Istorija filozofije

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Istorija filozofije (od grč. φιλοσοφία)[1][2][3] skup je sistema, doktrina, teorija i škola filozofske misli.[4][5] Okvir filozofije kao discipline, je da se ona od samog početka definiše kao racionalna i kritička studija osnovnih principa. Obično se dijeli na četiri osnovne oblasti: metafiziku (studija strukture realnosti), epistemologiju (studija korijena, ispravnosti i krajnjih granica saznanja), etiku (studija prirode morala i moralnih sudova), i estetiku (studija o ljepoti i umjetničkim aktivnostima). Dva osnovna tipa filozofskog istraživanja su: analitički (logička studija koncepata i koncepcija), i sintetički (svrstavanje koncepata i koncepcija u jedan ujedinjeni sistem).[6][7]

Delokrug[uredi | uredi izvor]

Filozofija podrazumijeva sve oblasti spekulativne misli i uključuje razmišljanja o umjetnosti, nauci i religiji.[8][9] Razvojem metoda i principa za istraživanje i analizu različitih oblasti (sa)znanja, svaka od njih je dobila svoj vlastiti filozofski profil, odakle nastaju filozofija umjetnosti (estetika), nauke i religije. Pojam filozofija se koristi i na popularan način, odnoseći se na skup namjera i bazičnih vrijednosti u odnosu na život, prirodu i društvo (odakle i izraz „životna filozofija”). Pošto su granice koje razdvajaju različite oblasti saznanja fleksibilne i podložne promjenama, konkretnija definicija filozofije je i dalje predmet različitih kontraverzi.

Skoro da je nemoguće pronaći dvojicu filozofa koji bi definisali filozofiju na isti način. Kroz njenu dugu i bogatu istoriju, filozofija je imala mnoštvo različitih značenja. U antičkoj Grčkoj, pojam filozofija je u prvom momentu označavao samoistraživanje saznanja. Kasnije značenje dobija na složenosti i tretira se kao pokušaj shvatanja univerzuma kao cjeline; ispitivanje moralnih odgovornosti i društvenih obaveza čovječanstva; pokušaj razotkrivanja božanskih namjera i mjesta ljudskih bića u odnosu na božanstva u mnogobožnoj Grčkoj ili u odnosu na jednog Boga u eri apsolutne dominacije hrišćanstva u evropskom srednjovjekovnom feudalnom društvu i islama u arapskim zemljama; pokušaj obuhvatanja prirodnih nauka i konstituisanja političke misli u renesansi; rigurozna ispitivanja korjena i ispravnosti ljudskih ideja; ispitivanje mjesta svijesti u univerzumu; ispitivanje vrijednosti istine, dobrote i ljepote; i napor stvaranja pravila procesa ljudskih učenja s ciljem promovisanja racionalnog i pročišćenog razmišljanja. Sve ove definicije ukupno ne mogu istrošiti sva značenja koja su povezivana sa filozofijom, ali nam daju ideju o njenoj krajnjoj složenosti i sveobuhvatnosti.

Nije lako pronaći bilo kakav zajednički element u ovoj različitosti, niti mjesto bilo kakvog centralnog značenja koje bi moglo poslužiti kao univerzalna i sveobuhvatna definicija. Prvi pokušaj u tom pravcu bi mogao biti definisanje filozofije kao „razmišljanje o mnogobrojnim ljudskim iskustvima” ili kao „racionalna, metodološka i sistematska ispitivanja stvari koje se tiču čovjeka”. Iako su ove definicije nedorečene i neprecizne, sugerišu dvije bitne činjenice o filozofiranju:

  1. da je filozofija refleksivna ili meditativna aktivnost i
  2. da ne posjeduje eksplicitno vlastiti subjekt ili tematiku, nego da se radi o metodi ili vrsti mentalne operacije (kao nauka ili istorija), koja se može usmjeriti na bilo koju oblast ili vrstu iskustva kao objektu studije.

Dijelom ono što čini teško izvodljivim konsenzus oko definicije filozofije među filozofima, je zbog toga što sami filozofi često dolaze u filozofiju iz različitih oblasti, sa različitim interesovanjima i shvatanjima, ali i činjenica da imaju različita iskustva koja utiču na njihove poglede o značaju određenih stvari. Toma Akvinski (1224-75), dominikanski fratar, Džordž Berkli (1685—1753) biskup irske crkve, Seren Kjerkegor (1813-55), danski teolog, itd. Svaki od pomenutih je vidio filozofiju, kao potragu za istinama u religiji i težnju za otklanjanjem materijalističkih i racionalističkih greški, koje su po njima, uzrok njihove propasti. Pitagora (580-500. p. n. e.) u južnoj Italiji, Rene Dekart (1596—1650) u Francuskoj i Bertran Rasel (1872—1970) u Engleskoj, bili su prije svega matematičari, čiji pogledi na svijet i ljudsko saznanje pada pod uticaj koncepta broja i deduktivnog razmišljanja. Drugi filozofi, kao što su Platon (428-348. p. n. e.), Tomas Hobs (1588—1679) i Džon Stjuart Mil (1806-73), su zaokupljeni političkim problemima i društvom, tako da sve što su uradili u filozofiji dolazi preko podsticaja za shvatanjem i na kraju, težnjom za promjenom društvenog i političkog ponašanja ljudi. Treći, kao što su Milećani (Tales, Anaksimandar i Anaksimen, prvi grčki filozofi iz starodrevnog grada Mileta u Anadoliji), Frensis Bekon (1561—1621), elizabetanski filozof i Alfred Nort Vajthed (1861—1947) engleski metafizičar, počinju sa interesovanjem za fizički sastav prirode, tako da su njihove filozofije mnogo bliže uopštavanjima u fizici nego onima u religiji i sociologiji.

