Dušan Čkrebić
dušan čkrebić | ||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Lični podaci | ||||||||||||
Datum rođenja | 7. avgust 1927. | |||||||||||
Mesto rođenja | Niš, Kraljevina SHS | |||||||||||
Datum smrti | 7. april 2022.94 god.) ( | |||||||||||
Mesto smrti | Beograd, Srbija | |||||||||||
Profesija | društveno-politički radnik, elektroinženjer-energetičar | |||||||||||
Delovanje | ||||||||||||
Učešće u ratovima | Narodnooslobodilačka borba | |||||||||||
Služba | NOV i PO Jugoslavije Jugoslovenska armija 1944 — 1945. | |||||||||||
Čin | major u rezervi | |||||||||||
Predsednik Izvršnog veća Skupštine SR Srbije | ||||||||||||
Period | 5. maj 1974 — 5. maj 1978. | |||||||||||
Prethodnik | Milenko Bojanić | |||||||||||
Naslednik | Ivan Stambolić | |||||||||||
Predsednik Skupštine SR Srbije | ||||||||||||
Period | 5. maj 1978 — 5. maj 1982. | |||||||||||
Prethodnik | Živan Vasiljević | |||||||||||
Naslednik | Branko Pešić | |||||||||||
Predsednik CK Saveza komunista Srbije | ||||||||||||
Period | 1982 — 1984. | |||||||||||
Prethodnik | Tihomir Vlaškalić | |||||||||||
Naslednik | Ivan Stambolić | |||||||||||
Predsednik Predsedništva SR Srbije | ||||||||||||
Period | 5. maj 1984 — 5. maj 1986. | |||||||||||
Prethodnik | Nikola Ljubičić | |||||||||||
Naslednik | Ivan Stambolić | |||||||||||
Odlikovanja |
|
Dušan Čkrebić (Niš, 7. avgust 1927 — Beograd, 7. april 2022) bio je učesnik Narodnooslobodilačke borbe i društveno-politički radnik SR Srbije i SFR Jugoslavije. U periodu od 1984. do 1986. obavljao je dužnost predsednika Predsedništva SR Srbije, a u periodu pre toga nalazio se i na funkcijama predsednika Izvršnog veća Skupštine SR Srbije, od 1974 do 1978, Skupštine SR Srbije, od 1978. do 1982. i Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije, od 1982. do 1984. godine.
Biografija[uredi | uredi izvor]
Rođen je 7. avgusta 1927. godine u Nišu, u siromašnoj zanatlijskoj porodici. Otac mu je bio obućar, a majka domaćica. Osnovnu školu pohađao je u Vrnjačkoj Banji i Kragujevcu. U Kragujevac iz Vrnjačke Banje doselio se u jesen 1937. godine. Bio je đak Kragujevačke gimnazije i u njoj je maturirao 1947. godine. Učestvovao je kao dobrovoljac na Sremskom frontu, kao i u završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije, u Trećem kragujevačkom bataljonu Prve proleterske udarne brigade. Iz rata se vratio odlikovan Ordenom za hrabrost i oficirskim činom. Imao je čin rezervnog majora JNA.[1]
Studije aeronautike počeo je 1947. u Sovjetskom Savezu na Moskovskom avijacionom institutu (MAI), kao stipendista jugoslovenske vlade. U leto 1948, zbog Rezolucije Informbiroa, prekinuo je studije u Moskvi i nastavio ih iste godine u jesen u Beogradu. Diplomirao je juna 1953. na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu. Uža struka mu je elektro-energetika. Radio je kao diplomirani elektroinženjer-energetičar u Vojnom vazduhoplovnom institutu u Žarkovu, kako na održavanju elektromotornog pogona, tako i na automatskoj regulaciji aerodinamičkih tunela u povoju. Bio je direktor tehničke službe održavanja u Koksari u Lukavcu, NR BiH. Izabran je za generalnog direktora „Fabrike sode” u Lukavcu u jesen 1958. godine. U ovim fabrikama radio na pripremama za gradnju fabrike azotnih đubriva u Koksari i fabrike cementa u Fabrici sode. Obe ove fabrike su u međuvremenu izgrađene i uspešno posluju. Bio je kao stipendista Ujedinjenih nacija na usavršavanju i specijalizaciji u termoelektranama velikih kapaciteta u sistemu RWE (Rajnsko-Vestfalske elektrane) u Zapadnoj Nemačkoj, kao i u fabrikama sa sinhronim elektromotornim pogonima velikih snaga, i proučavao njihov uticaj na elektroenergetsku mrežu. Položio je državni ispit za ovlašćenog diplomiranog inženjera elektrotehnike.[2]
U Socijalističkoj Republici Srbiji bio je podsekretar u Republičkom sekretarijatu za privredu, pri čemu se posebno bavio energetskim razvojem SR Srbije. Bio je predsednik Privredne komore Srbije. Predsednik Izvršnog veća Skupštine SR Srbije je bio u periodu 1974—1978, a u periodu 1978—1982. i predsednik Skupštine SR Srbije.[3] U vreme njegovog mandata, izgrađen je autoput Beograd—Batočina (115km), završena je izgradnja pruge Beograd—Bar i Čačak—Požega, okončani su radovi na kanalu Dunav—Tisa—Dunav, osnovan je Univerzitet u Kragujevcu i Pedagoško-tehnički fakultet u Čačku, u Beogradu je izgrađen Sava centar. Otpočela je izgradnja Kliničkog centra Srbije u Beogradu, doneta je odluka za početak izgradnje TE NIKOLA TESLA B, snage 2 x 620 MW, i HE ĐERDAP II, puštena je u rad satelitska stanica u Prilikama, kod Ivanjice, izgrađen most na Dunavu Smederevo—Kovin i most na Moravi na putu za Požarevac, otvoren je u Kolubarskom ugljenom basenu ugljenokop Tamnava.
