Ilindansko-preobraženjski ustanak

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ilindansko-preobraženjski ustanak
Vreme2. avgust — novembar 1903.
Mesto
Bitoljski, Jedrenski, Solunski i Kosovski vilajeti Osmanskog carstva
Ishod Gušenje ustanka. U Bugarsku prelazi 30.000 izbjeglica.[1]
Sukobljene strane
VMORO
VMOK		 Osmansko carstvo
Komandanti i vođe
Damjan Gruev[2]
Boris Sarafov[2]
Nikola Karev[3]
Georgi Sugarev[3]
Mihail Gerdžikov
Lazar Madžarov
Stamat Ikonomov
Ivan Cončev		 Husein Hilmi-paša[2]
Omer Ručidi-paša[2]
Jačina
26.408 (podaci VMORO-a)[1] 350.931 (podaci VMORO-a)[1]
Žrtve i gubici
Podaci VMORO-a:[1]
994 ubijenih ili ranjenih ustanika
4.624 ubijenih civila
3.122 silovane djevojke ili žene
176 otetih djevojaka ili žena
12.440 spaljenih domova
70.835 ljudi ostalih bez domova		 Podaci VMORO-a:[1]
5.328 ubijenih ili ranjenih

Ilindansko-preobraženjski ustanak (bug. Илинденско-Преображенско въстание), ili kraće Ilindanski ustanak (mkd. Илинденско востание), bila je organizovana pobuna protiv Osmanskog carstva, koju je pripremila i izvela Unutrašnja makedonsko-jedrenska revolucionarna organizacija,[4][5] uz podršku Vrhovnog makedonsko-jedrenskog komiteta.[6] Ime ustanka odnosi se na dva hrišćanska praznika, Ilindan, koji je posvećen Svetom proroku Iliji, i Preobraženje, koje je posvećeno Isusovom preobraženju na planini Tavor. Ustanak je trajao od početka avgusta do kraja oktobra i zahvatio je ogromnu površinu od obale Crnog mora do obala Ohridskog jezera.

Ustanak u oblasti Makedonije zahvatio je većinu središnjih i jugozapadnih dijelova Bitoljskog vilajeta, gdje je imao podršku uglavnom mjesnih bugarskih seljaka,[7][8][9][10][11] i donekle cincarsko stanovništvo oblasti.[12] Privremena vlada je uspostavljena u Kruševu, gdje su ustanici 12. avgusta proglasili Kruševsku republiku, koja je slomljena nakon samo deset dana.[13] Blisko povezan ustanak koji su organizovali bugarski seljaci 19. avgusta u Jedrenskom vilajetu,[14] doveo je do oslobađanja velikog područja u planinama Strandža i stvaranja privremene vlade u Vasiliku pod nazivom Republika Strandža.[13] Pobuna je zahvatila i Kosovski i Solunski vilajet.[15]

Do početka ustanka, mnogi od najobećavajućih mogućih vođa, uključujući Ivana Garvanova i Goce Delčeva, Osmanlije su već su uhapsile ili ubile, a napori su prekinuti u roku od nekoliko mjeseci. Ustanak su podržali oružani odredi koji su se infiltrirali u oblast sa područja Kneževine Bugarske. Preživjeli su uspjeli održavati gerilsku kampanju protiv Osmanlija narednih nekoliko godina, ali veći efekat ustanka bio je taj što je uvjerio evropske sile da pokušaju ubijediti osmanskog sultana da mora zauzeti pomirljiviji stav prema hrišćanskim podanicima u Evropi.

