Žorž Klemanso

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Žorž Klemanso
Žorž Klemanso
Lični podaci
Datum rođenja(1841-09-28)28. septembar 1841.
Mjesto rođenjaMujeron-an-Pare, Francuska
Datum smrti24. novembar 1929.(1929-11-24) (88 god.)
Mjesto smrtiPariz, Francuska
UniverzitetUniverzitet Sorbona
Politička karijera
Politička
stranka
Radikalna republikanska partija
Premijer Francuske (2. mandat)
16. novembar 1917 — 20. januar 1920.
PredsjednikRemon Poenkare
PrethodnikPol Penleve
NasljednikAleksandr Miljeran
Premijer Francuske (1. mandat)
25. oktobar 1906 — 24. januar 1909.
PredsjednikArman Faler
PrethodnikFerdinand Sarijen
NasljednikAristid Brijan
Ministar rata
16. novembar 1917 — 20. januar 1920.
PremijerŽorž Klemanso
PrethodnikPol Penleve
NasljednikAndre Lefevr
Ministar unutrašnjih poslova
14. mart 1906 — 24. jul 1909.
PremijerFerdinand Sarijen
PrethodnikFernan Djubijef
NasljednikAristid Brijan

Potpis

Žorž Benžamen Klemanso (franc. Georges Benjamin Clemenceau; Mujeron-an-Pare, 28. septembar 1841Pariz, 24. novembar 1929) bio je francuski političar, novinar, ljekar i pisac. Obavljao je funkciju predsjednika vlade i ministra rata u sudbonosnim danima Prvog svjetskog rata. Bio je jedan od „Velike četvorice“ na Pariskoj mirovnoj konferenciji.

Vođen očevim idejama, deklarisao se kao republikanac i antiklerikalac. Zbog svog oštrog nastupa je dobio nadimak „Tigar“. Politikom je počeo da se bavi dolaskom u Pariz šezdesetih godina devetnaestog vijeka. Nastavio je porodičnu tradiciju i posvetio se učenju medicine. U Parizu je započeo i novinarsku karijeru. Pisao je novinske članke, oštro kritikujući vlast Napoleona III. Napustio je Francusku nakon sticanja diplome i otputovao u SAD, gdje je upoznao svoju buduću suprugu, Meri Plamer. Po povratku u Pariz, zatekao ga je Francusko-pruski rat, u toku kojeg je formirana nova vlada. Tada je Klemanso postao gradonačelnik 18. pariskog arondismana. Imao je mjesto u Narodnoj skupštini Francuske, u kojoj je stekao brojne neistomišljenike i protivnike. Bio je aktivan i za vrijeme Drajfusove afere, u kojoj je stao na stranu osuđenog Alfreda Drajfusa, objavljivanjem pisma „Optužujemǃ“ Emila Zole.

Prije Prvog svjetskog rata je obavljao funkciju ministra unutrašnjih poslova, a u toku 1917, pred odlučujuće ratne bitke, tadašnji predsjednik Francuske Remon Poenkare ga je proglasio predsjednikom vlade. Imenovao se za ministra rata i značajno podigao moral francuskih vojnika. Zalagao se za ideju totalnog rata u svrhu potpune pobjede. Zastupao je Francusku na Pariskoj mirovnoj konferenciji.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Djetinjstvo i mladost[uredi | uredi izvor]

Benžamen Klemanso (1810-1897), otac Žorža Klemansoa.

Žorž Klemanso rođen je 28. septembra 1841. u selu Mujeron-an-Pare u pokrajini Vandeja na zapadu Francuske.[1] Njegovi roditelji, majka Ema Gotro i otac Benžamen Klemanso, imali su šestoro djece. Žorž Klemanso bio je njihovo drugo dijete. Rodio se u kući majčinih roditelja.[2] Nije bio kršten po rođenju, jer porodica Klemanso nije marila za religiju, što je u to vrijeme izazivalo gnušanje okoline. Žoržov otac je bio ljekar i zemljoposjednik. Nije se redovno bavio medicinom.[3] Svog sina je usmjeravao u pravcu učenja i nauke, strogo isključujući oslanjanje na katoličku vjeru. Izražen ateizam koji se razvijao u porodici bio je osuđivan u selu, prvenstveno zbog činjenice da je Vandeja u to vrijeme bila jedna od najreligioznijih francuskih regija.[3] Ipak, porodica je bila ugledna, pa je Žorž Klemanso djetinjstvu vrijeme provodio igrajući se sa vršnjacima.[4] Klemanso nikad nije zaboravio uspomene na odrastanje u vandejskim krajevima, često im se vraćao i prisjećao ih se.

Desetogodišnji Žorž Klemanso. Naslikao otac Benžamen Klemanso, oko 1851.

