Ižori

Iz Vikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Ižori
Flag igora.svg
Zastava Ižora
Izorskiy kostum endXVIII.png
Žena u ižorskoj narodnoj nošnji, 18. vijek
Ukupna populacija
500 - 1300
Regioni sa značajnom populacijom
 Rusija 266 (2010)
 Ukrajina 812 (2001)
 Estonija 56 (2011)
 Belorusija 8 (1999)
Jezici
Ižorski jezik, Ruski jezik
Religija
pravoslavlje, manjina luteranizam
Srodne etničke grupe
ostali ugro-finski narodi

Ižori ili Ingri(jci) (rus. Ижо́ра, Ижо́ры, Инкеройн, Ижоралайн, Карьялайн, engl. Izhorians), je ugrofinski narod koji živi u sjevernim državama, a najveći broj njih trenutno živi u zapadnom dijelu ruske Sanktpeterburgške oblasti. Oblasti čija teritorija se u velikoj meri poklapa sa teritorijom istorijske domovine Ižora Ingrijom (Ižorskom zemljom ili Ingermanlandijom). Od Ingrijskih Finaca (takođe poznatih po imenu Ingrijci) razlikuju se pre svega po veri, Ižori su pravoslavci dok su Ingrijski Finci protestanti.

Ime[uredi]

Kada je u pitanju naziv ovog naroda postoji nekoliko varijanti koje su u upotrebi. Jedan od tih naziva je Ingri(jci), koji je i najrasprostanjeniji. Pored ovog imena još ih nazivaju Karjalajn (rus. Карьялайн) iz razloga što vjeruju da potiču od karelskih plemena. Ingrijska teritorija dobila je ime po južnoj pritoci Neve, Inkeri (ili Ižori), a prema nekim teorijama ižorsko pleme je porijeklom iz doline Inkere (ili Ižore). Ižori su se povremeno nazivali i „Narod zemlje” tojest „Narod Ingrije” (Maavaki).[1]

U pisanim podacima Ižori su spomenuti još u 12. vjeku. Među bilješkama (bulama) pape Aleksandra III, pored Karelijanaca, Laponaca i Vota, spomenuti su i „pagani Ingrije” među onima kojima je zabranjeno prodavati oružje.[1]

Stanovništvo[uredi]

Ižori žive u zapadnom dijelu Sanktpeterburgške oblasti, na području između rijeke Neve i Narve. U okrugu Kingisep žive na poluostrvima Kurgaljsko (Kurgolovo, Kurkovo) i Sojkinsko (Sojkino, Soikola), u Lomonosovskom okrugu na Ižorskom pobrđu u okolini reke Kovaši. Jezerska enklava Ižora takođe se nalazila u Gatčinjskom rejonu (okrugu), na području rijeke Oredež, oko 100 km južno od Lenjingrada. Neki tragovi toga (na primjer u selu Novinka) su očuvani do 1960.[1]

Na razvoj staništa Ižora snažno su uticali susjedni narodi. Ižorani su prešli iz svog prvobitnog staništa u slivu rijeke Neve na zapad najkasnije do 17. vijeka (djelom kao rezultat pritiska ruskih naseljenika). Region oredežskog dijalekta nastao je u vezi sa migracijom nakon Stolbovskog mirovnog sporazuma 1617. godine.[1]

Godine 1848. Ižori su živjeli u 222 sela, a broj je ostao otprilike isti 1926. godine. Godine 1964. A. Lanest snimio je samo 22 sela sa ižorskog područja, uključujući 4 votsko-ižorska i 2 mješovita sela (finsko-ižorska). Godine 1989. situacija je gotovo ista, na primjer na Sojkinskom poluostrvu Ižori su činili većinu, ili bar značajan dio, u 15 sela.[1]

Podaci o stanovništu[uredi]

Ižori nikada nisu bili naročito veliki narod, ali se njihov broj neprekidno povećavao sve do 1930. godina. Nakon ovog vremena masovne represije i progoni smanjuju broj Ižora drastično.[1]

Godina Broj stanovništva
1848. 17 800
1897. 21 700
1926. 26 137
1939.
1959. 1062
1970. 781
1979. 748
1989. 820

Kako navode neki pojedinci, poslijeratni podaci nisu potpuno tačni i kao takvi se uzimaju sa rezervom. Da bi preživeli, Ižori su sebe nazivali Rusima (takođe Estoncima ili Fincima), pa je stvarni broj Ižora i izvornih ižorskih govornika bio nešto veći nego što je zabeleženo u službenim podacima.[1]