Istorija filozofije razotkriva u detalju koncentrisanu aktivnost mnoštva ozbiljnih i sposobnih mislilaca, koji se postavljaju prema, razmišljaju o, ili detaljno ispituju prirodu svojih iskustava. Ali u svakom dijeliću te različitosti određene karakteristične suprotnosti se konstantno javljaju, kao što su one između monizma, dualizma i pluralizma u metafizici; između materijalizma i idealizma u kosmološkoj teoriji; između nominalizma i realizma u teoriji značenja; između racioanalizma i empirizma u epistemologiji; između utilitarizma i deontološke etike u teoriji morala i između pristalica logike i pristalica emocija u potrazi za odgovornim vodičem mudrosti života.

Ako postoji jedna jedina centralna suprotnost kroz cijelu istoriju filozofije, na skoro svakom stepenu i skoro u svakoj njenoj oblasti, to je ona koja se tiče kritičkih i spekulativnih impulsa filozofa. Ove dvije divergentne motivacije imaju tendenciju da se izraze kroz dvije opet divergentne metode, a to su respektivno, analiza i sinteza. Platonova Država je očigledan primjer druge, dok je Principija etika (1903), Dž. E. Mura (1873—1958), jednog od osnivača analitičke filozofije, očigledan primjer prve. Polazeći sa jednostavnim pitanjem o pravdi, u Platonovj Državi se progresivno razvija diskurs koji se tiče više različitih oblasti: u početku etike, zatim politike, te edukacione teorije, epistemologije i na kraju metafizike. Od jednog specifičnog pitanja, Platon uspijeva da proširi svoju diskusiju na jedan kompletan svijet. Murova Principija etika je potpuno suprotan slučaj. Polazeći od jednog opšteg pitanja kao „Šta se podrazumijeva pod dobrom?”, Mur progresivno rastapa ovo pitanje u čitav niz drugih potpitanja, detaljno analizirajući značenje svakog od njih.

Antička filozofija[uredi | uredi izvor]

Filozofija grčko-rimskog svijeta od 6. vijeka prije nove ere do 6. vijeka nove ere postavila je temelje za svu kasniju zapadnu filozofiju. Njene najistaknutije ličnosti su Sokrat (peti vijek prije nove ere) i Platon i Aristotel (četvrti vijek prije nove ere). Raznovrstan spektar važnih mislilaca koji su obogatili ovaj period ne može zaobići Presokratovce i sofiste iz šestog i petog vijeka prije nove ere; stoike, Epikurejce i skeptike iz doba Helenizma; i mnoge Aristotelovce i (naročito) Platonovce koji su pisali u vrijeme Rimskog carstva, uključujući istaknutog novoplatonovca Plotina. Antičku filozofiju je na kraju pomračilo hrišćanstvo u 6. vijeku nove ere, ali na takav način da je, kroz hrišćanstvo, dominirala srednjovjekovnom i renesansnom filozofijom. Ova konačna simbioza između antičke filozofije i hrišćanske vjere može odražavati činjenicu da su filozofska uvjerenja u kasnoj antici ispunjavala skoro istu ulogu kao i vjerski pokreti, sa kojima su dijelili mnoge svoje ciljeve i prakse.

Samo mali dio starih filozofskih spisa dospjeo je netaknut do našeg vremena. Ostatak su rekonstrukcije, u većoj ili manjoj meri uspješne, nastale spajanjem fragmentarnih dokaza iz izvora koji se na njih pozivaju.

Glavne odlike[uredi | uredi izvor]

„Antička” filozofija je prije svega filozofija klasične Grčke, koja ne samo da je zasnovala cjelokupnu evropsku filozofsku tradiciju, već je izvršila neuporediv uticaj na njen sadržaj i stil. Obično se smatra da počinje sa Talesom sredinom 6. vijeka prije nove ere, iako su sami stari Grci često postavljali Homera (oko 700. p. n. e.) za njenog pravog začetnika. Tradicionalno se smatra da antička filozofija završava 529. godine nove ere, kada se vjeruje da je hrišćanski car Justinijan zabranio učenje „paganske” filozofije u Atini. Međutim, ovo nije bio nagli prekid; djelatnost platonovskih filozofa je nastavljena neko vrijeme u samonametnutom egzilu.

Sve do Platona (u prvoj polovini 4. vijeka prije nove ere), filozofija nije razvila značajnu sopstvenu tehničku terminologiju — za razliku od savremenih disciplina kao što su matematika i medicina. Platonov učenik Aristotel, a poslije njega i stoici, dali su odlučujući doprinos filozofskom rječniku antičkog svijeta.

