Istorija Hrvatske

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Hrvatske granice kroz istoriju.

Istorija Hrvatske obuhvata opštu istoriju državnog područja današnje Republike Hrvatske, što se u povratnom smislu odnosi na razne države i oblasti koje su tokom starije ili novije istorije postojale u okvirima njenih današnjih državnih granica. Pored istorije ranijih država i pokrajina čiji su nazivi uključivali i pojam Hrvatske, opštom istorijom njenog današnjeg državnog područja obuhvaćene su i oblasti koje u pojedinim istorijskim periodima nisu bile deo srednjovekovne ili novovekovne Hrvatske, ali se danas nalaze u njenom sastavu.

Antičko doba[uredi | uredi izvor]

Tokom antičkog doba, celokupno područje današnje Hrvatske potpalo je pod vlast Rimskog carstva. Prvobitna rimska provincija Ilirik podeljena je tokom 1. veka na dve posebne pokrajine: Dalmaciju i Panoniju. Najznačajniji rimski gradovi na području današnje Hrvatske bili su Salona i Siscija. U vreme cara Dioklecijana (284—305) izvršena je reorganizacija provincijske uprave, a kasnije je stvorena i posebna Dijeceza Panonija. Sve ove oblasti su teško postradale tokom hunske invazije sredinom 5. veka, a potom je oko 490. godine na ovim područjima uspostavljena vlast Ostrogota. Nakon nove pohare u vreme avarske invazije u drugoj polovini 6. i početkom 7. veka, na ovim područjima započinje i naseljavanje Slovena.[1]

Srednji vek[uredi | uredi izvor]

Položaj Hrvatske u okviru Kraljevine Ugarske u 13. veku

Prilikom doseljavanja Slovena krajem 6. i početkom 7. veka, na područjima današnje Hrvatske nastanile su se razne slovenske skupine. U severnim delovima dotadašnje rimske Dalmacije naselili su se Hrvati, dok su se u oblastima južno od reke Cetine nastanili Srbi,[2] za koje je franački hroničar Ajnhard u svojim Analima Franačkog kraljevstva (Annales Regni Francorum) zabeležio, pod 822. godinom,[3] da su narod koji drži veliki deo Dalmacije (ad Sorabos, quae natio magnam Dalmatiae partem obtinere dicitur).[4] Severno od Srba i Hrvata, na prostorima ranije rimske pokrajine Panonije Savije naselila se posebno slovensko stanovništvo, koje je pripadalo široj skupini Panonskih Slovena.

Tokom ranog srednjeg veka, tadašnja Kneževina Hrvatska, koja je stvorena u zaleđu severne Dalmacije, bila je pod jakim uticajem Franačkog carstva. Od franačkih misionara Hrvati će primiti hrišćanstvo i tako ući u sferu Zapadne crkve, odnosno rimokatolicizma. Hrvatskom će prvobitno upravljati kneževi, a od 925. godine kraljevi. Za vreme kralja Tomislava (krunisan 925) i Petra Krešimira IV(1058—1074) biće na vrhuncu moći. Za vreme Petra Krešimira IV Hrvatska se širi prema jugu, odnosno prema Neretljanskoj kneževini, čije stanovništvo car Konstantin Porfirogenit ubraja među Srbe.[2] Nakon njegove smrti dolazi da slabljenja kraljevine. Godine 1097, hrvatski kralj Petar će poginuti tokom Bitke na Gvozdu nakon čega dolazi do rasula u državi. Neizvesnost je prekinuo ugarski kralj Koloman, tako da 1102. godine tadašnja Hrvatska potpada pod vlast Mađara, postavši krunska zemlja, odnosno krunovina u sastavu Ugarske. Tokom 15. veka, tadašnja Hrvatska je postala neposredno ugrožena od strane Osmanskog carstva, dok je u isto vreme veći deo Dalmacije potpao pod vlast Mletačke republike.

Zabrana sklapanja braka sa daljim rođacima koju je nametnula rimokatolička crkva naišla je na teške kritike i otpor u tadašnjem hrvatskom društvu, što je dovelo i do raskola u hrvatskoj crkvi.[5] Delegacija koju je predvodio bradati sveštenik Vuk sastala se početkom 11. veka sa antipapom Honorijem II, kako bi razgovarali o tadašnjim pitanjima, poput upotrebe slovenskog jezika u crkvenim obredima u Hrvatskoj, što je papi i sinodu predstavljalo izrazit problem.[5]

Novi vek[uredi | uredi izvor]

Kraljevina Hrvatska i Slavonija pred Prvi svetski rat

Mohačka bitka (1526) bila je ključni događaj u kojem je vlast kraljevske kuće Jagelovića propala smrću kralja Lajoša II. Osmansko carstvo se dalje širilo da bi u 16. veku obuhvatilo veći dio Slavonije, zapadne Bosne i Like.