Osnovno obrazovanje Klemanso je stekao od oca, budući da su škole bile rijetke u ruralnoj Francuskoj.[1] Očevo znanje bilo je bogato; interesovao se za politiku i filozofiju, svirao je violinu i bavio se slikarstvom.[1] Glavna politička načela Žorža Klemansoa formirana su već u ovom periodu, kad je počeo istinski da vjeruje u demokratsku republiku i da prezire monarhiju Napoleona III.[5] Otac ga je naučio da čovjek treba da teži savršenstvu kroz nauku i moralna pitanja. U ranim tinejdžerskim godinama, Klemanso je imao dovoljno znanja da bi bio primljen u srednju školu u Nantu.[6] Prateći očev put, Žorž Klemanso se posvetio učenju o medicini 1858. godine.[7] Iste godine je Žoržov otac, Benžamen, postao meta strogog režima Napoleona III. Naređeno je hapšenje svih potencijalnih protivnika monarhije, a uhapšen je i doktor Klemanso, jer je učestvovao u prethodnim pokušajima rušenja vlasti.[8] Osim toga, redovno je prisustvovao republikanskim zasjedanjima i podržavao njihove ideje. Određeno mu je protjerivanje u francusku afričku koloniju Alžir, ali je zahvaljujući oštrim protestima javnosti vraćen u državu i nikada nije stigao u Afriku. Ova lična iskustva Žorža Klemansoa za vrijeme Druge francuske republike utemeljila su njegova politička razmišljanja.[6]

Dolazak u Pariz[uredi | uredi izvor]

Dvadesetčetvorogodišnji Žorž Klemanso.

Devetnaestogodišnji Žorž Klemanso je napustio Nant 1861. godine i preselio se sa ocem u Pariz.[6] Glavni grad Francuske je u to doba bio idealno mjesto za mladog, učenog čovjeka željnog daljeg usavršavanja. Nastanili su se u ulici Rue de l’Estrapade, u Latinskoj četvrti u blizini Univerziteta Sorbona.[9] Tu je Klemanso stekao veliki broj poznanika i prijatelja, kako vlastitim uticajem, tako i očevim vezama. Prvi među njima bio je poznati republikanski aktivista, Etjen Arago,[7] u čijem društvu je Klemanso upoznao ugledne ljude poput Emila Zole, Žila Mišlea i Viktora Igoa. Došavši u prestonicu, Žorž Klemanso bio je često okružen učenim, ali poročnim ljudima koji su vodili boemski način života. Njegov stil je bio potpuno suprotan; bio je upamćen po urednosti i skladnoj odjeći. U Pariz nije došao samo da bi dovršio studije medicine. Već nakon prvih mjesec dana provedenih u Parizu, aktivirao se u pisanju. Pridružio se grupi prijatelja u formiranju lista „Rad“ (franc. Le Travail), koji je zastupao političku ljevicu.[10] Sedmična izdanja ovog lista su kritikovala vlast Napoleona III i pozivala na proteste protiv njega.[11] Žorž Klemanso je uz dva republikanca uhapšen 25. februara 1862. Odveden je u zatvor Mazas.[a] Prilikom ulaska u zatvor, Klemansou je naređeno da se okupa prljavom vodom koja je služila za pranje prethodnih zatvorenika.[11] U zatvoru je proveo 73 dana.[9] Po izlasku iz zatvora, vratio se u Vandeju gdje se nije zadržao dugo. Nekoliko sedmica kasnije, ponovo je bio u Parizu. Decenijama kasnije se prisjećao neprijatnih iskustava iz ovog perioda. Njegovo hapšenje značilo je kraj postojanja lista Rad. Klemansoove političke ideje nisu oslabile nakon zatvoreničkog iskustva. Štaviše, postao je još uporniji. Često je obilazio zatvorene istomišljenike od kojih je učio o idealima demokratije. Najveći uticaj na njega ostavili su politički aktivisti Luj Ogist Blanki i Ogist Šerer-Kestner. Neuspješna ljubavna afera sa svastikom Šerer-Kestnera dovela je Klemansoa do očaja, kada je njegova prosidba odbijena.[12]

Nakon što je doživio razočaranje u ljubavnom životu, Klemanso je pažnju posvetio učenju. Uz pomoć doktora Čarlsa Robina, napisao je doktorsku tezu pod nazivom Generacija anatomskih elemenata (franc. De la génération des éléments anatomiques), koju je odbranio u maju 1865.[13] Teza se samo površno doticala medicine i uglavnom se bavila filozofskim pitanjima vezanim za nastanak i porijeklo života.[14] Inspiraciju za ova pitanja Klemanso je našao u radu čuvenog mislioca Ogista Konta.[7] Kada je priveo medicinske studije kraju, odlučio je da otputuje u Sjedinjene Američke Države, gdje bi se razvijao u ideološkom smislu. Otac, koji je pristao da finansira putovanje, otišao je 25. jula 1865. sa sinom u London, gdje ga je dočekao Džon Stjuart Mil, jedan od najznačajnijih filozofa 19. vijeka.[15] Bio je to bitan momenat za Žorža Klemansoa, jer su Milova shvatanja demokratije imala jak uticaj na njegovo razmišljanje. U Londonu je Klemanso dobio dozvolu da prevede najnovija djela engleskog filozofa na francuski jezik.[14]

Američko iskustvo i brak[uredi | uredi izvor]

Meri Plamer, Klemansoova supruga.

