Enki Bilal

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Enki Bilal
Enki Bilal, mart 2010.
Puno imeEnes Bilal
Datum rođenja(1951-10-07)7. oktobar 1951.(72 god.)
Mesto rođenjaBeograd
 FNR Jugoslavija
Zanimanjestrip-crtač režiser
Delovanjestrip Nikopol trilogija
Veb-sajtbilal.enki.free.fr

Enki Bilal (franc. Enki Bilal; Beograd, FNRJ, 7. oktobar 1951) je francuski pisac stripova, strip-crtač i filmski režiser.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Enes Bilal (na nekim mestima Bilalović, bez zvanične potvrde prezimena) rođen je u Beogradu 7. oktobra 1951. godine. Njegova majka je bila Slovakinja, prema nekim izvorima Čehinja, a otac bosanskog porekla, po zanimanju krojač. Njegova porodica se preselila u Pariz kada je Enes imao 9 godina. Sa 14 godina, Enes upoznaje Rene Gosinija koji ga je ohrabrio da se počne baviti stripom. Počeo da radi za Gošinov francusko-belgijski strip-magazin „Pilot” 1970-ih.[1] Prvu priču je objavio 1972. godine, „Prokleta bol” (franc. Le Bal Maudit), što je prvi i jedini njegov strip potpisan sa Enes.[2]

Godine 1975, Bilal je počeo da radi sa piscem skripti Pjerom Kristinom na nekoliko mračnih fantastičnih priča, formirajući rad pod nazivom „Legende današnjice” (franc. Légendes d'Aujourd'hui).

Godine 1983, Bilal je dobio poziv od režisera Alena Renea da sarađuje s njim na filmu „Život — to je roman” (franc. La vie est un roman), za koji je Bilal crtao srednjevekovne slike za pojedine scene filma.

Enki Bilal je najpoznatiji po Nikopol trilogiji („Besmrtan sajam”, franc. La Foire aux immortels, „Žena zamka”, franc. La Femme piège i „Hladan ekvator”, franc. Froid Équateur), na kojoj je radio više od decenije. Za tu trilogiju, Bilal je napisao celokupan tekst i crteže. Časopis Lir je poslednji deo, „Hladan ekvator”, izabrao za knjigu godine. Takođe, ta trilogija je poslužila Iepu Rubingu, izumitelju šahboksa kao inspiracija za sport.

Poslednja knjiga Hatzfeld tetralogije (franc. Hatzfeld), „Četiri?” (franc. Quatre?) iz 2007. godine, razmatra propast Jugoslavije iz futurističke tačke gledišta. Prvi nacrti za ovo delo su nastali 1998. godine u obliku „Sna čudovišta” (franc. Le Sommeil du Monstre) koji počinje scenom gde se glavni junak Nik seća rata u vidu traumatičnih flešbekova. Treći deo tetralogije je „Sastanak u Parizu” (franc. Rendez-vous à Paris) iz 2006. godine, inače peti najprodavaniji novi strip te godine, sa prodanim preko 280,000 primeraka.

Njegova filmska karijera je bila oživljena sa visokobudžetnim filmom „Besmrtan” (franc. Immortel), njegovim prvim pokušajem da prenese svoje knjige na ekran. Film je dobio podeljene kritike, pojedini su negativno reagovali na korišćenje likova sa kompjuterski generisanim slikama, dok s druge strane su drugi izjavili da je to verodostojna reinterpretacija njegovih likova.

Video igrica zasnovana na Nikopol trilogiji je bila objavljena 13. maja 2008. godine pod nazivom „Nikopol: Tajne besmrtnih” (engl. Nikopol: Secrets of the Immortals). Premijerno je puštena u Severnoj Americi u avgustu 2008. godine.

Bilal je bio izabran za solo izložbu 2012. godine u Luvru. Izložba, pod nazivom, „Duhovi Luvra” je bila otvorena od 20. decembra 2012. po 18. mart 2013. godine.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Život bez formata, Enki Bilal & Goran Vejvoda”. www.popboks.com. 26. decembar 2007. Arhivirano iz originala 11. 08. 2018. g. Pristupljeno 10. avgust 2020.  Nevalidan unos |dead-url=dead (pomoć)
  2. ^ Sadiković, Halid (12. septembar 2013). „Enki Bilal”. ljubusaci.com. Pristupljeno 10. avgust 2020. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]