Žad
Dijamant | |
---|---|
Kategorija | Mineral |
Identifikacija | |
Boja | Najčešće zeleni varijeteti |
Providnost | Netransparentan do subtransparentnog |
Žad je ukrasni mineral, uglavnom poznat po svojim zelenim varijetetima. Može se odnositi na bilo koji od dva različita minerala: nefrit, silikat kalcijuma i magnezijuma ili žadeit, silikat natrijuma i aluminijuma.
Žad je karakterističan za drevnu azijsku umetnost, ali ima važno mesto i u mnogim drugim kulturama. Države kao što su Australija, Novi Zeland, Burma, Egipat, Indija, Madagaskar, Tibet, Kina, Japan, Kalifornija (SAD), Gvatemala, Brazil, Kazahstan, Kolumbija, Turkmenistan, Rusija, Nova Gvineja, Švajcarska, Grčka i Francuska, smatraju se najbogatijim prirodnim nalazištima poludragog kamena žad.[1]
Etimologija[uredi | uredi izvor]
Engleski reč jade je izvedena (preko francuske l'ejade i latinske ilia "slabine, područje bubrega")[2] od španskog izraza piedra de ijada (bubrežni kamen), (prvi put zabeležen 1565. godine) ili "leđni kamen", zbog njegove navodne efikasnosti u lečenju bolesti leđa i bubrega. Nefrit je izveden iz lapis nephriticus (bubrežni kamen), latinskog prevoda španskog izraza piedra de ijada.[3]
Istorija[uredi | uredi izvor]
Kina[uredi | uredi izvor]
Tokom neolita, glavni poznati izvori nefritnog žada u Kini za praktične i ceremonijalne proizvode od žada bili su sada iscrpljena ležišta u oblasti Ningšao u delti reke Jangce (kultura Liangcu 3400–2250. p. n. e.) i na području provincije Liaoning i Unutrašnje Mongolije (kultura Hongšan 4700–2200. p. n. e.).[4] Dušan žad su iskopavali još 6000. godine pre nove ere. U Jin ruševinama dinastije Šang (1600. do 1050. godine pre nove ere) u Anjangu, ukrasi od Dušana žada iskopani su u grobu kraljeva Šanga.
Žad je korišćen za pravljenje mnogih praktičnih i ceremonijalnih predmeta, od ukrasnih predmeta do odela za sahranjivanje od žada. Žad je smatran "carskim draguljem". Od najranijih kineskih dinastija do danas, nalazišta žada koja su najviše korišćena nisu samo nalazišta Khotan u zapadnoj kineskoj provinciji Sinkjang, već i drugi delovi Kine, kao što su Lantian, Šensi. Tamo se beli i zelenkasti nefritni žad nalazi u malim kamenolomima i kao šljunak i kamenje u rekama koje teku iz planinskog lanca Kuen-Lun ka istoku, u pustinjsko područje Takla-Makan. Sakupljanje rečnog žada koncentrisano je u rekama Jarkand, beli žad (Jurungkaš) i crni žad (Karakaš). Iz Kraljevine Khotan, na južnom delu puta svile, kineskom carskom sudu davane su godišnje isplate, koje su se sastojale od najdragocenijeg belog žada, gde su ga iskusne zanatlije obrađivale, jer je žad imao statusnu vrednost koja je prevazilazila zlato ili srebro. Žad je postao omiljeni materijal za izradu predmeta kineskih učenjaka, poput postolja za četke za kaligrafiju, kao i piskovi nekih opijumskih lula, zbog verovanja da će disanje kroz žad podariti dugovečnost pušačima koji koriste takvu lulu.[5]
Žadeit, sa svojim svetlo smaragdno-zelenim, ružičastim, boje lavande, narandžastim i smeđim bojama uvezen je iz Burme u Kinu tek nakon oko 1800. godine. Jaka zelena vrsta postala je poznata kao Feicui (翡翠) ili Kingfišer žad. Brzo je postao gotovo jednako popularan kao nefrit i miljenik nove bogate dinastije King, dok su naučnici još uvek bili čvrsto vezani za nefrit (beli žad ili Khotan), za koga su smatrali da je simbol plemića.