U drugoj polovini 16. veka, velika područja Hrvatske i Slavonije uz granicu Osmanskog carstva pretvorena su u Vojnu krajinu, pod neposrednom ingerencijom bečke vojne komande. Kako je Vojna krajina opustela, tamo su naseljeni hrišćanski prebezi s osmanske strane granice: pravoslavni Srbi i Hrvati, koji su zaostali i nisu se već Česi, Slovaci i drugi.

Kada je Bihać pao (Bitka kod Bihaća, 1592. godina), samo su mali dijelovi Hrvatske ostali slobodni. Preostalih 16,800 km² nazivano je reliquiae reliquiarum olim incluti regni Croatiae (ostaci ostataka nekad velikog hrvatskog kraljevstva). Turska vojska doživjela je svoj prvi veliki poraz u Slavoniji bitkom kod Siska 1593. godine. Izgubljena su područja postepeno vraćena, osim velikog dijela današnje Bosne i Hercegovine.

U 18. veku je Osmansko carstvo istjerano iz Mađarske i Hrvatske, dok je Austrija dovela svoje carstvo pod središnju kontrolu. Carica Marija Terezija dobila je podršku Hrvata kroz Pragmatičnu sankciju i u Ratu austrijske sukcesije (1741—1748) i zauzvrat pripomogla Hrvatskoj.

Kad je Mletačka republika pala 1797. godine, njeni posjedi na istočnom Jadranu su postali predmet spora između Francuske i Austrije. Habzburzi su na kraju osigurali vlast (1815), pa su dijelovi zemalja pod imenom carskih pokrajina Dalmacije i Istre postale dio carstva. Poslednje dvije su kasnijom podjelom Habzburške monarhije na austrijski i ugarski dio, iako su bile istočno od Austrije, potpale pod austrijski dio, dok su druge zemlje pod imenom carskih pokrajina Hrvatska i Slavonija potpale pod ugarski dio Monarhije.

Hrvatski narodni preporod krenuo je u 19. veku protiv germanizacije, mađarizacije i italijanizovanja Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i Hrvata, Dalmatinaca i Slavonaca. Ilirizam je obuhvatio mnoge uticajne ljude u Hrvatskoj (i hrvatskog i nehrvatskog porijekla!) 1830-ih godina i dalje, što je dovelo do reforme hrvatskog jezika i velikog razvoja kulture. Među najveće preporoditeljske uspjehe valja navesti ponovno uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika u carskim upravnim jedinicama Dalmaciji i „Hrvatskoj i Slavoniji“. Pošto su mađaroni osnovali svoju horvatsko-vugersku stranku, Ljudevit Gaj osniva Ilirsku stranku. Međutim već dvije godine kasnije Ilirsko ime je zabranjeno. Gaj je primoran promijeniti ime stranke u Narodnu stranku. To je bio veliki udarac Ilirskome pokretu, koji je težio okupljanju svih južnih Slavena pod Ilirskim imenom, i time utjecati na status Slavena u Monarhiji.

Nakon revolucije 1848. i stvaranja dvojne monarhije Austrougarske, Hrvatska je izgubila autonomiju, iako je ban Josip Jelačić pomogao da se suzbije mađarski ustanak. Hrvatska je autonomija vraćena 1868. kroz Hrvatsko-ugarsku nagodbu, koja je, uprkos dobijenoj autonomiji u nekim područjima, bila ugovor na štetu Hrvata.

Austrougarske vlasti nisu nikad dopustile spajanje svih hrvatskih zemalja, uprkos željama hrvatskog stanovništva. Takav stav vlasti je sve više okretao Hrvate od odanosti Austro-ugarskoj Monarhiji. Ipak, zahvaljujući radu „bana pučanina“ Ivana Mažuranića, Vojna krajina je vraćena u sastav Hrvatske, odnosno teritorijalno i upravno je postala deo carskih pokrajina Hrvatske i Slavonije.

