Žak Kapo

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Žak Kopo
Datum rođenja(1879-02-04)4. februar 1879.
Mesto rođenjaPariz
 Francuska
Datum smrti20. oktobar 1949.(1949-10-20) (70 god.)
Mesto smrtiBon
 Francuska

Žak Kapo (franc. Jacques Copeau; Pariz, 4. februar 1879Bon, 20. oktobar 1949) bio je uticajni francuski pozorišni režiser, producent, glumac i dramaturg, rođen u Parizu. Pre nego što je osnovao svoje poznato pozorište Théâtre du Vieux-Colombier u Parizu, pisao je pozorišne kritike za nekolko Pariskih žurnala, radio u „Georges Petit Gallery” gde je organizovao izložbe radova umetnika i pomogao u osnivanju Nouvelle Revue Française 1909. godine, zajedno sa svojim prijateljima piscima, među kojima su bili i Andre Žid i Žan Šlumberger. Kasnije je organizovao školu glume u sklopu svog pozorišta i tako uticao na razvoj pozorišta treningom glumaca. Francuska pozorišna scena dvadesetog veka je obeležena radom Kapoa. Prema Alberu Kamiju, „U istoriji francuskog pozorišta postoje dva perioda, : pre Kapoa i posle Kapoa”.[1]

Detinjstvo, mladost i obrazovanje[uredi | uredi izvor]

Kao dete bogate porodice srednje klase, Kapo je odrastao u Parizu i pohađao najbolje škole. U gimnaziji Lycée Condorcet, bio je talentovan đak i već tada je pokazao značajan interes za pozorište. Njegova prva predstava, Brouillard du matin (Jutarnja magla), prikazana je 27. marta 1897. godine u Nouveau-Théâtre pod okriljem alumni asocijacije gimnazije Lycée Condorcet. Nekadašnji predsednik, Žan Kazimir Perije i pisac Žorž de Porto-Riš su mu čestitali na odlično obavljenom poslu. Tokom istog perioda kada je Kapo spremao svoje diplomske ispite, upoznao je Agnes Tomsen, mladu Dankinju koja je bila u Parizu da bi usavršila francuski jeѕik. Upoznali su se 13. marta 1896,[2] i Kapo, tada sedamnaestogodišnji đak, ubrzo se zaljubio. Potom je položio svoje ispite iz filozofije na Sorboni, ali pozorište, ljubav prema čitanju i vreme koje je provodio sa Agnes ostavljali su mu malo vremena za učenje i zbog toga nije uspeo da položi ispit za licencu, i nakon nekoliko pokušaja. Protiv volje svoje majke, oženio je Agnes u junu 1902. u Kopenhagenu. Njihovo prvo dete Mari-Helen Daste, rođeno je 2. decembra 1902.

U Aprilu 1903, mlada porodica se vratila u Francusku gde je Kapo preuzeo svoje dužnosti kao direktor porodične fabrike. Tokom ovog perioda Kapo je često putovao u Pariz gde je stekao ugled pozorišnog kritičara za nekoliko publikacija. Godine 1905. Kapo je nastavio svoj rad pišući kritike za dela kao što su Ibsenova Kuća lutaka i D'Ancuciova Đokonda, kao i pregled strukture savremenog pozorišta, objavljen u časopisu L'Ermitage u februaru. Sredinom aprila rođena je njihova druga ćerka, Hedvig. U julu 1905. godine prihvatio je posao u galeriji „Georges Petit Gallery”, gde je organizovao izložbe. Ostao je u galeriji do maja 1909. godine. Tokom ovog perioda nastavio je da piše pozorišne kritike i stekao reputaciju vrsnog kritičara pozorišne umetnosti. Prodaja porodične fabrike omogućila mu je da se fokusira na književne aktivnosti kao jednog od osnivača Nouvelle Revue Française (NRF), publikacije koja je postala jedna od vodećih u Francuskoj.