U istoriji umetnosti kineske imperije, žad je imao poseban značaj, uporediv sa zlatom i dijamantima na Zapadu.[6] Žad je korišćen za najfinije predmete i figure kultova, kao i za opremanje grobova visokih članova carske porodice. Zbog tog značaja i rastuće srednje klase u Kini, u 2010. godini najfiniji žad koji se pronađe u komadima žada od "ovčje masnoće" - tako nazvan zbog njegove mermerne bele konzistencije - mogao bi da se proda za 3000 dolara za uncu, što je desetostruko povećanje u odnosu na prethodnu deceniju.[7]
-
Glava i deo trupa konja, kineski period Istočnog Hana (25–220 AD)
-
Veliki žbun nefrita "mast od ovčetine" prikazan u predvorju kulturnog muzeja Hotan.
-
Izbor starinskih, ručno izrađenih dugmića od kineskog žada
Indija[uredi | uredi izvor]
U Đain hramu Kolanpak u Nalgonda okrugu, Andra Pradeš, Indija nalazi se skulptura Mahavire visoka 5 ft (1,5 m) koja je u celosti isklesana od žada. To je najveća skulptura napravljena od jedinstvene stene žada na svetu. Indija je takođe poznata po svojoj zanatskoj tradiciji upotrebe velikih količina zelenog serpentina ili lažnog žada koji se prevashodno dobija iz Avganistana u svrhu izrade nakita i ukrasnih predmeta kao što su držači mača i ručke bodeža.[8]
Koreja[uredi | uredi izvor]
Upotreba žada i drugog zelenog kamena bila je dugoročna tradicija u Koreji (oko 850. godine pre nove ere - 668. godine). Žad je nađen u malom broju skloništa i grobnica. Zanatska proizvodnja malih komada žada u obliku zareza i cevastih "žada" upotrebom materijala kao što su žad, jaspis itd., u južnoj Koreji potiče iz srednjeg razdoblja keramike Mumun (oko 850–550. p. n. e.).[9] Žad u obliku zareza nalazi se na nekim od zlatnih kruna kraljevstva Sila (oko 300/400–668. g.) i raskošnih elitnih grobnica Korejske Tri kraljevine. Nakon što se država Sila 668. godine ujedinila sa Korejskim poluostrvom, široka popularizacija obreda smrti povezanih sa budizmom rezultirala je padom upotrebe žada u sahranama kao prestižnog.
Jugoistočna Azija[uredi | uredi izvor]
Danas se procenjuje da iz Mjanmara potiče više od 70% svetske proizvodnje visokokvalitetnog žadeita. Većina žadeita izvađenog u rudnicima u Mjanmaru ne seče se radi upotrebe u Mjanmaru, već se transportuje u druge zemlje, pre svega u Aziju, radi primene u nakitu i drugim proizvodima. Naslage žadeita pronađene u Kačinlandu, u severnim regionima Mjanmara, su najkvalitetniji žadeit na svetu, a potiču još iz 10. veka.
Žadeit u Mjanmaru se pre svega nalazi u "Području žada" smeštenom u gradu Lonkin u državi Kačin u severnom Mjanmaru koji obuhvata aluvijalni region reke Uiu između 25. i 26. paralele. Od 1964. do 1981. rudarstvo je bilo isključivo u vlasništvu mjanmarske vlade. 1981, 1985. i 1995. godine, zakoni o dragom kamenju su modifikovani tako da se omogući povećanje udela privatnih preduzeća. Pored ovog regiona, značajni su i rudnici u susednom okrugu Sagaing.
Arheolozi su otkrili dva oblika žada koji se mogu naći širom Tajvana preko Filipina, Istočne Malezije, centralnog i južnog Vijetnama, pa čak i do istočne Kambodže i poluostrva Tajlanda. Ova dva oblika nazivaju se prstenasta naušnica sa tri šiljasta obodna izbočenja i privezak za uši u obliku životinja sa dve glave. Oblici su po veličini vrlo slični i kreću se od oko 30–35 mm u prečniku. Pored toga, analize pomoću radioaktivnog ugljenika utvrdile su da ovi oblici u jugoistočnoj Aziji potiču od oko 500. godine pre nove ere do 500. godine nove ere.[10] Tokom gvozdenog doba jugoistočne Azije, možda su vešti majstori putovali od Tajvana do jugoistočne Azije duž obale Južnog kineskog mora, praveći ukrase od žada za lokalne stanovnike.