Savremeno doba[uredi | uredi izvor]

Prva Jugoslavija[uredi | uredi izvor]

Banovine Kraljevine Jugoslavije

Krajem Prvog svetskog rata slobodu donosi Vojska Kraljevine Srbije, nakon što je probijen Solunski front sredinom septembra 1918. i stiže za dva i po meseca do julijskih Alpi.[2] Već 4. novembra Vlada u Beču doživljava kolaps, Austrougarska se raspada posle osam vekova, na Austriju i Mađarsku, pri čemu su nastale i nove države na ruševinama Habzburške monarhije: Čehoslovačka, Poljska, Rumunija, Kraljevina SHS..

U prisustvu predstavnika Narodnog vijeća iz Zagreba i regenta Aleksandra je proglašeno ujedinjenje prve južnoslavenske države 1. decembra 1918. Zemlja je nazvana Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca. Oktobra 1929. ime je promenjeno u Kraljevina Jugoslavija

Za vreme vladavine kralja Aleksandra (1921—1934) dolazi do izražaja ideja unitarnog jugoslovenstva. Hrvatski istoričari i političari smatraju da se kraljevom diktaturom podupire „velikosrpski centralizam“, što nema neke validnosti.

Veći deo postojanja Kraljevine SHS, tj. Jugoslavije, administrativno uređenje je bilo prema devet banovina. Današnja Hrvatska je bila u sastavu: Savske, Primorske i Zetske Banovine.

Hrvatski teroristi predvođeni zloglasnim emigrantom Antom Pavelićem u saradnji sa bugarskim fašističkim pokretom VMRO su odgovorni za Marsejski atentat u Francuskoj, kada je 9. oktobra 1934. ubijen Aleksandar I Karađorđević. Nakon toga, vlast u jugoslavenskoj kraljevini preuzima tročlano Namesništvo na čelu sa Knezom Pavlom.[3]

Tokom tridesetih godina 20. veka, Ustaški pokret pod vođstvom Pavelića je imao veliku podršku Austrije, Italije i Mađarske...kasnije i Nemačke. Sve ove zemlje su u Kraljevini Jugoslaviji videli prosrpski bastion i imali su teritorijalne pretenzije. U svojim zemljama su odobravali i pomagali kampove (Janka Pusta, Bovenjo...) za terorističko-diverzantske obuke mladića Hrvata 18-35 godina starosti.

Krajem avgusta 1939. odlukom jugoslavenske Vlade Cvetković-Maček je stvorena Banovina Hrvatska. Ovo je urađeno sa ciljem smirivanja hrvatskih nacionalista i pokušaja rešavanja "hrvatskog pitanja u Jugoslaviji". U to vreme u Evropi je došlo do radikalnog porasta fašizma i nacizma. Hitler je već počeo svoje osvajačke pohode i da gazi slobodoljubive narode. U isto doba, Benito Musolini kao italijanski diktator je primao mnoštvo hrvatskih disidenata, te na svojoj teritoriji je dozvoljavao osnivanje kampova za terorističko-diverzantska dejstva.[4]

Nezavisna Država Hrvatska[uredi | uredi izvor]

Karta NDH 1941.

Početkom Drugog svetskog rata jugoslavenska kraljevina je bila okupirana i raskomadana aprila 1941. Najveći deo je ušao u sastav klero-fašističke Nezavisne Države Hrvatske: Zagorje, Bilogora, Moslavina, Slavonija, Srem, Kordun, Banija, Hercegovina, deo Dalmacije, Dubrovnik, Hercegovina, Gorski Kotari... Sama NDH je bila marionetska tvorevina, a dobila je blagoslov od Vatikana, dok je podršku i direktive za funkcionisanje dobijala od Rimske kurije.[5]

Na čelu NDH se nalazio trojac: poglavnik Ante Pavelić, doglavnik Ademaga Mešić i kardinal Alojzije Stepinac, zapravo u NDH je zavladao Ustaški režim. Za vreme NDH počinjen je genocid nad srpskim, romskim i jevrejskim stanovništvom, koji je godinama ranije bio planiran.

Ustaški plan za rešavanje Srpskog pitanja u NDH je izrekao ministar Mile Budak u Gospiću 6. maja 1941. kada je rekao: "Jednu trećinu ćemo poubijati, drugi ćemo proterati, a treću ćemo pokatoličiti".

Oko 1.300 sveštenika Rimokatoličke crkve je učestvovalo u genocidu nad "nepodobnim" narodima. Oni su većinom podstrekivali i nahuškavali pripadnike oružanih snaga NDH, ali u pojedinim slučajevima su i sami učestvovali: Don Ilija Tomas, Fra Srećko Perić, Miroslav Filipović...itd.