SAD su se još uvijek oporavljale od Američkog građanskog rata, kada je Žorž Klemanso kročio na tlo Njujorka krajem avgusta 1865. godine.[14] Situacija koju je zatekao, bila je uzbudljiva za mladog Francuza. Smatrao je da su pobjeda Unije i ukidanje ropstva pozitivni ishodi za demokratsku budućnost države. Njegov prvobitni plan bio je da se u SAD zadrži šest mjeseci. Ipak, u Francusku se vratio tek nakon četiri godine. Naselio se u Grinič Vilidžu, kraju koji se tad smatrao dijelom francuskog kvarta.[16] Francuska zajednica u Njujorku je bila naklonjena protivnicima Napoleona III, pa je Klemanso mogao da računa na povlašćen položaj među tamošnjim Francuzima. Za vrijeme boravka u SAD, Klemanso se povremeno vraćao u Pariz. Mnogi prijatelji koje je imao tamo su napustili grad usljed kritične političke situacije. Veliki broj njih je izbjegao upravo u Sjevernu Ameriku.[14]

Kada je Benžamen Klemanso shvatio da njegov sin ne planira da se vrati, ukinuo mu je finansijsku podršku.[17] Žorž Klemanso je bio primoran da sam zarađuje. Odlučio je da se bavi novinarstvom koje je usavršio još u Francuskoj. Učestvovao je u pisanju analiza američke politike u sklopu francuskog lista Le Temps (franc. Le Temps).[17] Bio je i učitelj u Stamfordu u saveznoj državi Konektikat, gdje je predavao francuski i učio jahanju konja.[18] Učenici su ga pamtili po ekscentričnom ponašanju. Znao je da „u toku objašnjavanja, ustane sa stolice, otvorena vrata šutne nogom u visini brave i nastavi sa predavanjem bez ikakvog prekida“.[19] Jedna od njegovih učenica bila je Meri Eliza Plamer porijeklom iz Masačusetsa. Bila je siroče, čije je školovanje finansirao njen stric, Horas Tejlor.[20] Klemanso je Plamer zaprosio 1868. Njenom stricu se ideja nije svidjela, posebno nakon što je Klemanso odbio vjenčanje u crkvi, ali su ipak stupili u brak 23. juna 1869. u Tejlorovoj kući.[21] Narednog dana su otputovali u Vandeju, u Francusku. Tada je Klemanso po prvi put zadužio posao doktora.[22] Na konju je obilazio vandejske seljake i pružao svoje usluge.[23] Žorž i Meri su imali relativno nesrećan brak, koji je izrodio troje djece, dvije ćerke i sina. Prvo dijete, ćerka Madlen, rodila se u junu 1870.[24] Klemanso je bio konstantno nevjeran svojoj ženi.[24]

Francuska treća republika[uredi | uredi izvor]

Francusko-pruski rat[uredi | uredi izvor]

Bezbrižan život porodice Klemanso u vandejskim ravnicama prekinuo je početak Francusko-pruskog rata 18. jula 1870.[25] Kako je od početka rata bilo jasno da je pruska vojska daleko naprednija, Klemanso je uvidio priliku za svrgavanje monarhije Napoleona III i zaputio se u Pariz. Ženu i ćerku je ostavio kod kuće. Brzo se povezao sa starim republikanskim prijateljima iz studentskih dana i sebi obezbijedio mjesto u krugu važnih predstavnika opozicije. Kada je francuska vojska poražena u Bici kod Sedana početkom septembra, Napoleon III je zarobljen.[25] Tada su francuski zastupnici republike osnovali novu Vladu državne odbrane. Tako se ispunio cilj Žorža Klemansoa – monarhija je ukinuta. Bio je to početak Francuske treće republike. Mnogi njegovi prijatelji dobili su pozicije u sklopu nove vlade, a i on sam je proglašen gradonačelnikom Monmartra i 18. pariskog arondismana, u kojem je tada živio i pružao ljekarske usluge.[25][26] Njegovo osnovno zaduženje tokom narednih nekoliko mjeseci bila je odbrana jedne od najvećih pariskih četvrti od najezde pruske vojske. Čitav grad je bio opkoljen, a Klemanso se dobro pokazao u nadziranju i organizaciji odbrambenih sistema Monmartra. Vodio je računa o pravilnoj raspodjeli hrane i ostalih neophodnih sredstava za vrijeme opsade.[27] Klemanso je u tom periodu strogo savjetovao učitelje da djecu ne vode na crkvene obrede u toku časova,[28] zbog čega je nerijetko kritikovan, ali ipak je njegova popularnost bila na zavidnom nivou. Dodijeljeno mu je i mjesto u Narodnoj skupštini Francuske, čija su se zasjedanja događala u Bordou, zbog kritičnih događaja u Parizu.[29] Opsada Pariza okončana je 26. januara 1871, nekoliko dana nakon osnivanja Njemačkog carstva.[28]

Učešće u Narodnoj skupštini[uredi | uredi izvor]

Među uglednim Francuzima koji su vijećali na zasjedanjima Narodne skupštine, bilo je konzervativnih rojalista, koji su se zalagali za mir sa Pruskom i ponovno uspostavljanje monarhije sa kraljem na čelu države. Poticali su mahom iz ruralnih francuskih krajeva. Na njihovom čelu bio je Luj Adolf Tjer.[29] Klemanso se protivio ovim idejama, s obzirom da je bio anti-monarhista još u mladosti. Klemanso je, zajedno sa ostalim republikancima, zastupao ideju da se centar Narodne skupštine u budućnosti očuva u Parizu, ali su brojniji rojalisti odlučili da to bude dvorac Versaj.[29]

