Mentalno zdravlje

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Konceptualna ilustracija mentalnog zdravlja
Postoje emocionalni poremećaji koji pogađaju one koji vrše moć u bilo kom njenom obliku, među kojima se ističu sindrom oholosti, megalomanija, hamartija ili narcizam.

Duševno ili mentalno zdravlje je stanje skladnog psihičkog i socijalnog funkcionisanja ličnosti koje podrazumeva odsustvo duševnih poremećaja, ali i izraženih sukoba u ličnom i socijalnom životu sa neželjenim posledicama. Mentalno zdravlje je nivo psihološkog blagostanja ili odsustvo mentalnih bolesti. To je stanje nekoga ko „funkcioniše na zadovoljavajućem nivou emocionalnog i bihevioralnog prilagođavanja”.[1] Sa perspektive pozitivne psihologije ili holizma, mentalno zdravlje može uključivati sposobnost pojedinca da uživa u životu i stvori ravnotežu između životnih aktivnosti i napora da dostigne psihološku otpornost.[2]

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO), mentalno zdravlje uključuje „subjektivno blagostanje, percipiranu samoefikasnost, autonomiju, kompetenciju, međugeneracijsku zavisnost i samoaktualizaciju nečijeg intelektualnog i emocionalnog potencijala, između ostalog”.[3] SZO dalje navodi da je blagostanje pojedinca obuhvaćeno realizacijom njihovih sposobnosti, suočavanjem sa normalnim životnim stresovima, produktivnim radom i doprinosom njihovoj zajednici.[4] Kulturne razlike, subjektivne procene i konkurentne profesionalne teorije utiču na to kako neko definiše „mentalno zdravlje”.[3][5]

Mentalno zdravlje i mentalne bolesti[uredi | uredi izvor]

Prema časopisu U.K. Surgeon (1999), mentalno zdravlje je uspešno obavljanje mentalnih funkcija koje rezultiraju produktivnim aktivnostima, ispunjenjem odnosa sa drugim ljudima i pružanjem mogućnosti prilagođavanja promenama i suočavanja sa nedaćama. Izraz mentalna bolest kolektivno se odnosi na sve mentalne poremećaje koji se mogu dijagnozirati - zdravstvena stanja koja su karakterisana promenama u razmišljanju, raspoloženju ili ponašanju povezanim sa nemaštinom ili oštećenim funkcionisanjem.[6][7] Mentalno zdravlje i mentalne bolesti su dva kontinuirana koncepta. Osobe sa optimalnim mentalnim zdravljem takođe mogu imati mentalno oboljenje, a ljudi koji nemaju mentalno oboljenje takođe mogu imati loše mentalno zdravlje.[8]

Problemi sa mentalnim zdravljem mogu nastati usled stresa, usamljenosti, depresije, anksioznosti, problema sa međuljudskim vezama, smrti voljene osobe, samoubilačkih misli, tuge, zavisnosti, hiperkinetičkog poremećaja, samopovreda, raznih poremećaja raspoloženja ili drugih mentalnih bolesti različitog stepena, kao i poteškoća u učenju.[9][10] Terapeuti, psihijatri, psiholozi, socijalni radnici, medicinske sestre ili porodični lekari mogu pomoći u upravljanju mentalnim bolestima lečenjem kao što su terapija, savetovanje ili lekovi.

Rana istorija[uredi | uredi izvor]

Globalno se u ranoj istoriji mentalna bolest doživljavala kao religijska stvar. U drevnim grčkim, rimskim, egipatskim i indijskim spisima mentalna bolest se posmatrala kao lično pitanje i religiozna kastifikacija. U 5. veku p. n. e, Hipokrat je bio prvi pionir koji je tretirao mentalne bolesti lekovima ili prilagođavanjima u pacijentovom okruženju. Iako je njegov rad imao veliki uticaj, stanovišta verskog kažnjavanja i demonskog posedovanja i dalje su postojala tokom srednjeg veka.[11]

Istorija u SAD[uredi | uredi izvor]

Sredinom 19. veka, Vilijam Svicer prvi je skovao termin mentalna higijena, što se može smatrati pretečom savremenih pristupa u radu na promociji pozitivnog mentalnog zdravlja.[12][13] Isak Rej, četvrti predsednik[14] Američkog udruženja za psihijatriju i jedan od njegovih osnivača, dalje je mentalnu higijenu definisao kao „umetnost očuvanja uma od svih incidenata i uticaja koji imaju potencijal da pogoršaju njegove kvalitete, umanje njegove energije ili rastroje njegova kretanja”.[13]