Maori[uredi | uredi izvor]
Nefritni žad na Novom Zelandu poznat je kao pounamu na jeziku Maora (koji se u novozelandskom engleskom jeziku često naziva "grinston" - zeleni kamen) i igra važnu ulogu u kulturi Maora. Smatra se taongom, ili blagom, pa je zaštićen Sporazumom Vaitangi, a eksploatacija istog ograničena je i pažljivo se nadgleda. Nalazi se samo na Južnom ostrvu Novog Zelanda, poznatom kao Te Vai Pounamu, na maorskom - „(Zemlja) vode Grinston“, ili Te Vahi Pounamu - „Mesto Griston“.
Pounamu taonga povećava "manu" (prestiž) kako prelazi s jedne generacije na drugu. Najcenjenije taonge su one s poznatim istorijama koje sežu mnogo generacija unazad. Smatra se da oni imaju svoju "manu" i često su davani kao pokloni za zapečaćenje važnih sporazuma.
Od njega su izrađivani alat, oružje i ukrasi; posebno adze (vrsta sekire), "<i>мере</i>" (kratki štap) i hei-tiki (privezak za vrat). Nefritni nakit maorskog dizajna veoma je popularan kod meštana i turista, iako se deo žada koji se koristi za njih uvozi iz Britanske Kolumbije i drugih mesta.[11]
Mezoamerika[uredi | uredi izvor]
Žad je bio redak i cenjen materijal u predkolumbijskoj Mezoamerici. Jedini izvor iz kog su različite autohtone kulture, poput Olmeka i Maja, mogle da dobiju žad, bio je u dolini reke Motagua u Gvatemali.[traži se izvor] Žad je u velikoj meri bio elitno dobro, i obično je bio isklesan na različite načine, bilo da je poslužio kao podloga na kojoj su upisivani hijeroglifi, ili oblikovan u simbolične figurice. Generalno, materijal je bio vrlo simboličan, pa se često koristio u izvođenju ideoloških praksi i obreda.
Kanada[uredi | uredi izvor]
Žad su prvi put u Kanadi identifikovali kineski doseljenici 1886. godine u Britanskoj Kolumbiji.[traži se izvor].U to se vreme žad smatrao beskorisnim jer su tražili zlato[traži se izvor]. Žad nije komercijalizovan u Kanadi do 1970-ih. Rudarska firma Loeks Džejms Ltd., koju su pokrenula dva čoveka iz Kalifornije, započela je komercijalno kopanje kanadskog žada 1972.[12]
Iskopavanje se vrši iz velikih stena koje sadrže bogate naslage žada. Žad se vadi upotrebom dijamantskih bušilica s ciljem da se dobiju uzorci. To se radi kako bi se osiguralo da žad ispunjava zahteve. Hidraulički rasipači se zatim ubacuju u mesta rascepa u steni da se žad može odlomiti. Kada se stene uklone i žad postane dostupan, razbija se na komade od 10 tona pomoću dijamantskih testera sa vodenim hlađenjem. Žad se zatim tovari u kamione i transportuje u odgovarajuća skladišta.[13]
Mineral[uredi | uredi izvor]
Nefrit i žadeit[uredi | uredi izvor]
Tek 1863. godine, francuski mineralog Aleksis Damur utvrdio je da ono što se naziva „žad“ može u stvari biti jedan od dva različita minerala, bilo nefrit ili žadeit.[14]
Nefrit se sastoji od mikrokristalne povezane vlaknaste matrice kalcijuma, amfibola bogatog magnezijumom-gvožđem mineralne serije tremolit (kalcijum-magnezijum)-feroaktinolit (kalcijum-magnezijum-gvožđe). Srednji član ove serije sa srednjim sastavom naziva se aktinolit (svileni vlaknasti mineralni oblik je jedan oblik azbesta). Što je veći sadržaj gvožđa, boja je zelenija.
Žadeit je piroksen bogat natrijumom i aluminijumom. Dragoceni oblik žadeit žada je mikrokristalno povezani produkt kristala žadeita.
I nefrit i žadeit korišteni su od praistorije za rezbarenje tvrdog kamena. Žadeit ima približno istu tvrdoću (između 6,0 i 7,0 tvrdoće po Mosovoj skali) kao kvarc, dok je nefrit nešto mekši (6,0 do 6,5), pa se može raditi s kvarcnim ili granatnim peskom i polirati bambusom ili čak mlevenim žadom.[traži se izvor] Međutim, nefrit je čvršći i otporniji na lom. Među najstarijim poznatim artefaktima od žada iskopanih s praistorijskih nalazišta spadaju i jednostavni ukrasi oblika perli, dugmeta i cevastih oblika.[15] Pored toga, žad je korišćen za adze glave, noževe i drugo oružje koje može biti delikatno oblikovano.