Odmah po uspostavi vlasti, ustaški režim je zabranio upotrebu ćirilice, rad SPC je takođe zabranjen dok su sveštenstvo i vladike hapšene, mučene i ubijane. Manji deo je deportovan u Beograd. Privatna imovina Srba i Jevreja je konfiskovana. Takođe, na udaru su se našli Solunski dobrovoljci, oficiri raspale Jugoslavenske kraljevske vojske... zapravo svi oni koji su mogli da organizuju bilo kakav otpor.

Srpska banka, koja je u Kraljevini Jugoslaviji bila jedna od najmoćnijih finansijskih institucija, je zabranjena i njena imovina je prešla je u vlasništvo Pavelićevog režima. Ovde je reč o ogromnom kapitalu koji je stvoren još krajem 19. stoleća u Austrougarskoj od srpskih trgovaca, intelektualaca, advokata, lekara...[6]

Voz smrti za Jasenovac

U vlasti NDH je bilo i muslimanskih prvaka (Džafer-beg i Osman Kulenović i dr.) koji su verovali da će tako imati izvesne povlastice, što delimično jesu imali, ali u biti Pavelić ih je koristi za istrebljenje Srba.[7] Ustaše su sistematski etnički očistili Sarajevo tokom četiri ratne godine, pošto je u gradu na Miljacki bio veliki broj Srba pravoslavne veroispovesti. Hiljade ih je ubijeno ili odvedeno u logore, mahom u Jasenovac. Tako je i nastala čuvena pesma Đurđevdan. [8]

Režim NDH je odmah od početka stvarao koncentracione logore u kojima je došlo do ubijanja i najstrašnijih mučenja nevinih ljudi, od dece do starčadi. Ukupno je NDH imala preko 80 kazamata, među kojima su najpoznatiji: Jadovno, Jasenovac, Danica, Loborgrad, Krušćica, Stara Gradiška, Kerestinec, Tenja, Đakovo... dok su u Jastrebarskom i Sisku bili posebni logori za srpsku decu. Jedan manji deo utamničene dece u ustaškim logorima je uspela da izvuče humanitarka Dijana Budisavljević. Njen dnevnik je odmah nakon rata prisvojila UDBA.

Ustaše su pravile masovne pokolje na više mesta, dok je njihov sadizam dostigao amplitudu u sledećim mestima: Prebilovci kod Čapljine, Draksenić kod Dubice, Stari Brod na Drini, Sadilovac, Ostrožin, Kusonje, Mašvinska šuma u Rakovici, Drakulić kod Banjaluke, Pravoslavna crkva u Glini, Divoselo kod Gospića, Kozara, Šid, Kulen Vakuf, Foča, Fruška gora, Livanjsko Polje...itd.

Tela žrtava u Savi kod Jasenovca

Najveće stratište bio je Jasenovac u kom je stradalo 83.145 uglavnom Srba.[6] civila, mahom Srba, ali i Jevreja i Roma. Progon i uništenje Srba bila je zvanična namera tadašnje hrvatske države. Međutim, istraživanja naučne komisije koju je 1963. godine predvodio prof. dr. Srboljub Živanović su pokazala da je u jasenovačkom logoru ubijeno oko 800.000 ljudi, od čega najviše Srba (zbog toga je Živanović morao da napusti domovinu jer ga je proganjala tajna policija UDBA). Takođe, ove Živanovićeve brojke je potvrdila i Međunarodna komisija sastavljena od naučnika sa svih kontinenata van Evrope, a oni su istraživali u Jasenovcu aprila 1991. [9]

Ustaški režim je često koristio duboke kraške jame (40-60 metara) u dinarskom gorju, kako bi bacao žive i mrtve Srbe. Cilj je bio da se vremenom kosti žrtava usled prirodnih okolnosti smrve, unište i da se na taj način sakriju dokazi genocida. Oko 30 jama je bilo samo na Velebit planini, ali isto tako i na Dinari, Grmeču, Plješevici...itd.

Među najpoznatijim imenima ustaša pominju se: Dinko Šakić, Viktor Tomić, Ljubo Miloš, Jure Francetić, Rafael Boban, Mirko Puk, Ivan Jovanović Crni, Viktor Gutić, Vjekoslav Maks Luburić, Ante Moškov i dr.