Antička filozofija je prije svega bila proizvod Grčke i dijelova Sredozemlja u kojima se govori grčki jezik, koji su uključivali južnu Italiju, Siciliju, zapadnu Aziju i velike dijelove sjeverne Afrike, posebno Egipat. Od 1. vijeka prije nove ere, izvijestan broj Rimljana se aktivno angažovao u jednom ili drugom grčkom filozofskom sistemu, a neki od njih su pisali svoja djela na latinskom (Lukrecije, Ciceron). Ali grčki je bio i ostao lingua franka filozofije. Iako veliki dio moderne filozofske terminologije potiče od latinizovanih verzija grčkih tehničkih koncepata, većina njih je iz latinskog rječnika srednjovjekovnog aristotelizma, a ne neposredno od antičkih rimskih filozofskih djela i njihovih pisaca.

6. i 5. vijek prije nove ere[uredi | uredi izvor]

Prva faza, koja zauzima veći dio 6. i 5. vijeka prije nove ere, opšte je poznata kao presokratsovska filozofija. Najraniji praktičari „mudrosti” (Tales; Anaksimandar; Anaksimen) dolaze iz Mileta, na zapadnoj obali Male Azije. Presokratovski mislioci su zaokupljeni traženjem objašnjenja za porijeklo i pravilnosti prirode imjesta čovjeka u svijetu (pitagorovci, Heraklit, Empedokle, Demokrit), iako je taj period proizveo i takve „odmetnike” kao što su elejski filozofi (Parmenid; Zenon iz Eleje), čiji je radikalni monizam nastojao da potkopa samu osnovu kosmologije oslanjajući se na mišljenje a priori.

Oznaka „presokratovci” dolazi od tradicionalnog gledišta da je Sokrat (469 – 399 prije n. e.) bio prvi filozof koji je pomjerio žižu filozofije sa prirodnog svijeta na čovjeka i njegove vrijednosti. Međutim, ova promjena se u velikoj mjeri poklapa sa djelanjem njegovih savremenika, sofista, koji su već tvrdili da podučavaju osnove političkog, društvenog i moralnog djelovanja. Ali Sokratova ličnost je toliko moćna ikona za ispitivanje moralnosti da se na kraju njegovo ime koristi da označi ovu prekretnicu u istoriji filozofije. U narednom vijeku, mnoge škole su se osvrtale upravo na Sokrata kao na živo oličenje filozofije i tražile principe njegovog života i mišljenja u svojoj filozofskoj teoriji.

4. vijek prije nove ere[uredi | uredi izvor]

Sokrat i sofisti su pomogli da Atina postane filozofski centar grčkog svijeta, i tu su, u 4. vijeku, živjela i učila dva najveća filozofa antike, Platon i Aristotel. Platon, Sokratov učenik, osnovao je svoju školu Akademiju u Atini. Platonovi objavljeni dijalozi su filozofski klasici i književna remeke-djela, i razvijaju, iako nesistematski, globalnu filozofiju koja obuhvata etiku, politiku, fiziku, metafiziku i epistemologiju.

Najistaknutiji učenik Akademije bio je Aristotel, čija je sopstvena škola Licej neko vrijeme konkurisala značaju Akademije kao filozofskom centru. Aristotelove visoko tehničke, ali takođe često privremene istraživačke „školske” rasprave možda nisu bile namjenjene za objavljivanje; u svakom slučaju, nisu bile značajno širene i o njima se nije posebno raspravljalo sve do kraja 1. vijeka prije nove ere. Glavne filozofske rasprave (ostavljajući po strani njegova važna djela iz zoologije) uključuju temeljne studije u svim oblastima koje pokriva Platon, plus logiku, granu filozofije čiji je Aristotel rodonačelnik. One su, kao i Platonovi dijalozi, među vodećim klasicima zapadne filozofije.

Platonizam i aristotelizam su postali dominantne filozofije zapadne tradicije od drugog vijeka nove ere pa sve do kraja renesanse, a naslijeđe obe tradicije je od suštinskog značaja i za današnju savremenu filozofiju.

Helenistička filozofija[uredi | uredi izvor]

Sve do kraja 4. vijeka prije nove ere, filozofija je bila široko viđena kao potraga za univerzalnim razumijevanjem svijeta, tako da su se u njenim glavnim školama mogla pojaviti i biološka i istorijska istraživanja. Međutim, u eri helenističke filozofije koja je uslijedila, geografski rascjep je učinio da se filozofija oštrije razgraniči kao samostalna disciplina. Aleksandrija, sa svojom veličanstvenom bibliotekom i kraljevskim pokroviteljstvom, postala je novi centar naučnih, književnih i istorijskih istraživanja, dok su se filozofske škole u ​​Atini koncentrisale na one oblasti koje bliže odgovaraju filozofiji kako se ona otada shvata.

Sljedeće karakteristike su suštinske za filozofiju ne samo u helenističkoj eri, već ukupno za cijelu antičku filozofiju.