Hemijski sastav žadeita i nefrita može se prestaviti formulama: NaAlSi2O6 odnosno Ca2(Mg,Fe)5Si8O22(OH)2. Specifične težine su 3.34 i 2.95.[16]
Neobične vrste[uredi | uredi izvor]
Nefrit se može naći u kremasto belom obliku (u Kini poznat kao "ovčija masnoća"), kao i u raznim svetlozelenim bojama, dok žadeit pokazuje više varijacija boja, uključujući plavu, smeđu, crvenu, crnu, tamnozelenu, boju lavande i belu.[17] Od njih je žadeit ređi, na manje od 12 mesta širom sveta. Prozirni smaragdno-zeleni žadeit najcenjenija je sorta, kako tokom istorije tako i danas. Kao "kuecal" žad, mezoameričke kulture su skupljale jarkozeleni žadeit iz Gvatemale, a kao žad "kingfišer", jarko zelene stene iz Burme postale su omiljeni kamen kineskih carskih učenjaka i vladara posle 1800. godine. Burma(Mjanmar) i Gvatemala glavni su izvori modernog dragulja žadeita. U oblasti Mogaung u okrugu Mičina u gornjoj Burmi, žadeit je formirao sloj u tamnozelenoj steni, i vadio se i izvozio više od stotinu godina.[8] Kanada obezbeđuje najveći deo modernog lapidarnog nefrita. Nefritni žad korišćen je uglavnom u Kini pre 1800. godine, kao i na Novom Zelandu, Pacifičkoj obali i Atlantskoj obali Severne Amerike, neolitskoj Evropi i jugoistočnoj Aziji. Pored Mezoamerike, žadeit su koristile i neolitska japanska i evropska kultura.
Poboljšanje[uredi | uredi izvor]
Žad može biti pojačan (ponekad se naziva „stabilizovan“). Stepen poboljšanja se razlikuje po kvalitetu boje i teksture. Drugim rečima, žadeit tipa A nije pojačan, ali može imati lošu boju i teksturu. Postoje tri glavne metode poboljšanja, koje se ponekad nazivaju i ABC sistem poboljšanja:[18]
- Žadeit tipa A nije tretiran ni na koji način osim površinskim voskiranjem.
- Tretman tipa B uključuje izlaganje obećavajućeg, ali zaprljanog dela žadeita hemijskim izbeljivačima i/ili kiselinama i impregniranje bistrom polimernom smolom. Ovo rezultira značajnim poboljšanjem transparentnosti i boje materijala. Trenutno je infracrvena spektroskopija najtačniji test za detekciju polimera u žadeitu.
- Žad tipa C je veštački obojen. Efekti su pomalo nekontrolisani i mogu rezultirati tamnosmeđom bojom. U svakom slučaju, prozirnost se obično gubi.
- B + C žad je kombinacija B i C: impregniran i veštački obojen.
- Žad tipa D odnosi se na kompozitni kamen kao što je dublet koji sadrži vrh od žada sa plastičnom podlogom.
Psihološki simbol žada[uredi | uredi izvor]
Žad je simbol čistote i smirenosti. veoma cenjen na istoku, predstavlja mudrost sakupljenu u spokojnom miru. Povezan je sa srčanom čakrom, i pojačava ljubav i negu. Donosi harmoniju, veruje se da privlači sreću i prijateljstvo. Psihološki, stabilizuje ličnost i objedinjuje um sa telom. Emotivno, to je kamen snova. Pomaže oslobađanju emocija, posebno razdražljivosti. Duhovno, pomaže u prepoznavanju samog sebe i budi skrivena znanja.[19]
Delovanja žada na sferu fizičkog zdravlja[uredi | uredi izvor]
Što se tiče delovanja žada na sferu fizičkog zdravlja, sve varijacije ovog poludragog kamena deluju tako što poboljšavaju i stimulišu različite funkcije u organizmu, kao što su srčana funkcija, funkcija krvnih sudova, funkcija imunološkog sistema ili funkcija nervnog sistema. Doprinosi poboljšanju funkcije jetre, slezine i bubrega, kao i svih žlezda u organizmu. Poboljšava funkciju sna i otklanja noćne more, tako što pomaže u saniranju simptoma koji su vezani za glavobolju ili migrenu. Istovremeno deluje na poboljšanje funkcije varenja i opušta mišiće koji su izloženi pojavi grčeva ili napetosti.[1]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
- Čeonmacong - Tumulus kraljevstva Sila u Koreji, koji sadrži artefakte od žada
- Costa Rican jade tradition
- Jade burial suit
- Jade trade in Myanmar
- Mumunski keramički period - Vreme u Koreji kada je započela proizvodnja ukrasa od žada
- Nephrite - Vrsta žada
- Philippine jade artifacts
- Pounamu - vrsta tvrdog kamena pronađenog na Novom Zelandu, od kojih su neki nefriti
- Podgrupa serpentina - Grupa minerala od kojih su neki poznati kao lažni žad
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ a b „Žad poludragi kamen - dejstvo, upotreba, iskustva i cena”. cenazlata.org. Pristupljeno 21. 2. 2020.