Ustanak se danas slavi u Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji kao vrhunac borbe njihovih nacija protiv osmanske vladavine, pa je to i dalje pitanje koje razdvaja. Dok se u Bugarskoj smatra opštim ustankom koji je pripremila zajednička revolucionarna organizacija Bugara u Osmanskom carstvu, sa zajedničkim ciljem autonomije za Makedoniju i jedrensku oblast, u Sjevernoj Makedoniji se pretpostavlja da su u stvari postojala dva odvojena ustanka. Izvodila su ih dva različita naroda sa različitim ciljevima i praktično su Makedonci težili svojoj nezavisnosti. Iako je ideju o zasebnoj makedonskoj naciji tada podržale samo šačica intelektualaca u inostranstvu,[16] makedonska istorija poslije Drugog svjetskog rata ponovo je ocijenila Ilindanski ustanak kao antibugarski ustanak koji su predvodili etnički Makedonci.[17][18] Pozivi na zajedničke proslave nisu mnogo promijenili ovo stanje stvari.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Na prelazu u 20. vijek, Osmansko carstvo se raspadalo, a na teritorijama koje je držalo u istočnoj Evropi duže od 500 godina formirane su nove zemlje. Makedonija i Trakija bile su regije neodređenih granica, u neposrednoj blizini novoformiranih suverenih država — Bugarske, Grčke i Srbije — ali i dalje pod kontrolom Osmanskih Turaka. Svaka od susjednih država potraživanja prema Makedoniji i Trakiji zasnivala je na različitim istorijskim i etničkim osnovama. Stanovništvo je ipak bilo mješovito, a suprotstavljene istorijske tvrdnje zasnivane su na raznim državama u dalekoj prošlosti.[19] Takmičenje za kontrolu odvijalo se uglavnom putem propagandnih kampanja, čiji je cilj bio pridobijanje mjesnog stanovništva, a odvijalo se uglavnom putem crkava i škola. Podržane su i različite grupe plaćenika, kako od mjesnog stanovništva, tako i od tri konkurentne vlade.[20][21]

Četa Vrhovnog komiteta generala Cončeva.

Najdjelotvornija grupa bila je Unutrašnja makedonsko-jedrenska revolucionarna organizacija (VMORO), osnovana u Solunu 1893. godine. Grupa je imala brojne promjene naziv prije i poslije ustanka. Bila je pretežno bugarska i podržavala je ideju o autonomiji Makedonije i jedrenske oblasti u okviru osmanske države pod sloganom „Makedonija Makedoncima”.[21] Ubrzo su u njene redove počeli da se infiltriraju članovi Vrhovnog makedonsko-jedrenskog komiteta, grupe koja je formirana u Sofiji 1894. godine. Ova grupa je nazivana vrhovisti i zalagala se za pripajanje oblasti Bugarskoj.[5]

Budući da se izraz autonomija redovno koristio vezano za makedonsko pitanje, važno je napomenuti smisao i razlog. Njegova inspiracija svakako je pripadala balkanskoj praksi 19. vijeka u kojoj su sile održavale fikciju osmanske kontrole nad efektivno nezavisnim državama pod maskom autonomnog statusa u okviru Osmanskog carstva (Srbija 1829—1878, Rumunija 1829—1878, Bugarska 1878—1908). Štaviše, iz makedonskog ugla, cilj nezavisnosti putem autonomije imao je još jednu prednost. Što je još važnija, VMORO je bio svjestan da ni Srbija ni Grčka ne mogu očekivati da će dobiti cijelu Makedoniju i, za razliku od Bugarske, obje zemlje su se radovale i tražile podjelu. Autonomija je, dakle, bila najbolja profilaksa protiv podjele, koja bi očuvala bugarski karakter hrišćanskog makedonskog stanovništva, uprkos odvajanju od Bugarske.[22]

Jedrenske vojvode VMORO-a prije izbijanja ustanka.

Dvije grupe imale su različite strategije. VMORO, kako je prvobitno zamišljeno, nastojao je da ubuduće pripremi pažljivo planirani ustanak, ali VMOK je preferirao neposredne racije i gerilske operacije kako bi podstakli nered i taložne intervencije.[23][24][25] S druge strane, manja grupe konzervativaca u Solunu organizovala je Bugarsko tajno revolucionarno bratstvo (BTRB). Kasnije je uključeno u VMORO 1902, a članovi su, kao npr. Ivan Garvanov, imali značajan uticaj na organizaciju. Oni su trebali predvoditi Ilindansko-preobraženjski ustanak, a kasnije su postali jezgro desničarskog krila VMRO-a.[26] Jedan od osnivača VMORO-a, Goce Delčev, bio je snažan zagovornik sporijeg postupanja, ali su vrhovisti tražili da se ustanak dogodi u ljeto 1903. godine. Samog Delčeva su ubile Osmanlije u maju 1903. godine.

U međuvremenu, krajem aprila 1903, grupa mladih anarhista iz Gemidžijskog kruga — maturanti Solunske bugarske muške gimnazije — pokrenuli su kampanju terorističkog bombardovanja, tzv. Solunski atentati. Njihov cilj bio je da privuku pažnju velikih sila na osmanske represije u Makedoniji i istočnoj Trakiji. Kao odgovor na napade, osmanska vojska i bašibozuci masakrirali su mnoge nedužne Bugare u Solunu, a kasnije i u Bitolju.

