Заводница

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Zavodnica
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Divizija:
Klasa:
Red:
Porodica:
Rod:
Vrsta:
O. olearius
Binomno ime
Omphalotus olearius
(DC.) Sing. (1948)
Sinonimi[1]
  • Agaricus olearius DC. (1815)
  • Agaricus olearius subsp. phosphoreus Battarra ex Pers. (1828)
  • Dryophila phosphorea (Battarra ex Pers.) Quél. (1888)
  • Clitocybe olearia (DC.) Maire (1933)
  • Clitocybe phosphorea (Battarra ex Pers.) Bohus (1957)
Zavodnica može izazvati ozbiljne zdravstvene smetnje ili čak i smrt!

Zavodnica ili bragara (lat. Omphalotus olearius), otrovna je gljiva koja spada u rod Lisičica. Iako nije opasna po život preporučuje se da se ne konzumira. Ona raste busenasto na panjevima bukve, hrasta i masline najčešće pokrivenih zemljom, leti i u jesen.[2]

Klobuk[uredi | uredi izvor]

Klobuk je još vrlo mlad ispupčen, ubrzo s jamicom pa lijevkom, sve dubljim: rub podvrnut, najprije cjelovit, zatim nakovrčen, a često i usječen na lapove. Kožica debela, kao guma, blistava, za sušna vremena raspucava se često na uzdužne pruge, među kojima se ponekad ukazuju i paralelna vlakna. Naranđžasto žut, naranđžastosmeđ ili smeđ; na kontinentu, gdje je u prosjeku krupniji, bude ka tome nerijetko i išaran i sa još tamnijim smeđim mrljama, kao da je progorio.[2]

Listići[uredi | uredi izvor]

Listići su niski do veoma nisko silazni, tanki, gusti, sa britkom oštricom, široki 5-9 milimetara, lučno prate oblik klobuka; zlatnožuti s narandžastim daškom (zagasitokadmij). U mraku nekad svijetlucaju (bioluminescencija)[3], nekad ne.[2]. Svjetlucanje koje emituje je narandžaste boje.

Otrusina[uredi | uredi izvor]

Otrusina ili otisak spora je krembijela.

Stručak[uredi | uredi izvor]

Stručakje valjkast ili nadolje postepeno uži, prelazi u klobuk šireći se pod listićima, tako da cijela gljiva liši na lijevak ili ljiljan. Mladi iskrivljen, odrasli ekscentričan kad raste postrance na drvetu. Tvrd i pun, spolja i u kori vlaknast. Svijetlije istobojans klobukom, prema dnu i tamnije smeđ.[2]

Meso[uredi | uredi izvor]

Meso je tanko, tvrdo-elastično, u uzdužno odvojim slojevima, u klobuku svijetlije žuto, u stručku tamnije sve do smeđega. Ukus blag ili malo kupi u ustima, miris složen, najpribližnije na smolu.[2]

Stanište i rasprpostranjenost[uredi | uredi izvor]

Raste u grmovima, ponekad i desetak komada u jednom, na panjevima, korjenju drveća, a nerjetko i kao parazit. Na mediteranu najvećma iz maslinovog drveta; ipak gotovo nema listopadne vrste drveta, pa čak ni grmlja, na čijoj se podlozi neće probiti na svjetlo dana.[2]

Doba[uredi | uredi izvor]

Na kontinentu VII-XI, na Mediteranu X-I

Jestivost[uredi | uredi izvor]

Neugodno otrovna iako ne i po život opasna gljiva. Liječenje kao u ostalih trovanja gastrointestinalnog tipa.[2]

Mikroskopija[uredi | uredi izvor]

Spore su okruglaste, hijalne, 5−7×4,5−6,5 µm. Otisak spora beličaste do žućkaste boje.

Slične vrste[uredi | uredi izvor]

Slične vrste su lisičica kamenjarka i smeđa lisičica.[2] Često se meša sa lisičarkom, ali zavodnica je krupnija, raste u grupi, na drvetu kao i to da pušta narandžastu boju prilikom dodira tako da je zabuna skoro nemoguća. Za razliku od lisičarke, koja ima vrlo slabo izražene listiće, oni su kod zavodnice jasno definisani. Boja je dosta tamna, dok je kod lisičarke svetložuta. Oblik šešira je uglavnom pravilan i rub je ravan, a kod lisičarke je izuvijan.

Galerija slika[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Synonymy: Omphalotus olearius (DC.) Singer”. Species Fungorum. CAB International. Pristupljeno 24. 9. 2015. 
  2. ^ a b v g d đ e ž Ključ za gljive; Ivan Focht; ITRO "Naprijed"; Zagreb 1986.
  3. ^ Kristin, Lazije (2001). Priroda i njene neobične pojave. Novi Sad: ZMAJ. str. 115. ISBN 86-489-0323-8. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]