U američkoj istoriji smatralo se da su mentalno bolesni religiozno kažnjeni. Ovaj respons je trajao tokom 1700-ih, zajedno sa nehumanim zatvaranjem i stigmatizacijom takvih pojedinaca.[11] Dorotea Diks (1802–1887) bila je važna figura u razvoju pokreta „mentalna higijene”. Diks je bila nastavnica u školi koja se trudila da pomogne ljudima sa mentalnim poremećajima i da izloži podstandardne uslove pod koje su bili stavljeni.[15] To je postalo poznato kao „pokret mentalne higijene”.[15] Pre ovog pokreta, nije bilo neuobičajeno da osobe pogođene mentalnim bolestima bivaju izložene znatnom zapostavljanju, često su ostavljane same u jadnim životnim uslovima bez dovoljno odeće.[15] Od 1840-1880, ona je stekla podršku savezne vlade za osnivanje preko 30 državnih psihijatrijskih bolnica; međutim, one nisu imale dovoljno osoblja i sredstava, i bivale su optužene za kršenje ljudskih prava.[11]

Emil Krepelin je razvio taksonomiju mentalnih poremećaja 1896. godine, koja je dominirala polje gotovo 80 godina. Kasnije je predloženi model bolesti abnormalnosti podvrgnut analizi, i smatrano je da je normalnost relativna u odnosu na fizičke, geografske i kulturološke aspekte definišujuće grupe.

Početkom 20. veka, Kliford Birs je osnovao „Mentalno zdravlje Amerike - Nacionalni komitet za mentalnu higijenu”, nakon što je 1908. godine objavio svoja iskustva kao pacijent u nekoliko duševnih bolnica, „Um koji se pronašao sebe”[16] i otvorio prvu vanbolnički kliniku za mentalno zdravlje u Sjedinjenim Državama.[17]

Pokret mentalne higijene, slično kao i pokret društvene higijene, ponekad je bio povezan sa zagovaranjem eugenike i sterilizacije onih koji se smatraju previše mentalno nedostatnim da bi im se pomoglo u produktivnom radu i odgovarajućem porodičnom životu.[18][19] U godinama nakon Drugog svetskog rata, reference na mentalnu higijenu postepeno su zamenjene pojmom „mentalno zdravlje” zbog njegovog pozitivnog aspekta koji se kreće od lečenja bolesti do preventivnih i promotivnih područja zdravstvene zaštite.[20]

Mari Jahoda je opisala šest glavnih, fundamentalnih kategorija koje se mogu koristiti za kategorizaciju pojedinaca koji su mentalno zdravi. One uključuju: pozitivan stav prema sebi, lični rast, integracija, autonomija, istinska percepcija stvarnosti i kontrola okruženju, čime su obuhvaćeni prilagodljivost i zdravi međuljudski odnosi.[21]

Deinstitucionalizacija / transinstitucionalizacija[uredi | uredi izvor]

Kada su državne bolnice optužene za kršenje ljudskih prava, zagovornici su se zalagali za deinstitucionalizaciju: zamenu federalnih mentalnih bolnica za usluge mentalnog zdravlja u zajednici. Zatvaranje psihijatrijskih bolnica pod državnom upravom sprovedeno je Zakonom o centrima za mentalno zdravlje u zajednici iz 1963. godine, kojim su utvrđeni uslovi da državne ustanove mogu primiti samo pacijente koji predstavljaju neposrednu opasnost za druge ili sebe.[22] Ovo se viđeno kao poboljšanje u odnosu na prethodne uslove, međutim, i dalje ostaje rasprava o uslovima ovih komunalnih resursa.