Četa Hrista Černopeeva 1903. godine.

S obzirom na ove okolnosti, plan vrhovista je napredovao. Pod vođstvom Ivana Garvanova, VMORO je donio odluku o vojnom ustanku. Sam Garvanov nije učestvovao u ustanku, zbog hapšenja i izgnanstva na Rodos. Za ustanak je odabran 2. avgusta (20. jul po julijanskom kalendaru), na dan hrišćanskog praznika Ilindan. Kongres u Petrovoj njivi kod Malog Trnova 11. jula odredio je kao datum početka ustanka 23. jul, a zatim ga je odložio za 2. avgust. Trakija koja je okruživala jedrenski vilajet, nije bila spremna i pregovarala je o kasnijem datumu ustanka u toj oblasti. Tokom rasprave bugarske vlade o ustanku, donesena je odluka o podršci položaja VMORO-a o potpuno unutrašnjem karakteru ustanka. Osim ličnog upozorenja predsjednika Vlade Rača Petrova Goce Delčevu u januaru 1903. o odlaganju ili čak otkazivanju ustanka, vlada je poslala cirkularnu notu svojim diplomatskim predstavništvima u Solunu, Bitolju i Jedrenu, savjetujući stanovništvo da ne podlegne propagandi koja se zalaže za ustanak, pošto Bugarska nije bila spremna da je podrži.[27]

Stare ruske puške Berdan i Krnka, kao i Manliher, isporučene su iz Bugarske u Skoplje na insistiranje oficira bugarske vojske Borisa Sarafova za bržu brzu vatru.[28] U svojim memoarima Sarafov navodi da je glavni izvor sredstava za kupovinu oružja od bugarske vojske došao od otmice gospođice Ston, kao i od kontakata u Evropi.[29]

Tok ustanka[uredi | uredi izvor]

Najveći zamah ustanak je imao u Bitoljskom revolucionarnom okrugu. Ustanici su presekli telegrafske i telefonske žice, napadali begovske kule i posede i mesne garnizone i porušili mostove. U prespanskom kraju napadnut je nahijski centar Nakolec, u demirhisarskom kraju napadnut je garnizon u selu Pribilci, u kosturskom kraju ustanici su napali asker u selu Višeni i gradove Klisuru i Nevesku. U lerinskom kraju bili su napadnuti Staro Neredski i Nidženski. U ohridskom kraju napadani su turski garnizoni u Malisiju, Gornu Debarcu, Dolnu Debarcu i Ortakol. Bilo je napadnuto i Kičevo. U prilepskom kraju najveća akcija je bila napad na selo Čanište.

Ciljevi ustanka[uredi | uredi izvor]

Kruševo je osvojeno napadom na kasarnu, poštu, zgradu opštine i druge objekte. U njemu je uspostavljena skupština od 60 članova. Proglašena je Kruševska Republika, prva republika na Balkanu u to vreme, a Nikola Karev (1877—1905) je izabran za njenog predsjednika. Formirana je skupština koja će da izabere republičku vladu. Članovi Vlade bili su Dinu Vangeli, Georgi Čače, Teohar Neškov, Hristo Ćurkčiev, Dimitar Sekulov i Nikola Balju.[30][31][32][33] Vlada je izdala dokument pod imenom Kruševski manifest, koji je određivao ciljeve ustanka i organizovanje autonomije Makedonije nakon ustanka.

Kontranapad Osmanskog carstva[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Bitka kod Mečkinog kamena
Srpski konzul Ljuba Mihailović, o razornog marša turskih hordi protiv hrišćanskog stanovništva nakon pada Kruševske republike, spaljivanje sela u Lerin, ubistva, zarobljenici, pljačke i druge zulume. (Bitolj, 15. avgust, 1903)

Osmanske vlasti su sprovele kontranapad, krenuvši na Smilevo, a zatim i na Demir Hisar. 10. avgusta 20.000 turskih vojnika pod komandom Bahtijar-paše opkolilo je Kruševo. Kruševski revolucionari, kojih je ukupno bilo 1200, zauzeli su odbrambene položaje. Bahtijar-paša je 12. avgusta pozvao ustanike da se predaju, ali oni su to odbili. Nakon bombardovanja grada, turski asker je sa svih strana ušao u Kruševo. U četi vojvode Pitu Gulija svi su izginuli. Štab, na čelu sa Nikolom Karevim, probio se niz turski kordon. Međutim, ustanici su pobijeđeni. Kruševska republika trajala je samo deset dana. Osmanlije su zatim vršile odmazdu nad stanovništvom Kruševa.