Jezik i pripadnost[uredi]

Po izgleda Ižori se ne razlikuju od Vota ili Finaca, jer obično imaju svetlu kosu i plave oči.[1]

Jezik[uredi]

Ižorski jezik pripada sjevernoj grupi baltofinskih jezika. Najsrodniji su mu karelski jezik i istočni dijalekti finskog. Nekada su preci ovih naroda bili deo drevnog karelskog plemena, koje je koristilo karelski jezik. Do podele na posebne narode je vjerovatno došlo u periodu do 11 vijeka., a do 17. vijeka ižorski jezik je dostigao sadašnju oblast rasprostanjenosti. Na osnovu prebivališta, ižorski jezik je podjeljen na 4 dijalekta: dijalekti donjoluški (rus. нижнелужский) i sojkinski (rus. сойкинский) govore se u zapadnom dijelu Ingrije, hevaški dijalekt (rus. хэваский, восточный) na Ižorskom platou i oredežski (ili gornjoluški) (rus. оредежский, верхнелужский) dijalekat kojim se govorilo u blizini rijeke Oredež. Oredežski dijalekt je izumro.[1]

O tome kome jeziku pripada ižorski su podjeljenja mišljenja. Finski lingvisti ne smatraju da je ižorski jezik poseban jezik, već smatraju da je to istočni dijalekat finskog jezika. Estonski lingvisti (P. Ariste, A. Lanest) smatraju da je to poseban jezik, tvrde da se dijalekt razvio iz drevnog karelskog jezika, a Ižori su smatrani za domaće stanovništvo zemlje, a ne kasniji imigranti. Isto mišljenje je izrazio V. Porka (1885. (Über den Ingrischen Dialekt).[1]

Njihov jezik je zbog svog porijekla usko povezan sa istočno-finskim dijalektima. Takođe su postojali mnogobrojni kontakti s susjednim narodima (Votima i Fincima), koji su počeli dolaziti iz jugoistočne Finske do kraja 17. vijeka. Ovi međusobni kontakti rezultirali su uzajamnim uticajima. U zapadnoj Ingriji votski jezik uticao je na ižorski (donjoluški i sojkinski dijalekat) i finski jezik.[1]

Iako je do prvih kontakata sa Rusijom došlo u 13. vijeku, činjenica da je na tom području korišćeno nekoliko srodnih jezika (ižorski, votski, estonski, finski), delovala je kao prepreka širenju uticaja ruskog jezika. Tek su brutalni progoni i rusifikacijske kampanje tridesetih godina prošlog vijeka doveli do drastičnog smanjenja upotrebe ižorskog jezika, a ruski jezik je postao dominantan. Osim brojnih pozajmljenih riječi, na fonetiku i gramatiku ižorskog jezika značajno je uticao ruski.[1]

Istorija[uredi]

Preci Ižora su se do 11. vijeka odvojili od karelskih plemena i preselili se sa karelijske prevlake i obale jezera Ladoga na jug. Najstarija arheološka nalazišta iz 11. i 12. vijeka, nalaze se na području između Gatčine i Volhova. U pisanim izvorima iz 12. vijeka, zajedno sa Vatlandijom, Ingrija se spominje u vezi sa padanjem pod vlast Novgoroda. Ižori su imali obavezu plaćanja poreza feudalnoj republici (Novgorodu), a takođe su bili prisiljeni na vojnu vjernost. Za to se vodila posebna evidencija Ižora kao redovnih vojnika u novgorodskoj vojsci od 1270. godine. Kako se nekoliko stranih sila borilo za kontrolu nad Ingrijom, Baltofinska plemena su bila prisiljena da se bore jedna protiv drugih. Estonci su činili veliki deo tevtonske vojske, Finci su bili među redovima švedskih trupa, a Novgorod je imao brojne Vote i Ižore u svojoj vojsci.[1]