U martu 1871, kontrolu nad gradom preuzela je Pariska komuna, koja je kontrolisala Pariz dva mjeseca. Reputacija Žorža Klemansoa tada je značajno narušena, jer su topovi korišteni za preotimanje vlasti preuzeti upravo iz Monmartra. Veliki broj topova je nelegalno oduzet od strane pripadnika brigade generala Kloda Lekonta, u rano jutro 18. marta 1871.[30][31] Stavovi pratilaca Pariske komune su se djelimično podudarali sa stavovima Žorža Klemansoa, ali su bili daleko nasilniji. Takođe su se protivili monarhiji i rojalistima. Klemanso je nakon ovog incidenta izgubio mjesto u Narodnoj skupštini, koje nije uspio povratiti ni na sljedećim izborima. Klemanso je kasnije u toku godine oslobođen odgovornosti za smrt generala Lekonta i Tomasa, koji su poginuli 18. marta. U momentu rušenja Pariske komune od strane francuske vlade, Žorž Klemanso se nalazio u Bordou. Klemanso je lični poraz doživio i nakon mirovnog sporazuma u Frankfurtu, kojim se završio Francusko-pruski rat, 10. maja 1871. Tada su Njemačkoj pripale francuske teritorije Alzas i Lorena.[29] U julu 1871, Klemanso je dobio mjesto u novoformiranom Gradskom savjetu Pariza.[32] Naredne četiri godine je obavljao posao ljekara i člana savjeta, čiji je predsjednik postao 1875. godine.[33]

Klemanso govori pred Narodnom skupštinom. Žan-Fransoa Rafaeli, ulje na platnu, oko 1885.

Klemanso je 1876. odlučio ponovo da se kandiduje za mjesto u Narodnoj skupštini, koja je tad promijenila ime u Zastupnički dom. Pozicija mu je povjerena i pridružio se Radikalnoj republikanskoj stranci, koju su činili ekstremni ljevičari.[34] Prvo je obavljao ulogu sekretara, a iste godine je postao predsjednik stranke. Klemanso se uporno zalagao za amnestiju zatvorenih komunara koji su činili Parisku komunu.[35] U Marseju 1880. godine, Klemanso je izdao manifest u kom su razjašnjeni ciljevi njegove stranke. Jedno od prepoznatljivih načela bilo je potpuno odvajanje crkve i države. Sem toga, Klemanso je, između ostalog, težio ka ukidanju Senata i predsjednika, smanjenju trajanja vojnog roka i konačno, uspostavljanju potpunog mira. Osamdesetih godina 19. vijeka, Žorž Klemanso je postao poznat kao „rušitelj ministarstava“. Šest uzastopnih ministara je podnijelo ostavku nakon strogih kritika u Klemansoovim govorima.[35] U decenijama koje su uslijedile, Klemanso je često kritikovan jer se bavio isključivo komentarisanjem ministara, pri čemu je odbijao da se i sam upusti u taj posao. Ipak, Klemanso je objašnjavao svoje postupke; nije se slagao sa radom pomenutih ministara jer su se njihove ideje bazirale na industrijalizmu koji je radnike stavljao u podređen položaj i bio je naklonjen poslodavcima. Radnici su radili smjene od dvanaest sati, sedam dana sedmično, dok su često zapošljavana i djeca za obavljanje teških fizičkih poslova.[35] Klemanso je otvoreno podržavao radničke proteste i štrajkove. Bilo je mnogo diskusija na ovu temu tokom čitave decenije. Priliku da osudi Klemansoa dočekali su i predstavnici Katoličke crkve.[36] Klemanso je često nesuglasice s protivnicima završavao pištoljskim duelima u kojim je bio izuzetno uspješan, s obzirom na odličnu sposobnost ciljanja i pucanja.[37]

Jedan od najvećih protivnika koje je Klemanso imao u to vrijeme bio je njegov rođak Žorž Ernest Bulanže.[38] Klemanso je Bulanžea prvobitno podržavao i uticao na to da Bulanže postane ministar rata, misleći da imaju iste stavove. Odnosi su se pogoršali kad je Klemanso shvatio da se Bulanže zalaže za uspostavljanje monarhije i preuzimanje vlasti u državi. Njegova popularnost je rasla, ali je na kraju ipak bio neuspješan. Godinama je pokušavao da ukine Zastupnički dom, ali nije uspio da porazi svog protivnika Klemansoa. Klemanso je ubijedio tadašnjeg premijera Pjera Tirara da je Bulanže pretjerao sa svojim planovima. Kada je shvatio da je poražen, Bulanže je pobjegao u Belgiju, gdje je izvršio samoubistvo.[39]

„Portret Žorža Klemansoa“, Eduar Mane, ulje na platnu. 1879.

Klemanso je i dalje vodio uspješnu novinarsku karijeru. U januaru 1880. osnovao je dnevni list Pravda (franc. La Justice), u kom je iznosio političke stavove Radikalne republikanske stranke i kritikovao ideje svojih protivnika.[40] List je takođe iznosio probleme vezane za francuski kolonijalizam. Klemanso je osuđivao kolonijalno širenje republike iz više razloga: borba za sticanje kolonija značila je konkurenciju Velikoj Britaniji, što bi moglo dovesti do nestabilnosti u Evropi; raspoređivanje francuskih vojnih trupa širom kolonijalnih posjeda uzrokovalo je povećanu ranjivost matice;[41] veći broj kolonija značio je i veće poreze, koji bi izazvali opšte nezadovoljstvo naroda.[42]