Sljedeća tri mjeseca Osmanlije su hvatale i ubijale ustanike po Makedoniji. Posljedice ustanka bile su tragične. Izgorelo je 12.400 kuća, 70.836 ljudi je ostalo bez domova, iz Makedonije je izbjeglo 30.000 ljudi, bilo je ubijeno 8.816 ljudi, žena i djece. U Bitoljskom vilajetu je izgorelo 108 sela, koja su potpuno uništena. Kada se situacija smirila vlast je dala novčanu naknadu stanovništvu. Dobili su samo deca (ispod 15 godina) i starci (preko 60 godina) "jednom za svagda 15 groša po glavi". Daleko veću pomoć pružile se države Rusija, Srbija i Engleska, dok je Bugarska dala manje. Rusi su dali bugarskim vladikama da oni dele, a Englezi su u Ohridu otvorili dve bolnice; jednu za ranjenike a drugu za difteričnu decu, a Srbija je izglasala u skupštini prilog od 500.000 dinara i veliku količinu brašna, uz prilog koji je obezbedilo "Kolo srpskih sestara".[34]

Situacija nakon ustanka[uredi | uredi izvor]

Neuspehom Ilindanskog ustanka, situacija u Makedoniji se znatno promijenila. U nju su dovođene efikasnije turske čete, a dolazile su i čete iz Srbije, Grčke i Bugarske, koje su sve tri željele sebi da priključe teritoriju Makedonije. U VMRO je došlo do raskola i pojavile su se dvije političke struje. Makedonski revolucionari koji su preostali bili su više usredsređeni na politiku nego da oslobođenje od turske vladavine. VMRO je oslabila i nije uspjela da se pretvori u samostalnu makedonsku vojsku koja bi se zalagala za autonomiju ili nezavisnost Makedonije, kako je željela. U Makedoniji su ojačali tzv. vrhovisti, pristalice Vrhovnog makedonskog komiteta, političkog tijela koje je uspostavila Bugarska i koje je imalo za cilj bugarizaciju slovenskog stanovništva Makedonije i njeno pripajanje Bugarskoj.