„Oslobođen”, kao što je on izjavio, od obaveza u galeriji i menadžerskih briga u fabrici, Kapo se maksimalno investirao u svoj pravi poziv. Godine 1910. kupio je Le Limon, nekretninu u Seni i Marni, daleko od gužve i buke Pariza. Neumorno je radio na scenskoj adaptaciji Braće Karamazov Dostojevskog, sa svojim školskim prijateljem Žanom Krueom, koja je završena krajem 1910. godine. Tada je bio spreman da radi u pozorištu i u praksi, a ne samo kao kritičar. Predstava je premijerno prikazana u aprilu 1911. godine u pozorištu Théâtre des Arts i dobila je pozitivne kritike. Čarls Dablin, u ulozi Smeridijakova, bio je izuzetno zapažen za svoj performans. Kasnije održane predstave ove adaptacije dodatno su potvrdile pozitivne kritike.

Pozorište Stari Golubar (Théâtre du Vieux-Colombier)[uredi | uredi izvor]

Ideja o obnovi Francuske scene koju je Kapo imao na umu još od svojih najranijih dana pozorišnog kritičara je najzad počela da se ostvaruje u januaru 1912. Želeo je da se otarasi komercijalizovane Pariske scene i preteranog šarenila, kao i tehnike glume ham acting koja je postala preovladavajuća među profesionalnim glumcima tog perioda. Takođe, video je preterani realizam koji je bio deo prethodne reforme kao prepreku za razumevanje teksta i razvoj likova. Po njegovom mišljenju, čak su i francuska komedija i Molijerova kuća potpali pod uticaj izveštačenosti koju je smatrao preprekom za pravu umetničku kreativnost. Želeo je da pokrene pozorište u jednostavnijem pravcu i da ga oslobodi kićenja koje je čak i najbolje tekstove činilo nerazumljivim.

Set design by Louis Jouvet for Copeau's production of The Brothers Karamazov

Netaknutih ideala, sa uredničkom pozicijom u NRF časopisu, podrškom prijatelja, kao i velikim iskustvom koje je to tada stekao, odlučio je da oformi pozorišnu trupu. Iznajmio je staru i trošnu zgradu „Athénée-Saint-Germain” u ulici Vieux-Colombier, koja je bila daleko od njegovog ideala, ali su lokacija i udaljenost od komercijalnog pozorišta bili signal da je bilo vreme za kreiranje novog pravca. Nazvao je pozorište po ulici da bi bilo lakše za pronalaženje. Na proleće 1913, uz pomić Šarla Dilena, u čijem stanu su održavali audicije, Kapo je počeo da okuplja trupu.

Tokom leta 1913, Kapo je vodio svoju trupu Le Limon u svoju kuću u dolini Marne. Tamo ih je upoznao sa svojim pristupom pozorišnom tekstu. Takođe, bili su pod režimom rigoroznog treninga koji je između ostalog uključivao improvizaciju i pokret. Želeo je da oslobodi ove mlade glumce od svih pređašnjih tehnika i trikova koje su naučili u komercijalnom pozorištu. Dva teksta, adaptacije dela Žena ubijena sa ljubaznošću Tomasa Hejvuda i Molijerova Lekarova ljubav, trebalo je da budu prikazane te sezone i bila su polazna tačka za njihov rad na tekstu i improvizaciji. Povratak trupe u Pariz početkom septembra poklopio se sa publikacijom u Kapoovom magazinu NRF: Un essai de rénovation Dramatique: le théâtre du Vieux-Colombier (Esej o dramskoj obnovi: The Théâtre du Vieux-Colombier),[3] u kojoj je postavio osnovne principe svog projekta.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Camus, Albert: Copeau, seul maître, in Théâtre, Récits, Nouvelles.; Paris: Éditions de la Pléiade. 1962. ISBN 978-2-07-010103-0. str. 1698.
  2. ^ Bott, F.: La pipe et le penseur[mrtva veza], Le Monde, December 20, 1991. Review of Copeau's Journal I & II (1901–1949. URL last accessed 2006-11-23.
  3. ^ Copeau, J.: Un essai de rénovation Dramatique, NRF, September 1, 1913.