Zakon o udruženom radu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Zakon o udruženom radu koga su ljudi skraćeno zvali po akronimu samo ZUR, bio je jedan od temeljnih zakona nekadašnje samoupravne socijalističke Jugoslavije od 1976.[1] sve do njenog raspada 1990ih. [2]

ZUR je stupio na snagu ukazom predsednika Tita 25. novembra 1976. nakon prethodnog izglasavanja u tadašnjoj Saveznoj skupštini. [2]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Idejni kreator ovog zakona bio je Edvard Kardelj koji je od 1970. godine bio predsednik Koordinacione komisije svih veća Savezne skupštine za Ustavna pitanja. Ta Komisija (čiji se sastav menjao članovima iz svih republika i pokrajina) izradila je ustavne amandmane 1971, a zatim pripremila poslednji ustav SFRJ, koji je usvojen u februaru 1974. godine.

Formalna potreba za donošenjem ZUR-a bilo je stvarno stanje u zemlji nakon donošenja Ustava iz 1974, kada su počele da niču Organizacije udruženog rada[1] . One su nakon Zakona o udruženom radu postale jedini mogući pravni oblik po kome su društvena preduzeća i ustanove mogli da posluju, tako da je svaka dotadašnja radna organizacija morala biti pravno usaglašena sa ZUR-om. [1]

Pozadina nastanka Zakona[uredi | uredi izvor]

Načelno, cilj svih ovih promena bilo je dalje jačanje samoupravnog socijalizma – kao magične formule uz pomoć koje bi se mogle prevladati sve scile i haridbe u kojima se Jugoslavija našla u to doba. Savez komunista Jugoslavije je nakon velikih političkih potresa – Studentskih demonstracija 1968, Demonstracija na Kosovu 1968, masovnog pokreta u Hrvatskoj 1970. i brojnih štrajkova po preduzećima – bio svestan da se nešto mora preduzeti. Izlaz je nađen u daljem jačanju samoupravljanja. Prethodna dekada prošla je u ideološkoj borbi protiv centralizma (zvanog - unitarizam) i planske privrede, odnosno, kako je tada tumačeno - protiv staljinizma, kao grubo pojednostavljene verzije marksizma. Zapadne republike i njihova rukovodstva (Kardelj, Bakarić) načelno su bili za smanjenje uticaja centralne države i jačanje tržišnij mehanizama – verujući da će tržište biti magična formula kojom će se regulisati sve jugoslovenske dubioze (sve veći trgovinski deficit, nacionalne tenzije i tehnološko zaostajanje), dok su istočne republike bile ili odlučno protiv ili za očuvanje status quo. Ovaj podatak treba uzeti sa rezervom jer je tzv. boraca za dalje jačanje samoupravljanja bilo u svim republikama - (Petar Stambolić, Latinka Perović, Kiro Gligorov, Krste Crvenkovski, Džemal Bijedić...), kao i protivničke struje zvane unitaristi (Miloš Žanko, Miha Marinko, Aleksandar Ranković, itd.).

Pogoni Kutinske petrohemije

Konvergencija jugoslovenskog samoupravnog socijalizma sa zapadnim ekonomijama[uredi | uredi izvor]

U razvijenim kapitalističkim zemljama, od 1960-ih je postojao trend cepanja velikih mamut korporacija na manje organizacione jedinice, zbog lakše kontrole poslovanja i povećanja njihove efikasnosti, putem različitih organizacionih formi - franšiza, holding, itd. Nesumnjivo je da su se i jugoslovenski kreatori OOUR-a ugledali na zapadne uzore i želeli da postignu sličan efekat tom formom u jugoslovenskoj privredi.

Zakon[uredi | uredi izvor]

Zakon je napisan u maniru Napoleonovog kodeksa, veoma uopšteno i kratko – imao je svega 16 članova. OOUR-i su idealizovano zamišljeni kao asocijacije slobodnih proizvođača, organizaciona forma kojom će se povećati efikasnost privrede.

Praktično se cela suština Zakona nalazi u njegovom prvom članu, koji glasi: Radnici u ostvarivanju svoga vladajućeg položaja u udruženom radu i društvu slobodno, neposredno i ravnopravno, u odnosima samoupravne demokratske povezanosti, uzajamne zavisnosti, odgovornosti i solidarnosti, te u odnosima ravnopravnosti naroda i narodnosti upravljaju svojim i ukupnim društvenim radom u osnovnoj i drugim organizacijama udruženog rada, drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama te u društvu u cjelini. [2]

Zakon u sledećim članovima govori o OUR-ima, SOUR-ima i SIZ-ovima i načinu njihovog delovanja.