Za vreme Jugoslavije ilindanskim ustanicima se priznala takozvana ilindenska penzija.[35]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Vъtrešna makedono-odrinska revolюcionna organizaciя (1904). Makedoniя i Odrinsko 1893 - 1903. Memoar na Vъtrešnata organizaciя (PDF) (na jeziku: bugarski). Pristupljeno 14. 10. 2021. 
  2. ^ a b v g Perry, Duncan M. (1988). The Politics of Terror: The Macedonian Liberation Movements, 1893-1903 (na jeziku: engleski). Duke University Press. str. 136. ISBN 978-0-8223-0813-3. Pristupljeno 14. 10. 2021. [mrtva veza]
  3. ^ a b Adanır, Fikret (1979). Die makedonische Frage: ihre Entstehung u. Entwicklung bis 1908 (na jeziku: nemački). Steiner. ISBN 978-3-515-02914-8. Pristupljeno 14. 10. 2021. 
  4. ^ Bourchier, James David (1911). „Macedonia”. Ur.: Chisholm, Hugh. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 17 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 216–222; see page 221. final para. „Bulgarian Insurrection in 1903.” 
  5. ^ a b Jelavich, Charles; Jelavich, Barbara (1977). The Establishment of the Balkan National States, 1804-1920 (na jeziku: engleski). University of Washington Press. str. 211—212. ISBN 978-0-295-95444-8. Pristupljeno 14. 10. 2021. 
  6. ^ Victor, Roudometof (2004). „The Macedonian Question From Conflict to Cooperation?”. Ur.: Danopoulos, Constantine Panos; Vajpeyi, Dhirendra K.; Bar-Or, Amir. Civil-military Relations, Nation Building, and National Identity: Comparative Perspectives (na jeziku: engleski). Greenwood Publishing Group. str. 216. ISBN 978-0-275-97923-2. Pristupljeno 14. 10. 2021. [mrtva veza]
  7. ^ Marinov, Tschavdar (2009). „We the Macedonians, The Paths of Macedonian Supra-Nationalism (1878–1912)”. Ur.: Mishkova, Diana. We, the People: Politics of National Peculiarity in Southeastern Europe (na jeziku: engleski). Central European University Press. str. 107—137. ISBN 978-963-9776-28-9. Pristupljeno 14. 10. 2021. „However, contrary to the impression of researchers who believe that the Internal organization espoused a "Macedonian national consciousness," the local revolutionaries declared their conviction that the "majority" of the Christian population of Macedonia is "Bulgarian." They clearly rejected possible allegations of what they call "national separatism" vis-a-vis the Bulgarians, and even consider it "immoral." Though they declared an equal attitude towards all the "Macedonian populations” [mrtva veza]
  8. ^ Danforth, Loring M. (1997). The Macedonian Conflict: Ethnic Nationalism in a Transnational World (na jeziku: engleski). Princeton University Press. str. 64. ISBN 978-0-691-04356-2. Pristupljeno 14. 10. 2021. „The political and military leaders of the Slavs of Macedonia at the turn of the century seem not to have heard the call for a separate Macedonian national identity; they continued to identify themselves in a national sense as Bulgarians rather than Macedonians.[...] (They) never seem to have doubted "the predominantly Bulgarian character of the population of Macedonia” [mrtva veza]
  9. ^ Kostov, Chris (2010). Contested Ethnic Identity: The Case of Macedonian Immigrants in Toronto, 1900-1996 (na jeziku: engleski). Peter Lang. str. 87—88. ISBN 978-3-0343-0196-1. Pristupljeno 14. 10. 2021. „The last of the significant leaders of the Uprising - Dame Gruev, died one 23 December 1906 in a fight with Turkish soldiers. The Turkish Press described him as the biggest leader of the Bulgarian Revolutionary Committee. French, Austrian, Russian, American and British consuls and ambassadors reported to their governments the preparation and the crushing of the Ilinden Uprising and described it as a Bulgarian event. The Turks themselves described the uprising as a Bulgarian conspiracy.” [mrtva veza]
  10. ^ Yosmaoğlu, İpek (2013). Blood Ties: Religion, Violence and the Politics of Nationhood in Ottoman Macedonia, 1878–1908 (na jeziku: engleski). Cornell University Press. str. 15—16. ISBN 978-0-8014-6979-4. Pristupljeno 14. 10. 2021. „The modern Macedonian historiographic equation of IMRO demands for autonomy with a separate and distinct national identity does not necessarily jibe with the historical record. A rather obvious problem is the very title of the organization, which included Thrace in addition to Macedonia. Thrace whose population was never claimed by modern Macedonian nationalism...There is, moreover, the not less complicated issue of what autonomy meant to the people who espoused it in their writings. According to Hristo Tatarchev, their demand for autonomy was motivated not by an attachment to Macedonian national identity but out of concern that an explicit agenda of unification with Bulgaria would provoke other small Balkan nations and the Great Powers to action. Macedonian autonomy, in other words, can be seen as a tactical diversion, or as "Plan B" of Bulgarian unification.” [mrtva veza]