Ustaše su masovno pljačkale imovinu Srba i Jevreja, pa su tako u aprila 1945. godine prilikom bežanja ka Austriji i Italiji poneli sa sobom veliku količinu opljačkanog zlata, nakita, dukata i sl. Veliki broj ustaša je spašavao Vatikan u operaciji "Pacovski kanali" (eng. Ratlines), ovo se odvijalo u najvećoj tajnosti. Cilj je bio ustaške krvoloke poslati što dalje sa Balkana, pa su tako odlazili sa lažnim dokumentima u Južnu Ameriku, SAD, Kanadu, Australiju, Španiju, Portugal... Ovu akciju je vodio Krunoslav Draganović, a značajno su pomogli Huan Peron i njegova žena Evita Duarte.

Druga Jugoslavija[uredi | uredi izvor]

Avnojevska Hrvatska

Posle pobede saveznika sredinom 1945. Jugoslavija je postala socijalističko-federativna republika pod snažnom kontrolom Josipa Broza Tita i Komunističke partije. Temelji druge jugoslavenske države su bili bratstvo i jedinstvo južnoslavenskih naroda i narodnosti.

Srbi su još tokom Drugog svetskog rata tražili autonomiju u okviru buduće federalne jedinice Hrvatske, ali im to Politbiro CK KPJ nije hteo dati, jedino je Moša Pijade bio za to da se napravi još jedna tj. sedma pokrajina - Krajina, ali je bio usamljen. Kasnije, nakon rata u leto 1945. sastavljena je komisija od strane Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije na čijem čelu se nalazio Milovan Đilas. On je bio "geometar" administrativnih granica u Jugoslaviji. Pod čudnim okolnostima Hrvatska dobija 1000 km morske obale od Pirinskog zaliva do Boke Kotorske, Gornje Podunavlje, Baranju, Zapadni Srem, Istru, Dubrovnik i Dalmaciju. [10] Ovo je izazvalo gnev Srba, jer su shvatili da su prevareni, pošto su oni u partizanskim jedinicama sve do kraja 1944. godine bili zastupljeni preko 85%, odnosno izneli su najveći teret NOB.

Vladimir Bakarić

Tokom postojanja SR Hrvatske u svim Ustavima 1945-1990 Srbi su bili konstitutivni narod, kao zamena za autonomiju. Ali, kada je u proleće 1990. formirana vlast od HDZ, Srbi su svedeni na nacionalnu manjinu.

Hrvatski komunisti na čelu sa Vladimirom Bakarićem, Ivanom Krajačićem i drugima na sve načine gledali kako da Srbe obezglave, kako duhovno, tako i nacionalno. Sama Jugoslavija je bila ateistička tvorevina, a Srbi su ubeđivani da je Hrvatska njihov dom.

Priče o stradanjima i stratištima Srba su zabranjivane, a svako ko bi to javno potencirao bio bi hapšen i proganjan od agenata UDBE. Štaviše, i kraške jame u kojima su Srbi bacani tokom Drugog svetskog rata su tih godina betonirane. Udbaši su nadgledali te lokacije kako se potomci i rođaci žrtava ne bi slučajno okupljali i držali verske obrede (pomeni, parastosi, paljenje sveća...).

Strani krediti su najviše ulagani u mesta gde su Hrvati imali relativnu ili apsolutnu većinu. Tako je grad Zagreb krajem šezdesetih godina 20. veka imao 12 procenata industrije čitave SFRJ. Ruralne oblasti, gde su mahom živeli Srbi su se iseljavala. Ovo je dovelo do propasti seoskih područja.

Savka Dabčević-Kučar

Početkom 1971. godine pokrenut je MASPOK (Hrvatsko proleće), određeni broj hrvatskih intelektualaca je pokušao otcepljenje Hrvatske od Jugoslavije. Ovo je za nekoliko meseci dobilo široke razmere svih slojeva društva, da bi u jesen 1971. pokazao i proustaške poglede na političko-ekonomsku situaciju. Centralni komitet Saveza Komunista Jugoslavije je MASPOK ocenio kao veoma destruktivan pa je tako i ugušen početkom 1972. godine. Vođe Hrvatskog proleća su sudski procesuirane i smenjene sa svih rukovodećih mesta. Među kažnjenicima su bili: Franjo Tuđman i Stjepan Mesić, potonji hrvatski predsednici.

Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka ustaška emigracija je ubacivana u Jugoslaviju, gde su na teritoriji Hrvatske i BiH imali razna terorističko-diverzantska dejstva. Ovo je rađeno sa ciljem pritiska na državni vrh kako bi SR Hrvatska nasilno dobila nezavisnost. Oni su imali pomoć zemalja NATO pakta, a to je bilo za vreme trajanja Operacije Gladio. Isto tako, emigranti su otimali strane avione, ubijali jugoslavenske diplomate i dr.

Ustavom SFRJ iz 1974. godine SR Hrvatska dobija izvestan stepen državnosti, ali je i dalje bila sastavni deo Jugoslavije. Ovim su Tito i partijsko rukovodstvo pokušali da smire tenzije i reše "hrvatsko pitanje u Jugoslaviji", ali suštinski Hrvate nije zanimala nikakva državno-pravna zajednica sa Srbima. Oni su želeli isključivo samostalnu i etnički čistu državu.

Simbol sovjetske moći 1989.

Na samom kraju 1980-ih godina u Evropi se dešavaju krupne društveno-političke promene koje su se neumitno odrazile i na Jugoslaviju.

Berlinski zid je srušen septembra 1989. a Crvena armija je počela povlačenje ka SSSR. Ovo je učinjeno u eri vladavine kontraverznog sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova, koji je kasnije i rasturio Sovjetski Savez. Istočna Nemačka se prisajedinila Zapadnoj, što je jedan od najvažnijih procesa, nakon Drugog svetskog rata na evropskom kontinentu. Helmut Kol i Hans-Ditrih Genšer su likovali od sreće.

Zemlje Varšavskog pakta (Čehoslovačka, Mađarska, Poljska, Rumunija, Bugarska) su se oslobađale uticaja Moskve, odnosno ukidane su barijere prema Zapadnoj Evropi.

Početkom jula 1989. godine u Kninskom Kosovu mnoštvo Srba, narodnih prvaka je hapšeno zbog proslave 600. godišnjice Bitke na Kosovu. Rad SKUD "Zora" iz Kistanja je zabranjen.

Razbijanje Jugoslavije i rat u Hrvatskoj[uredi | uredi izvor]

Ivica Račan: "HDZ je stranka opasnih namera"

Početkom 1990. godine uveden je višepartijski sistem u Jugoslaviji, nakon 45 godina suverene komunističke vladavine. Ovo je urađeno sa ciljem poboljšanja uslova života i demokratizacije društva. Međutim, separatističke snage su to iskoristile za ostvarivanje svojih iredentističkih želja.

U aprilu i maju 1990. na predsedničkim izborima pobeđuje Franjo Tuđman, a parlamentarnim Hrvatska Demokratska Zajednica, koja formira vlast 14. maja. Tuđman i HDZ su iskoristili nerede na Maksimiru, kako bi očistili zagrebačku Policiju od nehrvatskih kadrova, a malo kasnije i MUP Hrvatske. Isto je urađeno u tužilaštvu, medijima, javnim službama.

Već 25. jula 1990. hrvatski Sabor usvaja odluku da šahovnica postaje simbol SR Hrvatske. Istog dana u Srbu se okuplja desetine hiljada Srba gde se traži istinska ravnopravnost u institucijama.

Dana 17. avgusta 1990. došlo je do napada hrvatske policije na milicijske stanice u Obrovcu i Benkovcu, a u Kninu je počelo okupljanje naroda i podizanja barikada, jer nisu želeli iznenadne upade MUP Hrvatske. Srbi obaraju stabla na puteve, jer su želeli da se zaštite od iznenadnih policijskih upada, što je hrvatska propaganda nazvala podrugljivo "balvan revolucija".

U leto 1990. Vlada SR Hrvatske koju je sastavio Stjepan Mesić je donela odluku o formiranju paravojske, odnosno ministri Josip Boljkovac i Martin Špegelj su dobili direktivu da ilegalnim putem nabave veliku količinu naoružanja. Ova akcija se odvijala u najvećoj tajnosti, a započeta je u oktobru 1990. godine kada su uvezeni prvi šleperi preko Mađarske. Kontraobaveštajna služba JNA je sve to budno pratila i obavestila istog dana najviše vojne i državne rukovodioce: Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića, Borislava Jovića... međutim niko od njih nije dao saglasnost da se dejstvuje po separatistima. [11] Narednih nedelja šverc oružja je cvetao, pa je uvoženo oružje iz Austrije, Mađarske, Italije i preko Jadrana. Hrvatsko-ustaška emigracija je skupljala novac i slala u domovinu. Cilj je bio svim sredstvima izboriti samostalnost.