Tri glavna dijela filozofije najčešće su bila označena kao „fizika” — prvenstveno spekulativna disciplina, koja se bavi konceptima kao što su uzročnost, promjena, božanstvo i materija, i praktično lišena empirijskog istraživanja; „logika” — koja je ponekad uključivala epistemologiju; i konačno, etika. Dogovoreno je da etika bude konačni fokus filozofije, koja stoga u suštini postaje sistematizovani put ka ličnim vrlinama (arete) i sreći (eudaimonia). Već prema tome u čemu vidi sreću kao najviše dobro vrijedno težnje (da bi se na najbolji način moralno živjelo), eudaimonia (blaženstvo) se može izraziti kroz hedonizam, perfekcionizam, utilitarizam, altruizam i egoizam, a moguća su i njihova međusobna prožimanja. Eudaimonizam kao cilj koji se postiže moralnim djelovanjem, ima na umu sreću pojedinca i društva. Postojala je i jaka duhovna dimenzija. Nečija religiozna uvjerenja — to jest, način na koji se racionalizuje i razrađuje sopstvena vjerovanja i prakse u vezi sa božanskim — bila su sama po sebi sastavni dio i fizike i etike, nikada samo dodatak filozofiji.

Dominantne filozofije helenističke ere (zvanično 323–31. prije n.e.) bile su stoicizam (osnovao ga je Zenon iz Kitijuma) i epikureizam (koji je osnovao Epikur). Skepticizam je takođe bio moćna struja, uglavnom širen kroz Akademiju koja je u ovom periodu funkcionisala kao kritička, a ne doktrinarna škola, i takođe, počev od posljednjih decenija perioda, kroz pironizam.

Filozofija u doba Rimskog carstva[uredi | uredi izvor]

Pred kraj helenističkog doba (ne 31. godine prije n. e., kad zvanično počinje Rimsko carstvo, već pola vijeka ranije, 80-ih godina prije n. e) je presudan trenutak za dalji razvoj antičke filozofije. Politički i vojni prevrati u Atini učinili su da se većina filozofa iseli iz grada, i ode u kulturna utočišta kao što su Aleksandrija i Rim. Filozofske institucije Atine nikada se nisu u potpunosti oporavile, tako da je ova decentralizacija dovela do trajnog prekrajanja filozofske mape. Katedre platonizma, aristotelizma, stoicizma i epikurejstva koje je car-filozof Marko Aurelije uspostavio u Atini 176. godine nove ere bile su značajan gest, ali nisu u potpunosti obnovile sad već bivšu filozofsku nadmoć Atine. Filozofija više nije bila živa aktivnost u okviru atinske klasične škole koju su osnovali Platon, Aristotel, Zenon ili Epikur. Umjesto toga, postala je predmet koji se izučavao u malim studijskim grupama koje su vodili profesionalni učitelji-filozofi širom grčko-rimskog svijeta. U velikoj mjeri, osjećalo se da je „istorija filozofije” došla do kraja, i da je sada cilj da se pomnim proučavanjem filozofskih tekstova traži ispravna interpretacija „starih”. Jedan od simptoma ovog osjećanja je da je doksografija — sistematska katalogizacija filozofskih i naučnih mišljenja — koncentrisana uglavnom na period do oko 80. godine prije nove ere, kao i biografska istorija filozofije koju je oko 300. godine napisao Diogen Laertije.

Drugi takav simptom je da je najveći dio filozofske djelatnosti kasne antike u stvari pretvorio u komentarisanje klasičnih filozofskih tekstova. Istaknuti matematičar i filozof 20. vijeka Alfred Nort Vajthed se na tu činjenicu osvrnuo riječima: „Sva Zapadna filozofija je fusnota Platonu”. U ovoj završnoj fazi antičke filozofije, koja se ponekad zgodno naziva „carskom” jer se manje-više poklapa sa erom Rimskog carstva, helenistička filozofska učenja su postepeno zamagljena oživljavanjem doktrinarnog platonizma, zasnovanog na pažljivom proučavanju Platonovih tekstova, iz kojih je razvijena masovno razrađena metafizička shema. Aristotela su platonovci obično smatrali saveznikom i njegovo djelo je stoga palo u žižu mnogih komentatora novoplatonovaca. Međutim, uprkos formalnoj brizi za obnavljanje mudrosti klasika, ovo vrijeme je proizvelo i vlastite originalne mislioce, od kojih je najveći Plotin.

Škole i pokreti[uredi | uredi izvor]

Rani pitagorejci su činili prvu filozofsku grupu koja se može približno nazvati „školom”. Stekli su reputaciju tajnovitosti, kao i gotovo religiozne odanosti riječi njihovog osnivača Pitagore. „On sâm je to kazao” (poznata u latinskom obliku „ipse dixit”) navodno je bila njihova parola. Na neki način je tačnije smatrati ih sektom nego školom, a njihova vjerovanja i običaji su svakako bili u bliskoj vezi sa vjerskim učenjima o „očišćenju duše”.