Oružani sukobi između Rusa i Šveđana zavšeni su u zaključenjem Mirovnog ugovora u Orešeku iz 1323. godine, što je takođe bio ključni događaj u životu Ižora. Glavne karelijske teritorije ostale su pod švedskom vlašću, međutim Ingrija je bila predata Rusiji, a kao rezultat toga kontakt Ižora sa srodnim plemenima je smanjen. Ovaj događaj je takođe uticao na razvoj ižorskog jezika. Međutim, situacija na švedsko-ruskoj granici, koju su naseljavali Ižori, nije bila sigurna, zato su se preselili sa područja granice zapadno od Narve, a južno duž rijeke Oredež.[1]

Godine 1478. Moskva je osvojila Republiku Novgorod. Godine 1484. i 1488. veliki broj Vota i Ižora je deportovan u Rusiju. Njih su zamjenili ruski kolonisti. Od 16. vijeka posebna pažnja posvećena je širenju ruskog pravoslavlja. Od tada su Ižori počeli da koriste ruska imena koja su im data kada su preuzimali pravoslavnu vjeru. Ižori su, međutim, obično prilagođavali imena prema pravilima njihovog jezika.[1]

Kao rezultat Stolbovskog mirovnog sporazuma zaključenog 1617. godine, Ingrija je reinkorporirana u Kraljevinu Švedsku. Mnogi pravoslavni stanovnici ovog područja već su dobrovoljno otišli dublje u teritoriju Rusije, a nakon što je potpisan Stolbovski mirovni sporazum mnogi pravoslavci su prisiljeni da odu, među njima i Ižorani.[1]

U narednom periodu, a pogotovu u Velikom severnom ratu, Petar Veliki je ponovo pridružio Ingriju Rusiji (de fakto 1703., de jure 1721. godine). Da bi učvrstio rusku vlast, novi grad, Sankt Peterburg, osnovan je na ušću Neve, gde je nekada bio grad Nien. Godine 1710. godine Ingrija je postala pokrajina Sankt Peterburg. Lokalna imena su prevedena na ruski ili prilagođena ruskom izgovoru (Sutela - Volkovo, Kotko - Orli, Soikola - Sojkino, Kukusi - Kurovitsi itd.). Iako su ruske verzije imena bile zvanične, ižorska imena mesta su još uvek ostala u upotrebi do danas.[1]

Glavni grad je uznapredovao i bio je potreban veliki broj graditelja i raznih drugih radnika, službenika i zvaničnika. Ižori su takođe pronašli mogućnosti zapošljavanja i postali poznati kao trgovci, veletrgovci. Za seljane grad je bio dobro tržište gdje su stoka, povrće i rukotvorine kupovane i prodavane. Istovremeno, Sankt Peterburg je bio grad koji se brzo razvijao i fascinantan kulturno-ekonomski centar koji je privlačio ljude različitih nacionalnosti i apsorbovao ih u rusko okruženje. Godine 1861. ukinuto je kmetstvo i sa novom slobodom kretanja, ruski jezik je počeo da se širi (naročito u slučaju muškaraca). Ruske škole, Rusko pravoslavlje i ruska prestonica Sankt Peterburg bili su glavni faktori koji su ujedinjaval Ižore sa ruskim kulturnim spektrom. U tom periodu pravoslavlje je bilo najvažnije, jer je njegov uticaj postojao u svim sferema života.[1]

U prvim godinama sovjetske vlasti Ižori su gajili nadu da će njihovom progonu i iseljavanju doći kraj. Obrazovanje je bilo poboljšano, stvoren je ižorski pisani jezik i na njemu su objavljivane knjige. Nažalost, ta ideja i nada je ubrzo srušena. Došlo je do kolektivizacije i oduzeta je imovina bogatih seljaka, a mnogi Ižori su deportovani u Sibir ili u Centralnu Aziju. Boljševici su se žestoko borili protiv privatne imovine i bogatstva, a militantni ateisti su se borili protiv Crkve i njenih vernika. Ruski šovinisti su 1937. zatvorili i škole Ižora. To je bio i prvi vid prestanka napretka za ižorski kulturni i društveni život.[1]

Godine 1942 - 1943. Ižorani i Voti su evakuisani u Finsku. Posle kraja rata Sovjetski Savez je tražio od Finske njihov povratak, a oni su deportovani u Novgorodsku, Kalinjingradsku, Vologodsku i Jaroslavsku oblast. Kada su 1956. godine, konačno dobili dozvolu da se vrate na svoju zemlju, u koju su se u međuvremenu naselili ruski kolonisti, zvaničan broj Ižora bio je samo 1.062. Fizičko istrebljenje i rusifikacija postigli su svoju svrhu, a posleratne generacije Ižora ne znaju svoj maternji jezik.[1]