Ustav SR Hrvatske je promenjen 21. decembra 1990. a svečano proglašen dan kasnije u Saboru. Srbi su izgubili decenijsku konstitutivnost i svedeni na nacionalnu manjinu. Ispred imena Republika Hrvatska izbrisan je prefiks "socijalistička". Srbi u Hrvatskoj su imali nekoliko mitinga, gde su tražili opstanak Jugoslavije.[12]

Početkom 1991. počinje teror nad Srbima u urbanim sredinama: Zagreb, Karlovac, Gospić, Vukovar, Bjelovar, Vinkovci, Osijek, Split, Virovitica, Slavonski Brod, Sisak, Šibenik, Ogulin, Dubrovnik... koji se iz dana u dan povećavao. Srbi su dobijali otkaz ili smanjenje plate. Noću im je lupano na prozor ili vrata, minirane su kuće i lokali, krenula su psiho-fizička maltretiranja u školi ili na poslu. Bušene su im gume na automobilima. Istovremeno, na javnim mestima počinju da odjekuju ustaške pesme, što je počelo da budi avetna sećanja na NDH. [13]

U proleće 1991. specijalne snage MUP Hrvatske napadaju Srbe na Plitvicama, u Pakracu, Borovu Selu... Cilj je bio izazivanje rata, jer kako i sam Tuđman reče na Jelačića placu 30. maja 1992. "Rata u Hrvatskoj ne bi bilo, da ga nismo željeli".

U Splitu o Đurđevdanu 1991. dolazi do napada hrvatskih ekstremista na pripadnike JNA. Saško Gešovski je ubijen, dok je Svetlančo Nakov uspeo da preživi davljenje na transporteru. [14]

Sredinom 1991. Hrvati su imali preko 100.000 osoba pod oružjem i spremni da se bore protiv JNA. U svim gradovima gde su Hrvati imali većinu krenula je likvidacija Srba. Svako mesto je imalo svog lokalnog "šerifa" koji je od centrale HDZ dobijao direktive: Tomislav Merčep u Vukovaru, Ive Livljanić u Zadru, Branimir Glavaš u Osijeku, Đuro Brodarac u Sisku...itd. Pored toga, krenuo je napad hrvatskih paravojnika na kasarne JNA. Napadane su i porodice oficira JNA gde su korišćene kao taoci ili živi štit.

U Zagrebu je 25. juna 1991. proglašena nezavisnost, ali je Brionskim dogovorom 7. jula ta odluka stornirana na tri meseca, uz posrednike Evropske zajednice. Mesecima pre toga, hrvatski i slovenački separatisti su imali podršku ministara inostranih poslova: Nemačke i Austrije, koje su lobirale kod drugih evropskih država da se priznaju ove dve republike kao nezavisne. Bilo je to grubo mešanje u unutrašnje stvari SFRJ.

Generalštab JNA u Beogradu je bio neobično inertan na sva ova dešavanja i upirao prstom u političko rukovodstvo zemlje. Tokom leta 1991. dolazi do oružanih sukoba koji se narednih meseci pretvaraju u rat. U JNA dolazi do izdaje i masovnog dezerterstva, kako vojnika, tako i 3.500 hrvatskih (pod)oficira i generala, koji su pogazili zakletvu i prešli u Zbor Narodne Garde.

Mapa RSK

Na teritoriji nekadašnje Vojne Krajine srpsko stanovništvo je proglasilo Srpsku autonomnu oblast Krajinu (Banija, Severna Dalmacija, Lika i Kordun. Posle će iz nje nastati Republika Srpska Krajina, jer se pridružuju SAO Zapadna Slavonija i SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem. Ostatak JNA je pružio pomoć Srbima od progona novouspostavljenih hrvatskih organa reda.

Naredne 1992. godine u martu mesecu sve jedinice JNA su povučene na teritoriju ostatka Jugoslavije, jer je Hrvatska 15. januara dobila međunarodno priznanje. 27. aprila iste godine je proglašena SR Jugoslavija (samo Srbija i Crna Gora).

Tokom prve polovine devedesetih godina u avnojevskoj Hrvatskoj hrvatske (para)vojne i policijske snage su imale niz zločinačkih aktivnosti kao što su: Otkos, Orkan, Bljesak, Miljevački plato, Medački džep, Maslenica...itd. U svim tim akcijama počinjeni su masovna ubistva tj. zločini nad srpskim civilima, palež imovine, uništavanje kulturne i duhovne baštine...

