Zastava 750

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Zastava 750
Zastava 750
Pregled
ProizvođačZastava automobili
Poznat kao„Fića“
Proizvodnja1955-1985
DizajnerDante Gikosa
Karoserija i šasija
KlasaA - mali gradski auto
Karoserija2 vrata - limuzina
SličniFijat 600, SEAT 600
Pogonski agregat
Motorčetvorotaktni
linijski sa 4 cilindra
767 i 843 cm³
18 kW (25KS)
Stepen prenosa4 stepeni (manuelni)
Veličine
Međuosovinsko
rastojanje
2000
Dužina3295
Širina1378
Visina1405
Masa605 - 640

Zastava 750 (poznat kao Fića, Fićo i Fičko) jugoslovenski je mali putnički automobil koji se proizvodio u Zavodu „Crvena Zastava“ u Kragujevcu po licenci italijanskog „Fijata“. Prvi „Fića“ u „Zastavi“ proizveden je 18. oktobra 1955, a poslednji primerak je proizveden novembra 1985. U periodu od 30 godina proizvedeno je 923.487 primeraka vozila koje je nezvanično proglašeno za „nacionalnu klasu“. Snaga motora bila je 23 KS (na početku proizvodnje) do 27 KS (u poslednjoj godini proizvodnje). Poslednji proizvedeni automobil bio je model „Z-750 LE“ koji se čuva u Muzeju „Zastava“. Ukupno je u svetu proizvedeno 4.921.626 vozila, od toga u fabrici u Fijatu 2.695.197, u Zastavi 923.487, u Seatu (Španija) 814.926, Sevelu (Argentina) 304.016, u Nemačkoj (Fijat Nekter) 172.000 i u Čileu (Fijat) 12.000 primeraka.

Poreklo i razvoj[uredi | uredi izvor]

Godine 1948. izvršena je potpuna rekonstrukcija pogona Crvena zastava koji su bili uništeni ili oštećeni tokom Drugog svetskog rata. Međutim, nakon rezolucije Informbiroa doneta je odluka da se iz strateških razloga presele iz Srbije u Bosnu vojne fabrike iz domena mašinske industrije. Prvo je izmešten kompletno pogon zajedno sa kadrovima za proizvodnju municije. Potom je iseljeno odeljenje optike u Sarajevo. Krajem 1951. godine iseljen je u Travnik čitav artiljerijski pogon za proizvodnju brdskog topa B1, a već sledeće iseljen je i kompletan artiljerijski program u kalibrima preko 20 mm. Početkom 50-ih godina 20. veka u Jugoslaviji se počelo razmišljati o proizvodnji putničkih automobila. Pošto su hale ostale prazne a veliki broj radnika bez proizvodnog programa u Zavodu su započete rasprave kako da se nadomeste neiskorišćeni kapaciteti. Zato je na referendumu radnika odlučeno 23. avgusta 1953. godine da se izdvoji najveći deo od ostvarene dobiti, 100 miliona dinara, za razvoj automobilske industrije. Na referendumu se tog dana saglasilo 96 odsto zaposlenih u Zavodima.

Da bi fabrika bila rentabilna, trebalo je da proizvede i proda 10.000 automobila godišnje. Naime, u Jugoslaviji je tokom 1958. godine bilo registrovano samo 28.394 vozila. Kako je u to vreme u Jugoslaviji standard bio nizak, a kupovna moć stanovništva mala, postavilo se i pitanje opravdanosti čitave investicije. U to vreme vojni vrh je od rukovodstva preduzeća „VTZ“ u Kragujevcu tražio da se za potrebe vojske otkupi licenca za terensko vozilo Džip Vilis overland koja su bila prva vozila koja su 1953. montirana u Zastavi. Vozila su montirana u 162 primerka nakon uspešnog održanog referenduma. Rukovodstvo Zastave je insistiralo i na proizvodnji civilnih putničkih vozila. Započeti su pregovori sa italijanskim Fijatom, uprkos političkim tenzijama. Pregovore sa Fijatom vođeni su u vreme Tršćanske krize, vodio ih je inženjer Branko Nikolić, a uspešno su završeni nakon četiri meseca. Ovaj sporazum nije bio primljen bez otpora u vrhu KPJ i to zbog automobila. Iako je Jugoslavija raskinula veze sa Sovjetskim Savezom ona je prihvatala razvoj planske privrede koji je osmislila Moskva, a to je značilo razvoj traktorske industrije radi pospešivanje poljoprivrede i kamiona za privredu, dok bi se prevoz radničke klase obavljao javnim prevozom. Smatralo se da je privatni automobil tekovina kapitalizma i potrošačkog društva, a Jugoslavija je trebalo da teži idealu socijalizma i posvećenog radnika.

