Zoltan Cibor

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Zoltan Cibor
Zoltan Cibor 1954.
Lični podaci
Puno ime Zoltan Cibor Šuhaji
Datum rođenja (1929-08-23)23. avgust 1929.
Mesto rođenja Kapošvar, Kraljevina Mađarska
Datum smrti 1. septembar 1997.(1997-09-01) (68 god.)
Mesto smrti Komarom, Mađarska
Državljanstvo  Mađarska
Pozicija Napadač
Juniorska karijera
1942 — 1945. FK Komarom
Seniorska karijera*
Godine Klub Nast. (Gol)
1945−1948
1948−1950
1950
1951−1952
1953−1956
1956
1958−1961
1961−1962
1962
1962
1965
MAV Komarom
Ferencvaroš
EDOS
Vašaš Čepel
FK Honved
Roma
Barselona
Espanjol
Bazel
Austrija
FK Primo Hamilton
FK Toronto Hungarija


70



38
10





(33)



(17)
(2)



Reprezentativna karijera**
1949−1956 Mađarska 43 (17)
* Datum aktuelizovanja: 16. maj 2015.
** Datum aktuelizovanja: 25. mart 2024.

Zoltan Cibor Šuhaji (mađ. Czibor Suhai Zoltán; Kapošvar, 23. avgust 1929Komarom, 1. septembar 1997) je bio mađarski fudbaler koji je igrao za nekoliko mađarskih fudbalskih klubova, od poznatijih za FK Ferencvaroš i FK Honved a od inostranih klubova poznatiji su A. S. Roma i FK Barselona. Bio je član mađarske nacionalne selekcije. Nadimci su mu bili Ludi (Bolond) i Krpeni (Rongylábú).[1]

Igrao je na poziciji levog krila, odlikovala ga je brzina, lucidnost i žeđ za golovoma.

Karijera[uredi | uredi izvor]

Od Komaroma do Honveda[uredi | uredi izvor]

Pre početka svoje profesionalne fudbalske karijere, kao amater je igrao za trećeligaški mađarski tim MAV, zajedno sa dva svoja brata Ciborom prvim (Czibor I), Ciborom drugim (Czibor II) a on, Zoltan je bio poznat kao Cibor treći (Czibor III). Za život je zarađivao radeći kao mašinovođa.

Prilikom prvomajskog fudbalskog turnira 1948. u Đeru na utakmici protiv BLAS-a, zapao je za oko Šandora Mezeša, koji je tada bio selektor mađarske mlade reprezentacije i u roku od deset dana Zoltan Cibor je postao reprezentativac svoje zemlje. Ubrzo posle toga potpisao je za Ferencvaroš, upao u prvu jedanaestoricu odigrao svih trideset utakmica za klub i osvojio sa klubom titulu šampiona mađarske.

Svoj debi u reprezentaciji je imao 8. maja 1949. godine, zajedno sa Šandorom Kočišem protiv reprezentacije Austrije gde su pobedili sa 6:1. Prilično impresivno za godinu dana od trećeligaša do reprezentativca.

Reforma fudbalskog sporta je i zvanično u Mađarskoj izvršena 1950.. Napravljena je preraspodela timova, igrača i način finansiranja klubova je izmenjen. Honved je pripao vojsci, MTK ministarstvu unutrašnjih poslova i tako dalje. Ubrzo su manji klubovi počeli da gube igrače. Budaji i Kočiš su prešli u Honved, što je trebalo da bude i Ciborova sudbina. Cibor, da bi izbegao služenje vojske, nastavio je fiktivno školovanje i potpisao za FK Čepel koji je bio fudbalski klub radnika, tako da u to vreme Cibora niko nije uznemiravao (radnici su u to vreme u socijalističkim zemljama imali određeni uticaj u funkciji društva i države). Cibor je proveo, u Čepel Vašašu, dve godine kada je opet dobio poziv u armiju. Zatražio je pomoć od ministarstva unutrašnjih poslova, koje mu je i pruženo. Postao je član fudbalskog kluba MTK, koji je tada igrao pod imenom Bašća (Bástya), međutim nije odigrao ni jednu utakmicu za svoj novi klub, gde je proveo godinu dana. Najzad, uticajem Mihalja Farkaša, 1953. Cibor biva prebačen u Honved gde nastavlja svoju uspešnu karijeru.

Mađarska reprezentacija i Honved[uredi | uredi izvor]

Svoju najveću popularnost i slavu, Cibor, je ostvario tokom prve polovine pedesetih godina dvadesetog veka igrajuči za budimpeštanski Honved i mađarsku reprezentaciju, gde je kao levo krilo bio nezamenljivi i stalni član. U ovom periodu je osvojio titulu olimpijskog pobednika 1952. u Helsinkiju, prvaka evropskih kupova 1953, drugo mesto na svetskom prvenstvu u Bernu 1954. i dve titule klupskog prvaka Mađarske. Takođe je bio prvi strelac mađarske fudbalske lige 1955. Prvo mesto je delio sa Ferencom Maćošem. Tokom svoje karijere u mađarskom fudbalu Cibor je u 175 mečeva postigao 100 golova.