Reputacija Žorža Klemansoa ponovo je dovedena u pitanje 1892. godine, kada se našao u centru skandala vezanog za izgradnju Panamskog kanala. Klemanso je tada optužen za korupciju zbog povezanosti sa vođom projekta, Kornelijusom Hercom. [43] Herc je plan za Panamski kanal predložio još 1879. Klemanso se tada, uprkos svojim antikolonijalnim stavovima, nije protivio ovoj ideji, ali nije dozvolio da vlada Francuske finansira projekat.[44] Ipak, dok se Klemanso borio sa Bulanžeom, Zastupnički dom je izglasao novčanu podršku Kornelijusu Hercu. Projekat je ipak propao do 1887. Neuspjeh ove ideje je bio uveliko zaboravljen kad je jedan francuski list optužio oko 150 članova Zastupničkog doma za podmićivanje od strane Ferdinanda de Lesepsa, koji je prethodno uspješno izgradio Suecki kanal. Među optuženima je bio i Žorž Klemanso. Najoštrije kritike na njegov račun iznio je Pol Deruled, Klemansoov najveći politički protivnik nakon pada Bulanžea. Kada je 20. decembra 1892. Deruled javno optužio Klemansoa za korupciju i saradnju sa Hercom radi destabilizacije države, Klemanso ga je izazvao na duel koji se odigrao nekoliko dana kasnije. Nijedan nije bio precizan i duel se završio bez pobjednika.[45] Istoričari smatraju da je Klemanso, inače odličan strijelac, imao sreće što je bio neprecizan, jer bi inače brzo bio ubijen zbog velike popularnosti Pola Deruleda.[46] Njihova politička borba nastavljena je i u narednoj godini. Deruled je kasnije izgubio podršku javnosti jer je bez dokaza optuživao Klemansoa, ali je i pored toga Žorž Klemanso ostao bez pozicije u Zastupničkom domu 1893.[47] Iako je njegova popularnost bila izuzetno niska, Klemanso nije odustao od bavljenja politikom.[48]

Drajfusova afera[uredi | uredi izvor]

Pismo „Optužujemǃ“ Emila Zole u novinskom listu Zora, čiji je urednik bio Žorž Klemanso. 13. januar 1898.

Klemanso se u narednim godinama isticao svojom novinarskom karijerom. Politička dešavanja u Francuskoj predstavljao je u svojim dnevnim listovima. Jedno takvo dešavanje bila je Drajfusova afera, koja je počela krajem 1894, kada je francuski oficir jevrejskog porijekla, Alfred Drajfus optužen za špijunažu.[49] Povjerljive vojne tajne tad su proslijeđene njemačkoj ambasadi u Parizu, a Drajfus je uhapšen i osuđen bez dokaza. Ubrzo je počeo sa služenjem doživotne zatvorske kazne u u Francuskoj Gvajani.[50] Žorž Klemanso je tada, kao protivnik antisemitizma, stao u odbranu osuđenog oficira. Nakon što se uvjerio u neregularnosti vezane za Drajfusovo suđenje, Klemanso je presudu nazvao aktom antisemitizma. Klemanso je 1894. osnovao novi list, „Zora“ (franc. L'Aurore). U januaru iste godine, članak poznatog francuskog pisca Emila Zole objavljen je u Klemansoovom listu. Članak se zvao „Optužujem!“ (franc. J'Accuse...!) i isticao je neistinu u vezi sa presudom Alfredu Drajfusu.[51] Formulisan u obliku pisma, bio je upućen tadašnjem predsjedniku Francuske, Feliksu Foru.[52] Francuska vlast je optužena za prikrivanje dokaza koji bi Drajfusa oslobodili krivice. Zola je osuđen na godinu zatvora, a Klemanso je postao još sigurniji u svoj stav.[53] On je istovremeno smatrao da korumpirana vojna vlast ne obećava budućnost države. Drajfus je nakon četiri godine konačno oslobođen. Klemanso je za to vrijeme objavio preko 600 članaka pozivajući na ponovna suđenja. Zolino pismo koje je objavio 1894. smatra se njegovim najvećim novinarskim uspjehom.[54]

Prvi premijerski mandat[uredi | uredi izvor]

Poslije devetogodišnje pauze, Klemanso se 1902. ponovo aktivirao u politici. Kao istaknut i uticajan novinar, dobio je mjesto u Senatu, gdje se pridružio Radikalnoj socijalističkoj partiji. Drejfusova afera dodatno je podigla njegovu popularnost, pa je 1906. pokrenuo borbu protiv klerikalaca i katoličke crkve. On je tada otkrio enormne posjede u vlasništvu Crkve i njenu povezanost sa trenutnom vladom. Došlo je do velikih protesta koji su primorali tadašnjeg premijera Morisa Ruvijea na ostavku. Nova vlada formirana je već u martu 1906, a Klemanso je postao ministar unutrašnjih poslova.[55] Na mjesto premijera Francuske prvi put je došao u oktobru 1906. Pred početak Prvog svjetskog rata, Žorž Klemanso se zalagao za modernizaciju francuskih sistema odbrane. Ipak, Generalštab Francuske je uporno odbijao njegove predloge, prvenstveno zbog Klemansoovih optužbi na njihov račun u toku Drajfusove afere. On se zato okrenuo Zastupničkom domu od kog je zahtijevao dovoljna sredstva za širenje francuske armije. Klemansoovi protivnici iz Zastupničkom doma su 20. jula 1909. bili protiv ideje za finansiranje vojnih potreba. Klemanso je tad zatražio glasanje, očekujući da će se mu ostala većina pružiti podršku. Kada se to nije desilo, Klemanso je dao ostavku na mjesto premijera države.[56]