Dokazano je da je ova tranzicija bila korisna za mnoge pacijente: došlo je do povećanja ukupnog zadovoljstva, boljeg kvaliteta života, više prijateljstava između pacijenata, i sve to nije bilo preskupo. To se pokazalo tačnim samo u slučaju ustanova za tretman koje su imale dovoljno sredstava za osoblje i opremu, kao i adekvatno upravljanje.[23] Međutim, ova ideja je polarizirajuće pitanje. Kritičari deinstitucionalizacije tvrde da su preovladavali loši uslovi života, pacijenti su usamljeni i da nisu dobili odgovarajuću medicinsku negu u tim domovima za lečenje.[24] Pored toga, pacijenti koji su prebačeni iz državne psihijatrijske nege u bolničke i stambene domove imali su deficit u ključnim aspektima njihovog lečenja. Neki slučajevi rezultiraju preusmeravanjem nege sa zdravstvenih radnika na porodice pacijenata, mada oni nemaju odgovarajuće finansijsko pokriće, niti medicinsko znanje za odgovarajuću negu.[24] S druge strane, pacijenti koji se leče u centrima za mentalno zdravlje u zajednici nemaju dovoljno testiranja na kancer, vakcinacije ili inače redovne lekarske preglede.[24]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „mental health”. WordNet Search. Princeton university. Pristupljeno 4. 5. 2014. 
  2. ^ Snyder, C. R; Lopez, Shane J; Pedrotti, Jennifer Teramoto (2011). Positive psychology: the scientific and practical explorations of human strengths. SAGE. ISBN 978-1-4129-8195-8. OCLC 639574840. 
  3. ^ a b „The world health report 2001 – Mental Health: New Understanding, New Hope” (PDF). WHO. Pristupljeno 4. 5. 2014. 
  4. ^ „Mental health: strengthening our response”. World Health Organization. avgust 2014. Pristupljeno 4. 5. 2014. 
  5. ^ „Mental Health”. medlineplus.gov. Pristupljeno 20. 11. 2019. 
  6. ^ National Alliance for the Mentally Ill, 2011.
  7. ^ „Mental Disorders”. medlineplus.gov. Pristupljeno 20. 11. 2019. 
  8. ^ „What is Mental Health and Mental Illness? | Workplace Mental Health Promotion”. Workplace Mental Health Promotion. Arhivirano iz originala 28. 10. 2018. g. Pristupljeno 04. 07. 2020. 
  9. ^ „Practicing Effective Prevention”. Center for the Application of Prevention Technologies. Substance Abuse and Mental Health Services Administration. 11. 1. 2016. Arhivirano iz originala 5. 9. 2015. g. Pristupljeno 2. 5. 2014. 
  10. ^ Kitchener, Betty; Jorm, Anthony (2002). Mental Health First Aid Manual (1st izd.). Canberra: Center for Mental Health Research, Australian National University. str. 5. ISBN 978-0-7315-4891-0. OCLC 62228904. 
  11. ^ a b v „A Brief History of Mental Illness and the U.S. Mental Health Care System”. www.uniteforsight.org. Arhivirano iz originala 17. 06. 2020. g. Pristupljeno 11. 5. 2020. 
  12. ^ Shook, John R., ur. (april 2012). „Sweetser, William”. Dictionary of Early American Philosophers. Bloomsbury Publishing USA. str. 1016—1020. ISBN 978-1-4411-7140-5. 
  13. ^ a b Mandell, Wallace (1995). „Origins of Mental Health, The Realization of an Idea”. Johns Hopkins Bloomberg School of Public Health. Baltimore, MD: Johns Hopkins University. Pristupljeno 9. 6. 2015. 
  14. ^ „Isaac Ray Award”. www.psychiatry.org. American Psychiatric Association. Pristupljeno 27. 10. 2017. 
  15. ^ a b v Barlow, D.H., Durand, V.M., Steward, S.H. (2009). Abnormal psychology: An integrative approach (Second Canadian Edition). Toronto: Nelson. p. 16
  16. ^ Amanda Peck (2013),Mental Health America – Origins, Retrieved June 9, 2015, from The Social Welfare History Project.
  17. ^ Clifford Beers Clinic. (2006, October 30). About Clifford Beers Clinic. Retrieved June 1, 2007, from CliffordBeers.org Arhivirano 2007-04-09 na sajtu Wayback Machine
  18. ^ Social Hygiene in 20th Century Britain Taylor & Francis, Page 80 to 83
  19. ^ Encyclopedia of Children and Childhood in History and Society: Hygiene Jacqueline S. Wilkie.
  20. ^ Bertolote, José (jun 2008). „The roots of the concept of mental health”. World Psychiatry. 7 (2): 113—116. PMC 2408392Slobodan pristup. PMID 18560478. doi:10.1002/j.2051-5545.2008.tb00172.x. 
  21. ^ Jahoda, Marie (1958). „Current concepts of positive mental health”. New York. doi:10.1037/11258-000. hdl:2027/mdp.39015004395078. 
  22. ^ „New York Times New York State Poll, June 2008”. 3. 12. 2009. doi:10.3886/icpsr26164.v1. 
  23. ^ Knapp, Martin; Beecham, Jennifer; McDaid, David; Matosevic, Tihana; Smith, Monique (decembar 2010). „The economic consequences of deinstitutionalisation of mental health services: lessons from a systematic review of European experience”. Health & Social Care in the Community: no. ISSN 0966-0410. PMID 21143545. doi:10.1111/j.1365-2524.2010.00969.x. 
  24. ^ a b v Novella, Enric J. (14. 8. 2010). „Mental health care and the politics of inclusion: A social systems account of psychiatric deinstitutionalization”. Theoretical Medicine and Bioethics. 31 (6): 411—427. ISSN 1386-7415. PMID 20711755. doi:10.1007/s11017-010-9155-8. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]