Za reprezentaciju Mađarske, Cibor je prvi put nastupio 1949. godine (Mađarska - Austrija 6:1), a zadnju utakmicu je odigrao 1956. (Mađarska - Austrija 2:0).

  • Za reprezentaciju je odigrao 43 utakmice i postigao 17 golova.
  • Za Honved je postigao 58 gola

Po izbijanju revolucije u Mađarskoj 1956. nije se ni vratio u Mađarsku, već je ostao u Italiji, gde je potpisao za Romu.

Godine i emigraciji[uredi | uredi izvor]

Početkom novembra 1956, Honved je otišao na turneju po Evropi i ujedno da odigra utakmicu protiv Atletika iz Bilbaoa. Odigrali su nekoliko utakmica, između ostalih protiv Rasinga u Parizu, u Španiji protiv Atletika iz Bilbaoa, FK Barselone i Sevilje, takođe i u Briselu gde je Cibor morao da brani zbog povrede golmana. Takođe su igrali na ilegalnoj Latinskoameričkoj turniji, koju mađarski fudbalski savez nije odobrio.

Po završetku turneje, Đerđ Šaroši, je pozvao Cibora da igra za Romu. Cibor opet nije imao sreće. Na snagu je stupio sporazum FIFE i Mađarskog fudbalskog saveza i u Italiji je isto stupila na snagu zabrana dovođenja stranih igrača. Cibor, iako je već imao potpisan ugovor, dobio stan, morao je da na svoju štetu vrati sve što je dobio od Rome. Tokom ovog perioda Cibor je bezuspešno tražio klubove po Italiji i sve dok Laslo Kubala (Kubala László), bivši mađarski fudbaler i reprezentativac, nije došao sa ponudom da pređe u Španiju i Barselonu. Kubala je platio sve Ciborove dugove i Cibor je za četiri miliona pezeta (100.000 dolara) potpisao za Barselonu na period od tri godine.

Potpis na Barselonin ugovor, Cibor, je stavio 1958. i tada je započeo drugu rundu svoje uspešne fudbalske karijere. Sa Barselonom je 1959. postao šampion Španije, Barselona je na ovo čekala šest godina, 1959. i 1960. je osvojen Kup sajamskih gradova, a 1961. su igrali u finalu Evropskih kupa kupova.

Po pisanju tadašnje štampe, Barselona je imala najjači srednji red u Evropi. Tada su u ekipi igrali Laslo Kubala, Šandor Kočiš, Evaristo, Luis Suarez i Zoltan Cibor. takođe tu je bio i Tibor Salaj

Stadion u Bernu je bio na neki način uklet za Zlatnih jedanaest. Barselona je na sličan način kao i 1954. mađarska reprezentacija protiv Nemačke, izgubila važan susret protiv Benfike, čak su isto i vodili ali na kraju su ipak izgubili utakmicu.

Ovim se polako približavala kraju Ciborova fudbalska karijera. posle trogodišnjeg ugovora sa Barselonom, potpisao je jednogodišnji ugovor sa Espanjolom, zatim je kratko igrao za FK Bazel, FK Austriju iz Beča i Primo Hamilton iz Kanade.[2] Sezonu 1964. je završio sa Hungarija Toronto SC.[3]

Prestankom igračke karijere, skrasio se u Barseloni gde je otvorio kafić Plavi Dunav (Kék Duna). Za Mađarsku se vratio 1990. godine, gde je postao predsednik svog matičnog kluba Komarom, a 1995. godine je dobio počasnu titulu mađarskog olimpijca.

Danas u Komaromu postoji spomen kuća u njegovu čast.

Timovi u kojima je igrao[uredi | uredi izvor]

Priznanja[uredi | uredi izvor]

Osvojene medalje
Predstavljajući  Mađarska
1952. Helsinki

Zlato

Mađarska

FK Ferencvaroš

FK Honved

FK Barselona

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Zoltán Czibor, Sports-Reference / Olympic Sports. Retrieved 2019-03-03.
  2. ^ Jose, Colin (2001). On-Side - 125 Years of Soccer in Ontario. Vaughan, Ontario: Ontario Soccer Association and Soccer Hall of Fame and Museum. str. 196. 
  3. ^ Gillespie, Norman (20. 7. 1964). „Toronto Hungaria”. Google. Pristupljeno 3. 9. 2020. 
  4. ^ 1958/59

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]