Svjestan opasnosti, prvenstveno od Njemačke, Klemanso je upozoravao javnost na predstojeći rat i nastavio je da kritikuje Generalštab Francuske. U novinskim člancima je 1913. godine pozivao na obavezan trogodišnji vojni rok za sve sposobne muškarce. Vojska se protivila, smatrajući da će jedino profesionalni vojnici biti od koristi u ratu. Taj rat je počeo već krajem ljeta 1914.[57]

Prvi svjetski rat[uredi | uredi izvor]

Osude antimilitarističkih stavova francuske vlasti Klemanso je objavljivao u člancima lista „Slobodan čovjek“ (franc. L'Homme libre). Ti članci su se bazirali na nedovoljnoj proizvodnji ratne opreme i lošem stanju vojnih bolnica.[57] Takođe su isticani tekstovi sa predlozima za mobilizaciju svih mladih i sposobnih muškaraca. Vlast je brzo zabranila objavljivanje ovog lista. Klemanso je reagovao dva dana kasnije osvnivanjem novog, kojeg je nazvao „Okovan čovjek“ (franc. L'Homme enchaîné).[58] Ponovo je naišao na jaku cenzuru, pa je svoja razmišljanja koja nije mogao objaviti u novinama, čitao pred Senatom. Glavno Klemansoovo načelo tokom Prvog svjetskog rata bilo je da se rat mora pobijediti borbom, pa je osuđivao pacifističke pokrete i ideje, koje su se sve češće javljale kako je vrijeme odmicalo.[59]

Drugi premijerski mandat[uredi | uredi izvor]

Žorž Klemanso, koji je zbog svog oštrog i direktnog nastupa dobio nadimak Tigar, ponovo je postao premijer Francuske u novembru 1917. Tadašnji predsjednik države Remon Poenkare je uprkos lošim međusobnim odnosima odlučio da ga angažuje u presudnim mjesecima rata. Klemanso je sebe imenovao za ministra rata. Tako je on u svojoj 77. godini obavljao dvije najvažnije državne funkcije u ratnim vremenima.[60] Iako je bio u poznim godinama, Klemanso je marljivo radio kako bi se osigurala finalna prednost u odnosu na Centralne sile. Nastojao je da ojača odnose sa Saveznicima, ali i da poboljša moral i organizaciju vlastite vojske. Njegov moto tada je bio „Rat i ništa osim rata“.[59]

Klemanso na zapadnom frontu, 1917.

Klemanso je pažljivo birao generale, pri čemu je otpuštao one koji su predlagali primirje ili kompromis i postavljao ih na pozicije u manje bitnim provincijama. Izjašnjavao se da je „apsolutna pobjeda“ jedina opcija.[59] Strogo je kažnjavao bilo kakva odstupanja od ovog stava. Nije dozvoljavao da se šire misli o predaji, pa su pacifistički nastrojeni Francuzi bili progonjeni i zatvarani. Ovakav pristup je povratio samopouzdanje francuskim vojnicima. Klemanso je u završnim mjesecima rata imao potpunu podršku javnosti. Nije morao da objašnjava svoje odluke, jer je francuski narod vjerovao u njih. Svojim odlučnim vođenjem uspio je da podigne moral čak i kod vojnika u rovovima na zapadnom frontu.[61] Ipak, njihova situacija se naglo pogoršala kada je u martu 1918. njemački general pješadije Erih Ludendorf pokrenuo snažnu tenkovsku ofanzivu. Francuzi su bili primorani da se povuku. Klemanso je za ovaj neuspjeh optužio francusku vojnu obavještajnu službu koja nije predvidjela neprijateljski napad.[61] Odgovor Žorža Klemansoa na njemačku ofanzivu bilo je formiranje zajedničke vojne komande za savezničke jedinice na čije je mjesto postavio generala Ferdinanda Foša. Foš je naredio dalje povlačenje kako bi se dezorjentisana vojska povratila u zadovoljavajuće stanje. Francuska vojska je krajem maja doživjela novi neuspjeh i odbačena je zapadno do rijeke Marne. Od Klemansoa je nakon ovog poraza zahtijevano da smijeni generala Foša, ali on to nije prihvatio. Smatrao je za neuspjeh nije kriv Foš i da mu se treba pružiti još jedna prilika da sačuva Pariz. Tu priliku dobio je sredinom jula 1918. u Drugoj bici na Marni. Kako njemačka ofanziva nije uspjela, savezničke sile predođene Francuskom, Velikom Britanijom i SAD su izvele kontraofanzivu i potpuno potisnule protivničke trupe. Ferdinand Foš je nakon ove bitke unaprijeđen u čin maršala.[62]