Dugo se smatralo da su atinske filozofske škole imale status formalnih verskih institucija za obožavanje Muza. Međutim, to više nije slučaj. Ipak, njihov pravni i institucionalni položaj je ostao prilično nejasan. I Akademija i Licej su dobili ime po javnim šumarcima izvan atinskih zidina, u kojima su se odvijale njihove javne aktivnosti. Stoici su dobili ime po javnom pronaosu, ili „stoa”, u kojem su se sastajali, pored atinske Agore. Iako su ove škole nesumnjivo takođe održavale nastavu i rasprave u privatnim zatvorenim prostorijama, njihov javni profil je bio ključan za njihov identitet kao škole. U posljednja četiri vijeka prije nove ere, budući studenti filozofije hrlili su u Atinu iz cijelog grčkog sveta, a javna vidljivost tamošnjih škola nesumnjivo je kultivisana dijelom i s ciljem regrutovanja. Samo je epikurejska škola držala svoje aktivnosti podalje od javnosti, u skladu sa Epikurovom učenjem o minimalnom učešću građana.

Škola je počinjala kao neformalna grupa filozofa sa zajedničkim skupom intersovanja, pod nominalnim vođstvom nekog pojedinca, ali bez jake „partijske linije” kojoj bi svi članovi dugovali neupitnu odanost. U prvoj generaciji Akademije, na primjer, mnoge Platonove vodeće kolege nisu se slagale sa njegovim stavovima u suštinskim pitanjima. Ista otvorenost se uočava i u prvim generacijama drugih škola, čak i — iako u mnogo manjoj mjeri — epikurejskih. Međutim, nakon smrti osnivača slika se obično mijenjala. Njegova riječ poslije smrti je u velikoj mjeri postajala neosporna, a dalji napredak se odvijao kao dopuna ili reinterpretacija doktrina osnivača, a ne kao njihova zamjena.

U toj mjeri, odanost koja je na duge staze povezivala školu obično je zavisila od praktično religioznog poštovanja temeljnih tekstova pokreta, koji su obezbjeđivali okvir u kom su se rasprave vodile. Sličnost sa strukturom vjerskih sekti nije slučajna. U kasnijoj antici, filozofski i religiozni pokreti su zapravo činili jedinstven kulturni fenomen i takmičili se za istu duhovnu i intelektualnu uzvišenost. Ovo uključuje i hrišćanstvo, koje je od trećeg vijeka pa nadalje postalo ozbiljan rival „paganskoj” filozofiji — prije svega platonizmu — i koje je na kraju izvojevalo pobjedu. U nastojanju da se razumiju duhovni pokreti kasne antike kao što su hermetizam, gnosticizam, novopitagoreizam, cinizam, pa čak i sam novoplatonizam, i njihova briga oko vrijednosti kao što su asketizam, samoočišćenje i samoobožavanje, nije prikladno insistirati na oštroj podjeli između filozofije i religije.

U srednjem vijeku „Antička filozofija” se tradicionalno karakteriše kao „paganska” i razlikuje se od hrišćanske patrističke filozofije kasne antike. Ali je bilo moguće usmjeriti tu „pagansku filozofiju” u službu judaizma (Filon Aleksandrijski) ili hrišćanstva (na primjer Origen; Avgustin; Boetije; Filopon), i uglavnom su u ovom posljednjem svojstvu glavni sistemi antičke filozofije na kraju inkorporirani u srednjovjekovnu i renesansnu filozofiju, kojom su nastavili da dominiraju.

Ovo široko preklapanje između filozofije i religije u izvijesnoj mjeri odražava sveobuhvatni uticaj filozofije na cjelokupnu kulturu antičkog svijeta. Rijetko smatrana odvojenom akademskom disciplinom, filozofija je često nosila visok politički prestiž, a njeni načini diskursa su „zarazili” različite discipline među kojima su medicina, retorika, astronomija (u antici: astrologija), istorija, gramatika i pravo. Rad dvojice najvećih naučnika antičkog sveta, doktora Galena i astronoma Ptolomeja, mnogo je dugovao njihovom filozofskom obrazovanju.

Pretpostavke o orijentalnom porijeklu filozofije[uredi | uredi izvor]

Postoje određene spekulacije o orijentalnom porijeklu grčke filozofije, koje su začete još u pozno doba Antike, i mogućih uticaja istočnih mudrosti na grčki duh. Čak i danas se javljaju neka mišljenja da grčka filozofija, na neki način, vodi porijeklo iz Egipta i Vavilona, međutim malo je onih što razumiju šta taj iskaz zapravo znači. Na prvom mjestu treba primjetiti da ovo pitanje ima sasvim različit aspekt zavisno od konteksta u kom se postavlja. Puno toga što se nekada smatralo orijentalnim može zapravo da bude domaće. U vezi sa kasnijim uticajima, nijedan autor koji se bavio periodom bujanja grčke filozofije ne poznaje nijedan uticaj koji je došao sa Istoka. Da je o tome nešto čuo, Herodot to ne bi propustio da kaže, jer to bi potvrdilo njegovo uvjerenje u egipatsko porijeklo grčke religije i civilizacije. Platon, koji je iz drugih razloga veoma poštovao Egipćane, smatrao ih je prije poslovnim, nego filozofiji sklonim ljudima. Aristotel govori jedino o porijeklu matematike iz Egipta mada bi, da mu je bila poznata neka egipatska filozofija, njegovoj argumentaciji odgovaralo da je pomene. Određene iskaze o uticaju koji je došao iz Fenikije ili Egipta dobijamo tek kasnije, kada su egipatski sveštenici i aleksandrijski Jevreji počeli da se nadmeću u otkrivanju izvora grčke filozofije u sopstvenoj prošlosti. Filonovo tumačenje Starog zavjeta je jedan očigledan primjer proizvoljnosti, a egipatski alegoristi su postupali čak i proizvoljnije; jer njima je bio dostupan materijal koji daleko manje obećava. Mit o Izidi i Ozirisu, na primjer, prvo je tumačen u skladu sa idejama kasnije, a zatim proglašen samim izvorom grčke filozofije.