Kontroverze oko ZUR-a i njegovog sprovođenja u praksi[uredi | uredi izvor]

Nakon donošenja Zakona, počela je njegova praktična primena, koja je poprilično zakomplikovala jugoslovensku ekonomiju, koja je ionako bila sputana brojnim zakonima i administracijom zaduženom za sprovođenje i kontrolu. Isprva se to svodilo na pisanje, a kasnije čisto prepisivanje akata, kojim bi se neka radna organizacija uskladila sa ZUR-om, koje su radili istrenirani pravnici. Vremenom su osnovani i posebni Sudovi udruženog rada, jer se ispostavilo da se redovni sudovi ne mogu baviti tom materijom.

Zbog tog su za ZUR sami tadašnji samoupravljači u šali govorili da je akronim od sintagme zadnji udarac radniku, misleći pritom na njegove negative posledice. Naime, Zakon se pretvorio u svoj antipod - umesto da stvarno oslobodi rad - smanjenjem birokratskih stega i oslobođenjem rada od nepotrebne i suvišne administracije - paradoksalno je doveo do bujanja administracije i birokratske procedure. Poredeći sa današnjom domaćom i evropskom administracijom birokratizacija koju je doneo Zakon o udruženom radu izgleda trivijalno.

Istina i sam idejni kreator tog zakona Edvard Kardelj bio je svestan toga, on je na kraju i rekao:
Zakon o udruženom radu predstavlja, takoreći, samo osnovni pravac izgradnje sistema samoupravnog udruženog rada. U praksi će se društvo, u ostvarivanju tog sistema, susretati sa nizom otvorenih problema za koje se moraju potražiti kako demokratska tako i naučna i stručna rešenja i opredeljenja. Jer ne mogu se, da tako kažem, paragrafima davati rešenja za svakodnevne otvorene probleme u praksi.[3]

Kontroverze oko ZUR-a nakon 1990.[uredi | uredi izvor]

O ZUR-u se nakon demokratskih promena uglavnom pisalo i mislilo negativno, i to od Jesenica do Đevđelije. U novije vrijeme, nakon zaoštrene ekonomske situacije i krize, odnos se počeo polako menja, i mnogi počinju da uviđaju da ZUR i nije bio toliko loš.

Rezultati i problemi[uredi | uredi izvor]

Osnovni problem u primeni Zakona o udruženom radu, u odnosu na zamisao i ideju radničkog samoupravljanja, jeste da je OOUR u praksi počeo da poprima osobine preduzeća orijentisanog na principu kapitalne dobiti, dok su radne organizacije, čiji je OOUR zakonski morao da bude deo, došle u drugi plan. Time su osnovne organizacije udruženog rada sve više ličile na akcionarska društva sa zapada, čime se suštinski gubila kontrola prirodnih osobina kapitala od strane radnika što je osnovna ideja socijalizma. Konkretno, svaki OOUR je imao svoje finansijske aparate nezavisne od finansija radnih organizacija kojima su pripadali. Ovo je ispravljeno 1987. godine Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o udruženom radu kojim je finansijska administracija zakonski prenesena na radne organizacije. Međutim, tada je radnički pokret u svetu već izgubio bitku sa kapitalom te su uspesi jugoslovenskog modela društva, radničkog samoupravljanja i ovog zakona uopšte, ostali nevidljivi u šarenilu proizvoda koje je nudio sistem orijentisan prema maksimalizovanju i istiskanju kapitala iz društva. Nesumnjiv rezultat i uspeh koji su ostvarili Zakon o udruženom radu i samoupravna ideja u celini ogledao se u visokom radničkom standardu, neusiljenom radu i visokom ekonomskom i kulturnom proizvodu celokupnog jugoslovenskog društva.

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v Yugoslavia, Political Innovation and the 1974 Constitution (na jeziku: engleski). Library of Congress. Pristupljeno 10. 10. 2013. 
  2. ^ a b v Zakon o udruženom radu (na jeziku: srpsko-hrvatskom). Socijalistična Federativna Republika Jugoslavija. Pristupljeno 10. 10. 2013. 
  3. ^ Edvard Kardelj (1977). Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja (PDF) (na jeziku: srpskohrvatskom). Izdavački centar Komunist. Arhivirano iz originala (PDF) 10. 06. 2015. g. Pristupljeno 10. 10. 2013. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]