  11. ^ Marinov, Tchavdar (2013). Marinov, Tchavdar; Daskalov, Roumen Dontchev, ur. Entangled Histories of the Balkans - Volume One: National Ideologies and Language Policies (na jeziku: engleski). BRILL. str. 273—330. ISBN 978-90-04-25076-5. Pristupljeno 14. 10. 2021. „The "Adrianopolitan" part of the organization's name indicates that its agenda concerned not only Macedonia but also Thrace — a region whose Bulgarian population is by no means claimed by Macedonian nationalists today. In fact, as the organization's initial name ("Bulgarian Macedonian-Adrianople Revolutionary Committees") shows, it had a Bulgarian national character: the revolutionary leaders were quite often teachers from the Bulgarian schools in Macedonia. This was the case of founders of the organization... Their organization was popularly seen in the local context as "the Bulgarian committee(s).”  Nepoznati parametar |DUPLICATE_quote= ignorisan (pomoć)[mrtva veza]
  12. ^ Bechev, Dimitar (2009). Historical Dictionary of the Republic of Macedonia (na jeziku: engleski). ISBN 9780810862951. Pristupljeno 14. 10. 2021. „Autonomy for Macedonia and the vilayet of Adrianople (southern Thrace) became the key demand for a generation of Slavic activists. In October 1893, a group of them founded the Bulgarian Macedono-Adrianopolitan Revolutionary Committee in Salonica...It engaged in creating a network of secretive committees and armed guerrillas in the two regions as well as in Bulgaria, where an ever-growing and politically influential Macedonian and Thracian diaspora resided. Heavily influenced by the ideas of early socialism and anarchism, the IMARO activists saw the future autonomous Macedonia as a multinational polity, and did not pursue the self-determination of Macedonian Slavs as a separate ethnicity. Therefore, Macedonian (and also Adrianopolitan) was an umbrella term covering Bulgarians, Turks, Greeks, Vlachs (Aromanians), Albanians, Serbs, Jews, and so on. While this message was taken aboard by many Vlachs as well as some Patriarchist Slavs, it failed to impress other groups for whom the IMARO remained the Bulgarian Committee.” [mrtva veza]
  13. ^ a b Hadžiev, Georgi (1992). „DOWN WITH THE SULTAN, LONG LIVE THE BALKAN FEDERATION!”. Ur.: Firth, Will. Nacionalnoto osvoboždenie i bezvlastniяt federalizъm (na jeziku: bugarski). Artizdat-5. Pristupljeno 14. 10. 2021. 
  14. ^ Detrez, Raymond (2006). Historical Dictionary of Bulgaria (na jeziku: engleski). Scarecrow Press, Incorporated. str. 3. ISBN 978-0-8108-4901-3. Pristupljeno 14. 10. 2021. „The Adrianople region became one of the Bulgarians' most coveted irredentas, second only to Macedonia. By the end of the 19th century, the total population in the Adrianople region amounted to almost one million people, nearly one-third of whom were Bulgarians...A Bulgarian national liberation movement began to develop immediately after 1878, in close cooperation with the national liberation movement in Macedonia, and acquired an organized character after the creation of the Internal Macedonian-Adrianopolitan Revolutionary Organization (IMARO) in 1893. It relied mainly on the refugees from the Adrianople region who were living in Bulgaria, but there was also an "internal" organization. Its actions culminated in the Preobrazhenie (Transfiguration) Uprising, which broke out two weeks after the Ilinden Uprising, on 6/19 August 1903.” [mrtva veza]
  15. ^ Lange-Akhund, Nadine (1998). The Macedonian Question, 1893-1908, from Western Sources (na jeziku: engleski). East European Monographs. str. 125. ISBN 978-0-88033-383-2. Pristupljeno 14. 10. 2021. [mrtva veza]
  16. ^ Bechev, Dimitar (2009). Historical Dictionary of the Republic of Macedonia (na jeziku: engleski). str. 140. ISBN 9780810862951. Pristupljeno 14. 10. 2021. [mrtva veza]
  17. ^ Gold, Gerald L., ur. (1984). Minorities and Mother Country Imagery (na jeziku: engleski). Institute of Social and Economic Research, Memorial University of Newfoundland. str. 74. ISBN 978-0-919666-43-6. Pristupljeno 14. 10. 2021. [mrtva veza]