Taj metod proizvoljnog tumačenja kulminirao je kod novopitagorejca Numenija, od koga su ga preuzeli hrišćanski apologeti. Numenije je taj koji retorički pita: „Šta je Platon do Mojsije koji govori atički?”, a Kliment i Eusebije daju još širu primjedbu, na primjer, kad Kliment naziva Platona „hebrejskim filozofom”. U renesansi je, zajedno sa svim ostalim, oživljena i ova zbrka, i određene ideje, izvedene iz Praeparatio Evangelica zadugo su nastavile da utiču na usvojena gledišta. Kadvort (Cudworth) govori o drevnoj „mojsijevskoj filozofiji” koju su poučavali Tales i Pitagora!? Međutim, važno je razumjeti istinsko porijeklo ove predrasude u odnosu na originalnost Grka. Ona ne dolazi od modernih istraživača vjerovanja drevnih naroda, jer oni nisu otkrili nikakva svjedočanstva o uticaju feničanske ili egipatske filozofije, koja zapravo uošte ne postoji. Ovdje je riječ o pukom ostatku aleksandrijske strasti za alegorijom, odnosno strasti za izražavanjem u alegorijama.

U skorijim pretpostavkama o orijentalnom porijeklu filozofije, niko se više nije oslanjao na svjedočanstva Klimenta i Eusebija; međutim odnedavno omiljeni argument je sličnost između umjetnosti i filozofije. Kaže se kako je sve više očigledna sličnost grčke umjetnosti sa onom sa Istoka, te se tako argument zasniva na tome da po svoj prilici isto treba da se pokaže kao tačno i za filozofiju. Argument može biti primamljiv onima koji ga zastupaju, ali uopšte nije presudan. On zanemaruje razliku u načinu na koji se one prenose od naroda do naroda. Materijalna civilizacija i umjetnosti se lako mogu prenijeti iz jednog naroda u drugi, iako oni nemaju zajednički jezik, ali filozofija može da se izrazi jedino apstraktnim jezikom i nju, bilo putem knjiga, bilo verbalnim poučavanjem, mogu da prenesu jedino obrazovani ljudi. Današnjoj nauci nije poznat nijedan Grk koji je, u ovo vrijeme, mogao da čita neku egipatsku knjigu ili čak sluša govor egipatskog sveštenika, i takođe nisu poznati neki orijentalni učitelji koji su tada pisali ili govorili grčki. Nema sumnje da bi Grk koji je putovao u Egipat pokupio bar neke egipatske riječi, a uzima se zdravo za gotovo da su Grci mogli da razumiju sveštenike. Međutim, oni su morali da koriste tumače, a nemoguće je zamisliti raspravu o filozofskim idejama koja se vodi uz pomoć neobrazovanog tumača.

Pitati se da li je među filozofskim idejama bila moguća komunikacija nije vrijedno truda, barem dok se ne nađe neko svjedočanstvo da je bilo koji od ovih naroda imao filozofiju kojom bi komunicirao. Takvo svjedočanstvo još nije otkriveno a, koliko je poznato, Indijci su, pored Grka, bili jedini stari narod koji je imao nešto što zaslužuje to ime. Međutim, niko danas neće sugerisati da je grčka filozofija potekla iz Indije i zaista sve navodi na zaključak da je indijska filozofija nastala pod grčkim uticajem. Hronologija sanskritske literature krajnje je težak zadatak, ali, koliko je moguće da se vidi, veliki indijski sistemi su nastali kasnije nego grčka filozofija, na koju najviše podsjećaju. Misticizam Upanišada i budizma je lokalnog porijekla; i mada su oni duboko uticali na filozofiju u strogom smislu, prema njoj su se odnosili isto kao Hesiod i orfičari prema grčkoj naučnoj misli.

Srednjovjekovna filozofija[uredi | uredi izvor]

Srednjovjekovna filozofija je filozofija zapadne Evrope od oko 400. do 1400. godine, otprilike u periodu između pada Rima i doba renesanse. Srednjovjekovni filozofi su istorijski nasljednici filozofa antike, ali u stvari imaju vrlo malo neposredne veze s njima. Do otprilike 1125. godine, srednjovjekovni mislioci su imali pristup samo nekoliko tekstova antičke grčke filozofije (dijelu Aristotelove logike). Ovo ograničenje objašnjava pažnju koju posvećuju logici i filozofiji jezika. Upoznaju se sa drugim grčkim filozofijama (naročito onima kasnijeg platonizma) posredno kroz spise latinskih autora kao što su Avgustin i Boetije. Ovi hrišćanski mislioci su za sobom ostavili trajno nasljeđe platonovske metafizičke i teološke spekulacije. Počevši od 1125. godine, priliv prvih latinskih prevoda preostalih Aristotelovih djela u zapadnu Evropu dramatično je transformisao srednjovjekovnu misao. Filozofske rasprave i sporovi iz trinaestog i četrnaestog vijeka bilježe stalne napore kasnijih srednjovjekovnih mislilaca da razumiju novi aristotelovski materijal i asimiluju ga u jedinstven filozofski sistem.