- ^ „Online Etymology Dictionary”. Etymonline.com.
- ^ Easby, Elizabeth Kennedy.
- ^ Liu, Li 2003:3–15
- ^ Martin, Steven.
- ^ Jade.
- ^ Jacobs, Andrew (20. 9. 2010). „Jade From China's West Surpasses Gold in Value”. The New York Times. New York: NYTC. ISSN 0362-4331.
- ^ a b Hunter, Sir William Wilson and Sir Richard Burn.
- ^ Bale, Martin T. and Ko, Min-jung.
- ^ Hung, H. C.; Iizuka, Y.; Bellwood, P.; Nguyen, K. D.; Bellina, B.; Silapanth, P.; and Manton, J. H. (2007).
- ^ Salt, Donn, 1992, Stone, Bone and Jade – 24 New Zealand Artists, David Bateman Ltd., Auckland.
- ^ Talbot, Matthew. „In Depth Green With Jade”. Canadian Geographic. Arhivirano iz originala 6. 11. 2014. g.
- ^ „What is Jade?”. Polar Jade. Arhivirano iz originala 19. 09. 2018. g. Pristupljeno 21. 02. 2020.
- ^ „Jade, greenstone, or pounamu?”. Arhivirano iz originala 09. 10. 2018. g. Pristupljeno 21. 02. 2020.
- ^ Liu, Li. "The Products of Minds as Well as Hands: Production of Prestige Goods in Neolithic and Early State Periods of China".
- ^ „ABOUT JADE”. gia.edu. Pristupljeno 21. 2. 2020.
- ^ Grande, Lance; Augustyn, Allison (2009). Gems and Gemstones: Timeless Natural Beauty of the Mineral World. University of Chicago Press. str. 216. ISBN 978-0-226-30511-0.
- ^ Tay Thye Sun. „The Changing Face of Jade” (PDF) (3). Swiss Gemmological Institute: 5—6. Arhivirano iz originala (PDF) 15. 12. 2018. g.
- ^ „Žad”. enciklopedijakristala.blogspot.com/. Pristupljeno 21. 2. 2020.
Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]
- Rémusat, Abel, 1820. Histoire de la ville de Khotan: tirée des annales de la chine et traduite du chinois ; Suivie de Recherches sur la substance minérale appelée par les Chinois PIERRE DE IU, et sur le Jaspe des anciens. Abel Rémusat. Paris. L’imprimerie de doublet. 1820. Downloadable from: [1]
- Laufer, Berthold, 1912, Jade: A Study in Chinese Archeology & Religion, Reprint: Dover Publications, New York. 1974.
- Rawson, Jessica (1975). Chinese Jade Throughout the Ages. London: Albert Saifer. ISBN 0-87556-754-1.
- Ward, Fred (septembar 1987). „Jade: Stone of Heaven”. National Geographic. sv. 172 br. 3. str. 282—315. ISSN 0027-9358. OCLC 643483454.
- Jadeite sources in Mesoamerica (PDF)
- Between hell and the Stone of Heaven: Observer article on Jade Mining in Burma
- Old Chinese Jades: Real or Fake?
- Types of jade: 100 stone images with accompanying information Arhivirano na sajtu Wayback Machine (2. april 2019)
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Gemstone na sajtu Curlie
- Britanski muzej - 7000 godina kineskog žada Arhivirano na sajtu Wayback Machine (8. oktobar 2015)
- Gravity Measurement For Testing Jade (arhivirana verzija 2008)
- mindat.org (Mineraloški podaci o Žadu)
- Žad u Kanadi
- "Žad u tabeli Britanske Kolumbije", BC Govt MINFILE summary of jade showings and producers
- Canadian Rockhound magazine feature on jade