  18. ^ Brunnbauer, Ulf (2004). „Historiography, Myths and the Nation in the Republic of Macedonia”. (Re)writing History: Historiography in Southeast Europe After Socialism (na jeziku: engleski). Lit. str. 165—200. ISBN 978-3-8258-7365-3. Pristupljeno 14. 10. 2021. „Initially the membership in the IMRO was restricted only for Bulgarians. Its first name was "Bulgarian Macedonian-Adrianople Revolutionary Committees", which was later changed several times. IMRO was active not only in Macedonia but also in Thrace (the Vilayet of Adrianople). Since its early name emphasized the Bulgarian nature of the organization by linking the inhabitants of Thrace and Macedonia to Bulgaria, these facts are still difficult to be explained from the Macedonian historiography. They suggest that IMRO revolutionaries in the Ottoman period did not differentiate between ‘Macedonians’ and ‘Bulgarians’. Moreover, as their own writings attest, they often saw themselves and their compatriots as ‘Bulgarians’. All of them wrote in standard Bulgarian language.” [mrtva veza]
  19. ^ Gewehr, Wesley Marsh (1967). The Rise of Nationalism in the Balkans, 1800-1930 (na jeziku: engleski). Archon Books. ISBN 978-0-208-00507-6. Pristupljeno 15. 10. 2021. [mrtva veza]
  20. ^ Gewehr 1967. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFGewehr1967 (help)
  21. ^ a b Jelavich, Barbara (1983). History of the Balkans (na jeziku: engleski) (2 izd.). Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-25448-9. Pristupljeno 15. 10. 2021. [mrtva veza]
  22. ^ Banac, Ivo (1984). The national Question in Yugoslavia. Origins, history, politics. [Mit Abb., Kt. -Skizzen u. Tab.] (1. publ.) (na jeziku: engleski). Cornell University Press. str. 314. Pristupljeno 15. 10. 2021. 
  23. ^ Gewehr 1971.
  24. ^ Schevill, Ferdinand (1971). The History of the Balkan Peninsula (na jeziku: engleski). Arno Press. ISBN 978-0-405-02774-1. Pristupljeno 15. 10. 2021. [mrtva veza]
  25. ^ Crampton, R. J. (2005). A Concise History of Bulgaria (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-61637-9. Pristupljeno 15. 10. 2021. [mrtva veza]
  26. ^ Karamandžukov, Hristo Ivanov (1986). Rodopa prez Ilindensko-Preobraženskoto vъstanie: spomeni i dokumenti (na jeziku: bugarski). Izd-vo na Otečestveniя front. Pristupljeno 15. 10. 2021. „Revolюcionnoto bratstvo e sъzdadeno v protivoves na vъtrešnata organizaciя ot evolюcionistite. Ustavъt mu nosi data mart 1897 g. i e podpisan s psevdonimite na 12 členove — osnovateli. Bratstvoto sъzdava svoi organizacii na nяkoi mesta v Makedoniя i Odrinsko i vliza v ostъr konflikt s vъtrešnata organizaciя, no prez 1899–1900 g. se postiga pomirenie i to se prisъedinяva kъm neя” 
  27. ^ „MAKEDONIЯ: ISTORIЯ I NOVINI OT MNI / MACEDONIA: HISTORY AND NEWS FROM MSI: The Ilinden-Preobrazhenie Uprising of 1903 - Ideals and Heroism”. macedonia-science.org (na jeziku: engleski). 2008. Arhivirano iz originala 30. 10. 2008. g. Pristupljeno 16. 10. 2021. 
  28. ^ Brown, Keith (2013). Loyal Unto Death: Trust and Terror in Revolutionary Macedonia (na jeziku: engleski). Indiana University Press. str. 148. ISBN 978-0-253-00835-0. Pristupljeno 16. 10. 2021. [mrtva veza]
  29. ^ Gruev, Dame; Miletič, Ljubomir G. (1927). Spomeni na Damjan Gruev, Boris Sarafov i Ivan Garvanov (na jeziku: bugarski). Gluškov. str. 146; 153. Pristupljeno 16. 10. 2021. 
  30. ^ Siljanov, Hristo. Oslobodilačke borbe Makedonije, Sofija 1933 (na bugarskom), s. 292.
  31. ^ Tomalevski, Georgi. 13-te dena na Krušovskata republika. Spomeni, Ilindensko-Preobraženskoto vъstanie 1903—1968, Sofiя 1968, str. 64
  32. ^ Labauri, Dmitriй Olegovič. Bolgarskoe nacionalьnoe dviženie v Makedonii i Frakii v 1894-1908 gg: Ideologiя, programma, praktika političeskoй borьbы, Sofiя 2008, s. 166.
  33. ^ "Beše napolno prav i Misirkov vo svojata fundamentalna kritika za Vostanieto i negovite rakovoditeli. Negovite ukažuvanьa se pokažaa napolno točni vo poslešnata praktika. Na pr., vo oslobodenoto Kruševo se formira gradska uprava sostavena od "Bugari", Vlasi i Grkomani, pa vo začuvanite pismeni akti ne figuriraat tokmu Makedonci(!)..." Blaže Ristovski, "Stoletija na makedonskata svest", Skopje, Kultura, 2001, str. 458
  34. ^ "Zastava", Novi Sad 1904. godine
  35. ^ http://www.slvesnik.com.mk/Issues/FFDD8BA33E004B379F7B548455C0B026.pdf

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Ilindansko-preobraženjski ustanak na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Илинданско-преображењски_устанак&oldid=26513107”