Najznačajniji nefilozofski uticaj na srednjovekovnu filozofiju kroz njenu hiljadugodišnju istoriju ima hrišćanstvo. Hrišćanske institucije održavaju srednjovjekovni intelektualni život, a hrišćanski tekstovi i ideje pružaju bogatu temu za filozofsko mišljenje i raspravu. Iako su većina najvećih mislilaca ovog perioda sposobni teolozi, njihov rad se bavi tradicionalnim filozofskim pitanjima i uzima istinski filozofski pristup razumijevanju svijeta. Čak je i njihova rasprava o specifično teološkim pitanjima tipično filozofska, prožeta filozofskim idejama, strogim argumentima i sofisticiranom logičkom i konceptualnom analizom. Preduzeće filozofske teologije jedno je od najvećih dostignuća srednjovjekovne filozofije.

Način na koji se srednjovjekovna filozofija razvija u dijalogu sa tekstovima antičke filozofije i ranohrišćanske tradicije (uključujući patrističku filozofiju) prikazan je u njene dvije karakteristične pedagoške i rukopisane književne vrste: komentaru i raspravi. U eksplicitnim komentarima na tekstove djela Aristotela, Boetijeve teološke rasprave i klasični teološki udžbenik Petra Lombardskog, Sentencije, srednjovjekovni mislioci su se iznova „borili” sa tradicijama koje su do njih stigle. Suprotno, rasprava — oblik diskursa karakterističan za univerzitetsko okruženje kasnijeg srednjeg vijeka — ne usmjerava se na određene tekstove, već na specifična filozofska ili teološka pitanja. To je omogućilo srednjovjekovnim filozofima da prikupe relevantne pasuse i argumente rasute po autoritativnoj literaturi i da na sistematski način presuđuju o svojim suprotstavljenim tvrdnjama. Ovi dijalektički oblici mišljenja i razmjene podstiču razvoj moćnih alata tumačenja, analize i argumenata koji su idealno prikladni za filozofsko istraživanje. Međutim, visoko tehnička priroda ovih školskih (ili sholastičkih) načina mišljenja izazvala je podozrenje renesansnih humanista čiji su napadi na kraju okončali period srednjovjekovne filozofije.

Počeci[uredi | uredi izvor]

Opšti karakter srednjovjekovne filozofije na Zapadu je u značajnoj mjeri određen istorijskim događajima povezanim sa slomom rimske civilizacije. Invazija Gota, Huna i Vandala dovela je ne samo do vojnog i političkog poraza Rimskog carstva, već i do raspada zajedničkih institucija i kulture koje su održavale filozofsku aktivnost u kasnoj antici. Boetije, rimski patricij po rođenju i visoki zvaničnik u administraciji ostrogotskog kralja, elokventan je svjedok opšteg pada intelektualne vitalnosti u svoje vrijeme. On najavljuje svoju namjeru da prevede na latinski i napiše komentare svih djela Platona i Aristotela, a kao razlog navodi bojazan da će, u nedostatku ove vrste pomoći, njegovi savremenici koji govore latinski — po njemu sve lošije obrazovani —, uskoro potpuno izgubiti pristup filozofskom nasljeđu antičke Grčke. Čini se da je Boetijeva procjena situacije bila posebno pronicljiva, jer su tokom šest vjekova nakon njegove smrti (do sredine dvanaestog vijeka), filozofi na Zapadu skoro u potpunosti zavisili od samog Boetija u pogledu ono malo pristupa koji su imali primarnim tekstovima grčke filozofije. Tek što je počeo da sprovodi svoj ambiciozni plan, njegovo pogubljenje zbog izdaje stavilo je tačku na njegov rad, i tako su se Boetijevi strahovi u velikoj mjeri ostvarili. Pošto je preveo samo Aristotelove rasprave o logici zajedno sa Porfirijevim uvodom u Aristotelove kategorije i završivši komentare samo na neke od tekstova koje je preveo, Boetije je ostavio naredne generacije srednjovjekovnih mislilaca bez direktnog poznavanja većine Aristotelovih misli, uključujući prirodnu filozofiju, metafiziku i etiku, i bez Platonovih tekstova (iako je mali dio Timeja preveo i komentarisao Kalcidije u četvrtom vijeku). Srednjovjekovna filozofija je stoga bila značajno oblikovana onim što je za nju bilo izgubljeno. Zaživjela je u okruženju lišenom društvenih i obrazovnih struktura antike, bez grčkog jezika i odsječena od bogatih resursa velikog dijela klasične misli. Tako da nije iznenađujuće da je postepeno obnavljanje antičke misli tokom srednjeg vijeka imalo značajan uticaj na razvoj srednjovjekovne filozofske tradicije.