Kultura[uredi]

Ižori su uvek bili zemljoradnici, pomorci i ribari. Njihova zemlja nije bila plodna, pa je bilo potrebno ribariti i loviti. Kasnije je značajan porast trgovine, zanata i migranata bio odlična prilika za napredovanje. Istočna Ingrija je uvek bila važna oblast za saobraćaj i putujuće trgovce. Ižori koji žive na obalama Neve još od 12. do 13. vijeka bavili su se pretovarivanjem robe i prosleđivanjem pošiljki.[1]

Kao i kod Rusa, zemlja u Ingriji pripada seoskim zajednicama. Podijeljena je na parcele prema broju porodica ili muškaraca. Pošto nije bilo dovoljno obradive zemlje, ljudi su morali zarađivati prodajom rukotvorina i radeći mnoge druge poslove. U primorskim selima su Ižori poznati kao dobri stolari, dok su Ižori iz istočnih ižorskih sela poznati po svom tkanju, a u nekim selima Ižori bilo je i kovača. Početkom 19. vijeka život u ižorskim selima bio je veoma sličan životu u ruskim selima.[1]

Danas se može reći da je selo Vistino centar ižorske kulture. Kako kažu preostali pripadnici ovog naroda, koji čak žive od 1935. godine, mjesto je dosta uredno, putevi su asfaltirani, ima lijepe uređene drvene kućice sa prozorima ukrašenim rezbarijom i male voćnjake. Ima i nekoliko tipičnih gradskih višespratnica, a u njihovom dvorištu – drvene bunare.

Iako se kultura i tradicija starih Ižora polako gubi u svijetu tehnologije i razvoja, čak i danas, kada se teritorija na kojoj žive Ižorci svela na par sela, stari obredi i vjerovanja još uvek igraju važnu ulogu u njihovom životu. Meštani su primili hrišćanstvo još u srednjem vijeku, ali paganski običaji su i dan danas prisutni. Na primer, jelka se ovde kiti za svadbu, a zatim se kači na tavanicu. I pokojnika u povorci prati jelka – njenim granama se posipa put do katafalka. Članovi porodice upokojenog Ižorca čuvaju te grane četrdeset dana, a zatim ih spaljuju.[2]

Pismo[uredi]

Godine 1930. stvoren je ižorski pisani jezik zasnovan na latinici. U školama u Zapadnoj Ingriji bilo je moguće osnovno obrazovanje na maternjem jeziku. Između 1932. i 1937. godine, na ižorskom je objavljeno 25 udžbenika (npr. V. Junus Izhoran keelen grammatikka, Morfologia. Opetajaijaa vart 1936; V. Junus, N. Ilin (Inkeroisin (izhoran) keelen oppikirja alkushkouluja vart 1936.). Nažalost, ižorski pisani jezik, kao i udžbenici i čak nastavnici bili su likvidirani 1937. godine.[1]

Istraživanja[uredi]

Prve zabilježene reči ižorskog jezika su objavljene u uporednom rječniku P. S. Palasa "Linguarum totius orbis vocabularia comparativa" (1787—1789). U njemu je zabilježeno oko 286 riječi. Prvi poseban istraživački poduhvat, "Über den ingrischen Dialekt" (Helsinfors, 1885.) V. Porka, daje detaljni pregled ižorske gramatike. U svojoj knjizi (1966. godine) A. Lanest se bavio svim dijalektima ižorskog jezika i njihovoj geografiji. Iste godine objavljena je zbirka uzoraka jezika "Isuri murdetekste" od strane A. Lanesta. Rječnik ižorskog jezika "Inkeroismurteiden sanakirja" R. R. Nirvija objavljen je u Helsinkiju 1971. godine.[1]

U Ingriji je sakupljena izuzetna količina narodne poezije, posebno narodnih pjesama. U finskoj antologiji narodnih pjesama "Suomen Kansan Vanhat Runot" objavljenih od 1915. do 1931. postoji devet tomova (6.500 stranica) ižorskih narodnih pjesama. U poslednjim decenijama, A. Lanest je bio najaktivniji istraživač u ovoj oblasti. Njegova najnovija monografija "Isuri keele ajalooline foneetika ja morfoloogia" objavljena je 1986. godine.[1]

Vidi još[uredi]

Reference[uredi]