Saveznički napadi su nastavljeni tokom ljeta i jeseni 1918. i postalo je jasno da će Centralne sile izgubiti rat. Čekalo se na predaju Njemačke. Prilikom uspostavljanja mira, njemačka vlast se pozvala na „Četrnaest tačaka“, saopštenje koje je u januaru 1918. dao američki predsjednik Vudro Vilson, pozivajući na primirje. Ni Klemanso, kao ni brojni saveznički političari i generali nisu bili naklonjeni ovoj ideji. Klemanso je, nakon što je čuo saopštenje sarkastično prokomentarisao: „Dobri Gospod ih je imao samo deset“, aludirajući na deset božjih zapovijesti.[63] Savezničke sile su nakon internih pregovora prihvatile Vilsonov predlog i primirje je konačno potpisano rano ujutru, 11. novembra 1918. u Kompjenju.[64]

Pariska mirovna konferencija[uredi | uredi izvor]

Po završetku rata je trebalo utemeljiti sporazum između Centralnih i Savezničkih sila. Odlučeno je da se ti pregovori održe u Parizu. Zastupnici poraženih u ratu nisu učestvovali u pregovorima koji su počeli 18. januara 1919, otvaranjem Pariske mirovne konferencije.[65] Konferencija se održavala u Versajskom dvorcu. Cilj pregovora bio je da se odluči o sudbini Njemačke i ostalih država iz reda Centralnih sila. Žorž Klemanso je bio jedan od „velike četvorice“ - zastupnika glavnih Savezničkih sila. On je kao premijer države predvodio francusku delegaciju.[66]

Pokušaj atentata[uredi | uredi izvor]

Mjesec dana je prošlo od početka konferencije, ali utvrđenih rezultata nije bilo. Predsjednik SAD Vudro Vilson se 14. februara vratio u Vašington zbog državnih obaveza. Pet dana kasnije, 19. februara 1919, francuski anarhista Emil Koten je iz neposredne blizine ispalio devet hitaca prema vozilu u kom se nalazio Klemanso. Pogodila su ga tri metka, od kojih se jedan zaustavio kod pluća. Kako ga je bilo preopasno odstraniti, ostao je u Klemansoovom tijelu do kraja njegovog života. Nijedan hitac nije bio letalan i sedamtesedosmogodišnji premijer se brzo oporavio i vratio zasjedanjima.[67]

Stavovi vezani za mir[uredi | uredi izvor]

Velika četvorica na Pariskoj mirovnoj konferenciji. S lijeva na desnoː Lojd Džordž, Vitorio Orlando, Klemanso i Vudro Vilson

Klemansoov stav je bio jasan: rat je izazvala njemačka agresivnost, pa je zato bilo neophodno oslabiti je vojno i ekonomski, kako se nešto slično ne bi ponovilo u budućnosti.[68] Klemanso je bio svjestan da će Njemačka brzo povratiti svoju moć uprkos porazu u ratu. Od SAD i Velike Britanije je u ime Francuske tražio sigurnost i zaštitu u slučaju da Njemačka prekrši mirovni sporazum. Francuska je takođe dobila pravo na privremenu okupaciju i demilitarizaciju Rajnske oblasti. Okupacija pod područja je mogla da traje maksimalno 15 godina, nakon čega bi bila obustavljena i to samo pod uslovom da Njemačka ispoštuje sporazum. Francuski premijer je predlagao da sve teritorije na zapadu Njemačke koje se graniče sa Francuskom postanu suverene teritorije sa međunarodnim priznanjem Društva naroda, koje je formirano tokom konferencije. Taj predlog nije bio prihvaćen. Klemanso je bio uporan i u namjeri da se Francuskoj vrate izgubljene provincije Alzas i Lorena.[69]

Petnaestogodišnja okupacija je bila rješenje i za sarsku oblast. Iako su francuski zastupnici tražili pravo na potpunu kontrolu sarskih rudnika i teritorija, sudbina ove regije bila je predmet žestoke rasprave među velikom četvorkom. Klemanso je svoj stav pravdao činjenicom da su Nijemci tokom rata uništili mnoge francuske rudnike i da bi se na taj način šteta ispravila. Vudro Vilson se nije slagao sa ovim mišljenjem, pa je britanski premijer Lojd Džordž predložio okupaciju Sara u trajanju od petnaest godina, nakon čega bi se glasanjem odlučilo o tome da li će se regija vratiti Njemačkoj.[70] Francuski predsjednik Remon Poenkare i maršal Ferdinand Foš protivili su se Klemansou, kritikujući mirovne uslove za koje se izborio. Oni su smatrali da je nezavisna Rajnska oblast jedini prihvatljiv ishod. Foš je bio ubijeđen da je Klemanso isuviše popustljiv i da na taj način „ne postiže mir, nego primirje na dvadeset godina“.[71]

Rezultat Pariske mirovne konferencije bio je Versajski mirovni sporazum, potpisan u Versajskom dvorcu 28. juna 1919, tačno pet godina od početka Prvog svjetskog rata.[72]

Život nakon rata i smrt[uredi | uredi izvor]

Klemanso 1928. godine

Novi članovi Zastupničkog doma Francuske izglasani su 11. novembra 1919. Iako je među njima bilo mnogo ratnih veterana, Klemanso nije dobio njihovu podršku jer su smatrali da nije bio dovoljno izričit tokom mirovnih pregovora u Parizu. Zato je 20. januara 1920, Žorž Klemanso okončao svoj drugi premijerski mandat. Bio je to kraj njegove političke karijere.[73] Godine koje su uslijedile Klemanso je proveo putujući. U proljeće 1919. je obišao Egipat. Krajem godine je posjetio Bliski istok i u narednih pola godine je putovao širom Azije, preko Indonezije i Malezije do Indije i Burme (današnjeg Mjanmara).[74] U decembru 1922, osamdesedetjednogodišnji Klemanso je otputovao u SAD. Tamo je otišao kako bi pokušao ubijediti američku delegaciju da pristupi Društvu naroda, budući da Senat SAD to nikad nije odobrio. Ipak, kako nije imao službeni status, nije bio shvaćen ozbiljno.[75]