Godine 1954. u Zavodu je započeta montaža vojnog terenskog vozila Fijat AR-55 (kampanjola) kao i putničkih vozila Fijat 1400 BJ i 1100 B. Godine 1955. na mesto direktora Zavoda postavljen je mašinski inženjer Prvoslav Raković (1914—2003),[1] koji je odmah primetio da Fijat 1400 BJ i 1100 B nisu vozila za narod, već za funkcionere. U jednoj poseti Fijatu, Raković se susreće sa Fijatom 600.

Istorija „Fiće“ počinje 1955. na sajmu automobila u Ženevi. Nekoliko godina ranije, Dante Đakoza, glavni Fijatov inženjer (1905—1996), dobio je zadatak da konstruiše malo vozilo za četiri putnika (za razliku od Fijata 500 topolina, konstruisanog 1936. i koji je bio uzor mnogim proizvođačima malih automobila). Đakoza je kroz projekat 100 stvorio po mnogima najuspešniji i najpopularniji Fijat svih vremena — Fijat 600. Kraći od prethodnika za 130 mm, Fijat 600 je bio minijaturni četvorosed u samonosećoj karoseriji s dvoja vrata. Imao je vodom hlađeni četvorotaktni motor od 663 ccm sa 16 kW (21,5 KS), postavljen iza zadnje osovine, s pogonom na zadnje točkove i nezavisnim kočenjem na svim točkovima. Osim bloka motora, glava i kućište menjača i diferencijala bili su izliveni od aluminijuma. Celi sklop iznosio je samo 108 kg, a ceo automobil 585 kg. Uz dobar raspored težine (44:45%), nezavisno oslanjanje na sva četiri točka i brzinu od 100 km/h, malu potrošnju goriva i dopadljivu karoseriju s velikim staklenim površinama, Fijat 600 je vrlo brzo postao popularan. U prvih pet godina proizvodnje prodato je milion primeraka. Godine 1960. u model 600 ugrađen je motor od 767 ccm, 18- {kW}- (25 KS), a na prednji prozori su ugrađena leptir stakla. Najveća brzina bila je 110 km/h. Ovaj model dobio je oznaku 600D, a od 1965. u model su ugrađena veći prednji farovi i veći rezervoar za gorivo.

Po povratku u Jugoslaviju, Raković državnom vrhu predstavlja ambiciozan plan ‘nacionalnog vozila‘, koji je podrazumevao serijsku proizvodnju modela putničkog vozila za radničku i seljačku klasu, izgradnju nove hale za montažu vozila, proizvodnju delova za automobil, kao i obuku inženjera i radnika za rad u automobilskoj industriji. Državni vrh je na kraju odobrio Rakovićev plan. Dozvoljeno je da se gradi fabrika, ali da Zavod Crvena Zastava sama nađe način finansiranja. Tada je Fijat odobrio kredit nakon čega počinje izgradnja fabrike koja je projektovana za 82.000 vozila godišnje proizvodnje. Raković je za svog glavnog saradnika postavio mašinskog inžinjera Stevana Šujicu, koji je stekao veliko iskustvo radeći u fabrici automobilskih motora i kamiona „IMAD“ (IMR) na serijskoj proizvodnji kamiona Praga RN. Godine 1955. započela je montaža prve serije od 1000 automobila godišnje, što je bio Zastavin maksimalni proizvodni kapacitet (u Fijatu se proizvodilo 1000 automobila dnevno). Tokom 1955 Zastava je proizvela 1.044 vozila, (od toga 25 komada „fiće” (Zastava 600)), a tri godine kasnije 3.596. Smatra se da je 1957. i 1958. godine postavljen čvrst temelj pratećoj industriji za snabdevanje polufabrikanata kao što su odlivci i otkivci. U to vreme, u pogonima „21. maja“ u Rakovici počela je i organizovana mehanička obrada delova šasije i mehanička obrada svih delova motora. Krajem 1958. započela je izgradnja fabrike kapaciteta 82.000 vozila godišnje. Godine 1960. Zastava ima 50 odsto domaćih delova. Dana 6. jula 1962. novu fabričku halu otvorio je tadašnji potpredsednik SIV-a Aleksandar Ranković. Prva faza izgradnje fabrike koštala je 30 miliona dolara i finansirana na osnovu ugovora o kreditu između Zastave i Fijata, dok je druga faza finansirana iz kredita Međunarodne banke za obnovu i razvoj kao i iz sredstava domaćih preduzeća koja su bila zainteresovana za proizvodnju delova, okupljenih oko Investicione banke (Vidi još: Đovani Anjeli (1921—2003)). Nakon izgradnje nove fabrike automobila Zastava, kasnije je izgrađeno oko 200 pratećih fabrika širom zemlje. Te godine kada je izgrađena fabrika izašlo je na tržište 10.561 vozilo, dok 1964. godine od 25.960 vozila koliko je ukupno proizvedeno u Zastavi njih 21.370 čine „fiće”. Zastava već 1967. godine zbog veće potražnje proizvodi 34.466 vozila.