Bio je izabran za predsednika Centralnog komiteta SK Srbije za period 1982—1984, a predsednika Predsedništva SR Srbije 1984—1986. godine. Bio je član Centralnog komiteta SKJ od 1982. do 1990, a Predsedništva CK SKJ od 1982. do 1984. i od 1986. do juna 1990. godine. Nakon promene vlasti u Srbiji, u jesen 1987. bio je član Predsedništva CK SKJ. Na 17. sednici CK SKJ oktobra 1988. na nestatutarnom glasanju o poverenju članovima Predsedništva koje je organizovao Stipe Šuvar, jedino njemu nije izglasano poverenje, a što je potom potaklo Vasila Tupurkovskog da to objasni delovanjem, tzv. neprincipijelne koalicije u CK SKJ. On je podneo ostavku, ali je na intervenciju Slobodana Miloševića povukao. U vreme dok je bio predsednik Predsedništva SR Srbije, juna 1984, potpisao je akt o odobrenju nastavka gradnje hrama Svetog Save u Beogradu. Zbog politike koju je vodio Milošević, razišao se sa njim sredinom 1990, kada je ovaj bio u zenitu svoje političke popularnosti, i od tada nije učestvovao u političkom životu.[3]
Bavio se, po odlasku u penziju juna 1990. godine, memoaristikom, publicistikom, savremenom političkom istorijom i sarađivao u političkim i kulturnim časopisima.[3]
Preminuo je 7. aprila 2022. godine u Beogradu, u 95. godini života. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.[4][5]
Publicistički rad[uredi | uredi izvor]
- Knjiga memoarske proze Zapis na pesku, Beograd, 1995;
- Politički i memoarski eseji Između pamćenja i zaborava, Novi Sad, 2007;
- Memoarski spis Život. Politika. Komentari, Beograd, 2008;
- Memoarski eseji Pogled iskosa, Beograd, 2009;
- Monografija Koča Popović — duboka ljudska tajna, Beograd, u četiri izdanja — prvo 2011, drugo prošireno 2012, treće 2017. i četvrto izdanje 2019. godine;
- Memoarski eseji Ljudi i događaji, Beograd, 2013;
- Monografija Kominterna — Burni događaji i njihove posledice po SFRJ i Srbiju, Beograd, 2018.[3]
Odlikovanja[uredi | uredi izvor]
Nosilac je više domaćih i stranih odlikovanja, među kojima su jugoslovenski Orden zasluga za narod sa zlatnom zvezdom, Orden rada sa crvenom zastavom, Orden za hrabrost, francuski Orden Legije časti oficirskog reda, i francuski Orden za nacionalne zasluge komandirskog reda, italijanski orden Merito Bella Repubblica Italijana.[3]
Dobitnik je i najvišeg ordena Srpske pravoslavne crkve — Orden Svetog Save prvog stepena. Ovo odlikovanje dobio je 29. decembra 2007, jer je juna 1984, kao predsednik Predsedništva SR Srbije, potpisao akt o odobrenju nastavka gradnje Hrama Svetog Save u Beogradu.[3][6]
Dana 15. februara 2022, odlikovan je Sretenjskim ordenom prvog stepena.[7]
Vidite još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Čkrebić 2012, str. 457.
- ^ Čkrebić 2012, str. 457–458.
- ^ a b v g d đ Čkrebić 2012, str. 458.
- ^ „Preminuo Dušan Čkrebić”. Blic. 8. 4. 2022. Pristupljeno 9. 4. 2022.
- ^ „Preminuo Dušan Čkrebić”. Politika. 9. 4. 2022. Pristupljeno 9. 4. 2022.
- ^ Dodeljen orden Svetog Save Dušanu Čkrebiću
- ^ „Ukazi o odlikovanjima”. Predsednik Republike Srbije.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Čkrebić, Dušan (2012). Koča Popović — Duboka ljudska tajna. Beograd: Službeni glasnik. ISBN 978-86-519-1616-1.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Zapisi iz Moskve („Večernje novosti”, feljton, januar 2014) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (22. januar 2014)
- ŽELjNO IŠČEKUJEM DA UĐEM U HRAM: Dušan Čkrebić, nekadašnji predsednik Predsedništva Srbije o gradnji svetinje na Vračaru i završetku mozaika („Večernje novosti”, 30. oktobar 2020)
- „SPASENA JE ČAST MOJOJ GENERACIJI”: Ovako je govorio pokojni Čkrebić posle nastavka gradnje Hrama na Vračaru („Večernje novosti”, 8. april 2022)
- Sećanje na Dušana Čkrebića („Politika”, 23. april 2022)
- Rođeni 1927.
- Umrli 2022.
- Političari iz Niša
- Komunisti Srbije
- Jugoslovenski partizani
- Omladina u Narodnooslobodilačkoj borbi
- Borci Prve proleterske brigade
- Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi
- Oficiri JNA u rezervi
- Srpski političari
- Srpski inženjeri
- Jugoslovenski inženjeri
- Članovi CK KP/SK Srbije
- Društveno-politički radnici SR Srbije
- Društveno-politički radnici SFRJ
- Članovi CK KPJ/SKJ
- Predsednici SR Srbije
- Predsednici Vlade SR Srbije
- Nosioci Ordena Svetog Save
- Nosioci Sretenjskog ordena
- Srpski publicisti
- Srpski memoaristi
- Sahranjeni u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu
- Članovi Predsedništva CK SKJ