Hrvatski državno-bezbednosni vrh je dobro znao za postojanje koncentracionih logora koje su formirale njihove oružane snage: Kuline u Šibeniku; Ribarska Koliba u Marinom Selu; Pakračka Poljana; Kerestinec i Rakitije u Zagrebu... dok je Lora u Splitu smatrana za najozloglašeniji kazamat na bivšem jugoslavenskom prostoru tokom 1990-ih. Prema evidenciji Save Vidanovića, u Hrvatskoj je bilo preko 220 logora.

Kolone srpskih prognanika 1995.

Početkom avgusta 1995. počinje akcija Hrvatske vojske pod nazivom "Oluja". Sem hrvatskih snaga, ovde su učestvovali Peti muslimanski korpus Armije BiH i NATO pakt. Za vreme „Oluje“ prognano je oko 250.000 srpskih civila, te ubijeno njih oko 3.046. Prognani Srbi odlukom hrvatske države, izgubili su pravo na svoju imovinu.

Na osnovu progona ovolikog broja srpskih civila može se reći da je hrvatska država izvršila etničko čišćenje Srba, sa genocidnim namerama. U haškim presudama Anti Gotovini i Mladenu Markaču, "Oluja" je okarakterisana kao udruženi zločinački poduhvat, dok je predsednik Franjo Tuđman označen kao glavni pokretač toga.

Većina stanovnika srpske nacionalnosti izbeglo je u SR Jugoslaviju i Republiku Srpsku. Preostala teritorija RSK, Sremsko-Baranjska oblast je krajem 1997. godine je u skladu sa Erdutskim sporazumom uključena u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Tokom devedesetih godina 20. veka, prostor avnojevske Hrvatske je prinudno napustilo oko 650.000 Srba, usled rata i sistema zastrašivanja u zonama gde nisu vođene borbe. Ovo se smatra za najveći egzodus nakon Drugog svetskog rata u Evropi. Time je ostvaren 'Tisućljetni san' o nezavisnosti.

Period nakon rata[uredi | uredi izvor]

Nakon smrti predsednika Franje Tuđmana (1991—1999. na vlasti), dolazi do postepenog povratka Srba u Hrvatsku, ali samo starije dobi, uz pomoć programa raznih nevladinih organizacija i pritiska međunarodne zajednice, naročito Evropske unije. Malobrojni povratnici su izloženi različitim vidovima diskriminacije hrvatskog stanovništva koji su izbeglice mahom iz BiH. Organi vlasti i dalje ne pokazuju želju da zaštite srpsku zajednicu.

UNHCR je saopštio da se do jula 2005. godine u Republiku Hrvatsku vratilo 133.621 izbeglica srpske nacionalnosti, dok su se iz Istočne Slavonije u ostale delove Hrvatske vratilo dodatnih 23.203 izbeglica srpske nacionalnosti. S druge strane, po podacima nevladine organizacije "Veritas", u Hrvatsku se vratilo svega 40.000 Srba, manje od šestine prognanika. Treba imati u vidu da su povratnici uglavnom starci.

Njima nisu u potpunosti obezbeđeni osnovni uslovi za život, i izloženi su diskriminaciji nacionalista. Srpskim povratnicima, kao i prognanicima, uglavnom nije vraćena njihova imovina, zaposednuta od strane Hrvata, kako lokalnih, tako i izbeglica. Vlada republike Hrvatske odbija da pruži pravo izbeglim Srbima da „društvene“ stanove otkupi i tako ih tretira kao građane drugog reda, budući da je to Hrvatima dozvoljeno. Zbog teške situacije na radnom tržištu, nerazvijenosti povratničkih područja, a naročito zbog državne politike progona Srba, najveći broj povratnika je nezaposlen.[traži se izvor]

Hrvatska je podnela zahtev za članstvo u Evropsku uniju 2003. godine, a lideri EU su prihvatili kandidaturu 2004. Pregovore o pristupanju EU Hrvatska je započela druge polovine 2005.

Početkom jula 2013. Republika Hrvatska je primljena u članstvo EU.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Gračanin 2011.
  2. ^ a b Moravcsik 1967.
  3. ^ Scholz 1970, str. 111.
  4. ^ Pertz 1845, str. 83.
  5. ^ a b Dvornik, Francis (1970). Byzantine mission among the Slavs. Rutgers University Press. str. 241. ISBN 0813506131. 
  6. ^ [1] poimenični popis ŽRTAVA KCL JASENOVAC 1941-1945.

Izvori i literatura[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]