Srednjovjekovna filozofija je, međutim, takođe bila oblikovana onim što joj je ostalo, a posebno dva dijela kulturnog nasljeđa kasne antike koji su preživjeli kolaps rimske civilizacije. Prvi je latinski jezik, koji je ostao isključivi jezik intelektualnog diskursa u zapadnoj Evropi kroz srednji vijek i u doba renesanse i prosvjetiteljstva. Latinski jezik je srednjovjekovnim misliocima omogućio pristup nekim važnim antičkim izvorima, uključujući Cicerona, Seneku, Makrobija, Kalkidija, latinske crkvene oce (vidi patristička filozofija), Avgustina i Boetija. Ovi latinski izvori pružili su ranim srednjovjekovnim misliocima opšte, ako ne i dublje, upoznavanje sa klasičnim idejama. Avgustin je daleko najznačajniji od ovih latinskih izvora. Njegova misao, a posebno njegov filozofski pristup hrišćanstvu i njegov hristijanizovani novoplatonovski filozofski pogled, duboko utiču na svaki period i praktično svaku oblast srednjovjekovne filozofije.

Drugi značajan dio kasne antike koji je preživjeo u srednjem vijeku je hrišćanstvo. Hrišćanstvo je dobilo na značaju u kasnom Rimskom carstvu i, sa propašću društvenih struktura carstva, Crkva je do dvanaestog vijeka ostala praktično jedina institucija sposobna da podrži intelektualnu kulturu. U njoj je održavano formalno obrazovanje u školama koje su bile povezane sa manastirima, crkvama i katedralama, i obezbjedila je očuvanje antičkih tekstova, kako svetih tako i svjetovnih, u svojim bibliotekama i skriptorijumima. Srednjovjekovni filozofi stekli su barem dio svoje formalne obuke u crkvenim institucijama, a većina su i sami bili na neki način zvanično vezani za Crkvu, kao monasi, fratri, sveštenici ili službenici. U kasnijem srednjem vijeku, studiranje teologije bilo je otvoreno samo za muškarce koji su stekli diplomu u slobodnim umjetnostima, a stepen magistra teologije predstavljao je najviši nivo akademskog dostignuća. Shodno tome, većina velikih filozofskih umova tog perioda mislila bi o sebi prvenstveno kao o teolozima. Pored obezbjeđivanja institucionalne osnove za srednjovjekovnu filozofiju, hrišćanstvo je bilo važan podsticaj filozofskoj djelatnosti. Njegove ideje i doktrine predstavljale su bogat izvor za filozofske teme. Srednjovjekovna filozofija je, dakle, pustila korjene u intelektualnom svijetu koji je održavala Crkva i ona je tako prožeta hrišćanskim tekstovima i idejama.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Strong's Greek: 5385. φιλοσοφία (philosophia) -- the love or pursuit of wisdom”. biblehub.com. 
  2. ^ „Online Etymology Dictionary”. Etymonline.com. Pristupljeno 22. 8. 2010. 
  3. ^ The definition of philosophy is: "1. orig., love of, or the search for, wisdom or knowledge 2. theory or logical analysis of the principles underlying conduct, thought, knowledge, and the nature of the universe". Webster's New World Dictionary (Second College izd.). 
  4. ^ „Philosophy”. Lexico. University of Oxford Press. 2020. Arhivirano iz originala 28. 03. 2019. g. Pristupljeno 28. 3. 2019. 
  5. ^ Sellars, Wilfrid (1963). Empiricism and the Philosophy of Mind (PDF). Routledge and Kegan Paul Ltd. str. 1, 40. Arhivirano iz originala (PDF) 23. 3. 2019. g. Pristupljeno 28. 3. 2019. 
  6. ^ Adler, Mortimer J. (2000). How to Think About the Great Ideas: From the Great Books of Western Civilization. Chicago, Ill.: Open Court. ISBN 978-0-8126-9412-3. 
  7. ^ Quinton, Anthony, The ethics of philosophical practice, str. 666, „Philosophy is rationally critical thinking, of a more or less systematic kind about the general nature of the world (metaphysics or theory of existence), the justification of belief (epistemology or theory of knowledge), and the conduct of life (ethics or theory of value). Each of the three elements in this list has a non-philosophical counterpart, from which it is distinguished by its explicitly rational and critical way of proceeding and by its systematic nature. Everyone has some general conception of the nature of the world in which they live and of their place in it. Metaphysics replaces the unargued assumptions embodied in such a conception with a rational and organized body of beliefs about the world as a whole. Everyone has occasion to doubt and question beliefs, their own or those of others, with more or less success and without any theory of what they are doing. Epistemology seeks by argument to make explicit the rules of correct belief formation. Everyone governs their conduct by directing it to desired or valued ends. Ethics, or moral philosophy, in its most inclusive sense, seeks to articulate, in rationally systematic form, the rules or principles involved.  in Honderich 1995.
  8. ^ Chalmers, David J. (1995). „Facing up to the problem of consciousness”. Journal of Consciousness Studies. 2 (3): 200, 219. Pristupljeno 28. 3. 2019. 
  9. ^ Henderson, Leah (2019). „The problem of induction”. Stanford Encyclopedia of Philosophy. Pristupljeno 28. 3. 2019. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]