Bočna strana Zastave 750. Krakov, Poljska.

U početku su se vozila u Zastavi samo montirala, da bi se postepeno počelo i sa proizvodnjom delova. Prvi model, Zastava 600, imao je motor od 633 cm³ i snage 16 kW (22KS pri 4,600 obrtaja). Maksimalna brzina vozila bila je 100 km/č. Zastava je 1960. u svoju ponudu uvrstila i Fijat 600D sa motorom od 767 cm³ i snage 18 kW koji nazvan Zastava 750. Maksimalna brzina vozila bila je 110 km/č. Prednje vešanje je bilo originalno – lisnate opruge su kao stabilizator postavljene između prednjih točkova, dok su amortizeri bili gasni (?). Godine 1970. Fijat je, nakon 15 godina, prekinuo proizvodnju modela 600 i 600D, dok je u Zastavi proizvodnja ovih modela nastavljena, uz izvesna poboljšanja dizajna. Tokom sedamdesetih godina 20. veka u fabrici je proizveden model 750M sa motorom od 767 kubika, a dana 01.09.1981. godine uveden je termostatski kontrolisanim sistemom za hlađenje. Model 750 C (specijal) počeo se proizvoditi 1979, sa instrument tablom dizajniranom po uzoru na tablu u Fijatu 126 (uključujući i obrtomer), novim upravljačem i motorom od 22 kW koji je mogao razviti brzinu od 120 km/č. Osamdesetih godina izašla je verzija 850, sa motorom od 23,4 kWi i 843 kubika i maksimalnom brzinom od 124 km/č. Oba automobila su se proizvodila do 1985. Zastava 750 u verzijama „L“, „LC“, „LE“, „S“, „SC“ i „SE“, a Zastava 850 samo pod nazivom Zastava 850. Nakon toga, postojali su pregovori da se proizvodnja preseli u tursku fabriku Tofaš, ali do realizacije nikada nije došlo. U tadašnjoj Jugoslaviji, zahvaljujući povećanoj prodaji Zastavinih automobila, izgrađen je i prvi pravi auto-put na Balkanu (od Beograda do Niša), sa po dve saobraćajne trake i jednom zaustavnom trakom u svakom smeru. Pored Italije i Jugoslavije, Fijat 600 proizvodio se i u Argentini, Austriji, Španiji i Nemačkoj. Ukupno je u svetu proizvedeno 4.921.626 vozila Fijata 600 u svim verzijama.

Od 15. do 18. oktobra 2005, Povodom pedesetogodišnjice početka proizvodnje „fiće“ u „Zastavi“, održan je veliki defile centralnim gradskim ulicama Kragujevca, na kome je učestvovalo više od 150 „fića“ iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije.

Specifikacije[uredi | uredi izvor]

Benzinski motor
Tip Radna zapremina Snaga Obrtni moment Maksimalna brzina Ubrzanje 0-100 km/h Komb. potrošnja
750 [2] 767 cm³ 18.5 kW @ 4800 rpm 46 Nm @ 2500 rpm 110 km/h 54 s
SE [3] 767 cm³ 22 kW @ 5400 rpm 51 Nm @ 3600 rpm 120 km/h 31.7 7.3 l/100 km
850 [4] 843 cm³ 23.5 kW @ 5400 rpm 55 Nm @ 2500 rpm 125 km/h 29.4 s 6.8 l/100 km

Galerija[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]