Posljednje godine života je proveo u Parizu, gdje se posvetio pisanju. Uglavnom je pisao u vezi svojih filozofskih stavova. Djela uključuju i Demostenovu biografiju. Pred smrt je počeo sa pisanjem memoara vezanih za Prvi svjetski rat i Parisku mirovnu konferenciju, na čije se pisanje odlučio nakon optužbi maršala Ferdinanda Foša. Ipak, memoari koji su nosili ime Sjaj i bijeda jedne pobjede su bili tek dijelom završeni kada je Klemanso umro 24. novembra 1929. godine u Parizu. Imao je 88 godina.[76] Sahranjen je u Vandeji, u jednostavnom grobu pored kojeg počivaju njegovi roditelji.[77]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Zatvor Mazas (franc. Prison de Mazas) se nalazio u Parizu i služio je od 1850. do 1900, kada je srušen.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Gottfried 1987, str. 26.
  2. ^ Ellis 1980, str. 3.
  3. ^ a b Jackson 1962, str. 11.
  4. ^ Jackson 1962, str. 12.
  5. ^ Agulhon 1993, str. 32.
  6. ^ a b v Gottfried 1987, str. 29.
  7. ^ a b v Jackson 1962, str. 16.
  8. ^ Jackson 1962, str. 13.
  9. ^ a b Jackson 1962, str. 17.
  10. ^ Jackson 1962, str. 18.
  11. ^ a b Gottfried 1987, str. 31.
  12. ^ Jackson 1962, str. 23-25.
  13. ^ Ellis 1980, str. 27.
  14. ^ a b v g Gottfried 1987, str. 33.
  15. ^ Ellis 1980, str. 29.
  16. ^ Ellis 1980, str. 30.
  17. ^ a b Gottfried 1987, str. 34.
  18. ^ Jackson 1962, str. 21.
  19. ^ Dallas 1993, str. 76.
  20. ^ Dallas 1993, str. 77.
  21. ^ Jackson 1962, str. 22.
  22. ^ Dallas 1993, str. 78.
  23. ^ Jackson 1962, str. 23.
  24. ^ a b Gottfried 1987, str. 35.
  25. ^ a b v Gottfried 1987, str. 37.
  26. ^ Dallas 1993, str. 103.
  27. ^ Gottfried 1987, str. 39.
  28. ^ a b Gottfried 1987, str. 40.
  29. ^ a b v g Gottfried 1987, str. 41.
  30. ^ Jackson 1962, str. 30-31.
  31. ^ Dallas 1993, str. 152-160.
  32. ^ Jackson 1962, str. 40.
  33. ^ Gottfried 1987, str. 45.
  34. ^ Gottfried 1987, str. 49.
  35. ^ a b v Gottfried 1987, str. 52.
  36. ^ Gottfried 1987, str. 54.
  37. ^ Gottfried 1987, str. 46.
  38. ^ Hyndman 1919, str. 95.
  39. ^ Hyndman 1919, str. 104.
  40. ^ Dallas 1993, str. 219.
  41. ^ Hyndman 1919, str. 234.
  42. ^ Gottfried 1987, str. 64.
  43. ^ Gottfried 1987, str. 67.
  44. ^ Gottfried 1987, str. 66.
  45. ^ Jackson 1962, str. 62.
  46. ^ Gottfried 1987, str. 70.
  47. ^ Gottfried 1987, str. 72-73.
  48. ^ Gottfried 1987, str. 72.
  49. ^ Hyndman 1919, str. 151-152.
  50. ^ Gottfried 1987, str. 76.
  51. ^ Gottfried 1987, str. 78.
  52. ^ Agulhon 1993, str. 87.
  53. ^ Gottfried 1987, str. 80.
  54. ^ Gottfried 1987, str. 78-79.
  55. ^ Agulhon 1993, str. 121.
  56. ^ Hyndman 1919, str. 231.
  57. ^ a b Gottfried 1987, str. 88.
  58. ^ Gottfried 1987, str. 90.
  59. ^ a b v Gottfried 1987, str. 97.
  60. ^ Gottfried 1987, str. 95.
  61. ^ a b Gottfried 1987, str. 98.
  62. ^ Gottfried 1987, str. 100.
  63. ^ Dallas 1993, str. 516.
  64. ^ Dallas 1993, str. 553.
  65. ^ Jackson 1962, str. 136.
  66. ^ Gottfried 1987, str. 103.
  67. ^ Dallas 1993, str. 563.
  68. ^ Greene 1970, str. 29.
  69. ^ Greene 1970, str. 29-30.
  70. ^ Goldberg 1970, str. 180.
  71. ^ Neiberg 2003, str. 101.
  72. ^ Gottfried 1987, str. 104.
  73. ^ Gottfried 1987, str. 105-106.
  74. ^ Dallas 1993, str. 585.
  75. ^ Gottfried 1987, str. 106.
  76. ^ Gottfried 1987, str. 107.
  77. ^ Dallas 1993, str. 597.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]