogoslovsko-učiteljska škola osnovana je 1890. godine u Beogradu, a nastava je krenula početkom naredne godine. Škola je bila aktivna kratko i radila je do 23. avgusta 1891. godine, kada je zatvorena.[1] Pripremala je sveštenike i učitelje, koji su trebali da vrše službu neoslobođenim delovima Srbije. Škola je osnovana pod direktnim uticajem Društva Svetog Save, koje je i ranije osnivalo škole i velike napore polagalo u obrazovanje mladih Srba.
Škola
[uredi | uredi izvor]Sama škola bila je smeštena u Društvenom Domu, a uz školu je bio ustanovljen i pansionat u kome su živeli svi učenici škole, njih četrdeset i dva.[1] Cilj ove škole bio je spremanje kandidata za sveštenički i učiteljski poziv u neoslobođenim krajevima Srbije. U ovu školu primani su učenici koji su završili Pripravnu školu, ali i oni koju su završili neku drugu srednju školu.
Osnivanje ove škole i njen nastavni program odobrilo je Ministarstvo prosvete i crkvenih poslova i Ministarstvo inostranih dela, tako da su predavanja u školi počela već početkom januara 1891. godine. Po projektu upravnika škole propisana su i pravila za primanje pitomaca, kao i pravila za unutrašnju upravu pitomaca. Po tim pravilima u ovu školu primani su učenici iz svih krajeva srpskih i to samo oni koji su imali preporuke od svojih opština ili poznatih lica.[1] Učenici nisu mogli biti mlađi od 12 niti stariji od 17 godina, morali su imati završenu osnovnu i makar dva razreda bilo koje srednje škole. U sobama, razredima, trpezarijama morali su se ponašati po propisanim pravilima. Za upis u školu polagao se prijemni ispit, a školovanje je trajalo četiri godine.[1] Za sve učenike propisano je bilo naročito odelo, od srpskih tkanina i prerađevina. Bili su na taj način uniformisani i svi su nosili iste kožne opasače sa velikim mesinganim grbom za zakopčavanje. Po završetku ove škole pitomci su dobijali novac za putni trošak i po jedan par novog odela, a bili su obavezni da u svome kraju služe kao sveštenici ili učitelji.[1] Oni koji nisu bili podobni za propisane nauke, mogli su kod Društvenih majstora izučiti zanat po svom izboru, a imali su izdržavanje kao i drugi pitomci. Njihova zarada unosila se u Društvenu kasu, a kada bi izučili zanat, kupovali bi im se alati i davala određena suma, u ime kapitala, za otvaranje radnje u svom kraju.[1]
Predmeti
[uredi | uredi izvor]U ovoj školi izučavali su se sledeći predmeti[1]:
- Srpski jezik
- Pametarnica Srba
- Starosrpski (Slovenski) jezik
- Pametarnica srpske crkve
- Pametarnica Starozavetne i Novozavetne crkve
- Pametarnica srpske književnosti
- Katihizis
- Obredoslovlje
- Naravstveno Bogoslavlje
- Zemljopis
- Prirodne nauke (Zoologija, Botanika, Mineralogija, Fizika, Hemija i Domaća tehnologija)
- Opšta pametarnica
- Račun s kosmografijom
- Poljska privreda
- Pedagogija
- Metodika i rad u školi
- Nauka o čuvanju zdravlja i lečenje u Srba
- Turski jezik
- Francuski jezik
- Crkveno pevanje i crkvena pravila
- Krasnopis i crtanje, geometrijsko i slobodoručno
- Telesno vežbanje
Akcenat je svakako bio na učenju srpskog jezika i njegovom očuvanju. U školi su svake nedelje i u vreme kakvog praznika držane đačke zabave, na kojima su pevane pesme iz raznih krajeva, deklamovalo se, govorile se i čitale besede i drugi đački pismeni sastavi.
Školska slava bio je Sveti Sava, koji se svečano proslavljao uz prisustvo mnogo naroda. Škola je uživala velike simpatije među narodom i među njenim učenicima. Ipak, i pored toga škola je bila kratkog veka, samo šest meseci nakon otvaranja bila je zatvorena. Zatvaranje ove škole ispratili su neki od najznačajnijih časopisa tog vremena i javnost je bila uzrujana zbog ovog događaja.[1] Po zatvaranju, škola je svoje pitomce razaslala po drugim državnim školama.
Vidi još
[uredi | uredi izvor]Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ a b v g d đ e ž Hadži Vasiljević, Jovan (1936). Spomenica društva Svetoga Save (1886-1936). Beograd: Štamparija Dragomira Popovića. str. 311—318.
Literatura
[uredi | uredi izvor]- Spomenica društva Svetoga Save (1886-1936), ur. Dr Jovan Hadži Vasiljević, Beograd, 1936.