Istočnohercegovački dijalekat

Istočnohercegovački dijalekat je mlađi štokavski dijalekat srpskog jezika ijekavskog izgovora. Njime se govori u istočnoj Hercegovini (jugoistočna Bosna i Hercegovina i zapadna Crna Gora), zapadnoj Srbiji, kao i u Hrvatskoj. U Hrvatskoj istočnohercegovački dijalekat je maternji govor gotovo svim Srbima, kao i ostalim nacionalnostima u predelima sa izrazito jakim srpskim migracijama, (Vojna krajina, delom Slavonija i dubrovačko primorje). Ovom dijalektu pripada i većina štokavskih govora Bosne. Prostire se na zapad sve do čakavskog i kajkavskog narečja (ponegde čak i do Slovenije), a na sever do granice sa Mađarskom. U Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori, bez obzira na zvanično prisutne razlike među ovim jezicima, ovaj dijalekat se koristi kao standard u sva četiri novonastala jezika zbog svoje najveće rasprostranjenosti i naprednosti u odnosu na sve ostale dijalekte koji su opstali rastakanjem srpskohrvatskog jezika. Dubrovački govor, čiji je dubrovačka i bokokotorska književnost, je istočnohercegovački subdijalekt.

Dijalektološka karta štokavskog narečja, na kojoj je istočnohercegovački dijalekat označen žutom bojom.

Osobine

Među važnije osobine istočnohercegovačkog dijalekta spada novoštokavska akcentuacija, razvijena nova deklinacija (sa nastavkom -a za genitiv množine i sa jednim oblikom za dativ, instrumental i lokativ množine). Slovo jat je zamenjeno sa ije i je (pjesma, vjera, mlijeko, dijete), ali i sa e (bregovi, od brijeg) i i (volio od voljeti). Uglavnom je rašireno jekavsko jotovanje, ali se ono u govoru starog Dubrovnika i Bošnjaka po gradovima ne nalazi: djevojka i tjerati. U najvećem delu dijalekta nema glasa h, ali se sreće u nekim krajevima Crne Gore, u Dubrovniku i u govoru bošnjačkog stanovništva po gradovima: ljeb i hljeb, rana i hrana, rast i hrast. Grupa ao sažima se najčešće u o: pjevao > pjevo. Završetak infinitiva je na -ti i -ći, ali su vrlo česti i oblici krnjeg infinitiva na-t i -ć. U ovom dijalektu se čuva aorist, dok se imperfekat nalazi samo u južnijim i istočnijim govorima, a idući na sever se gubi.

Osnovica standardnih jezika

Ovaj mlađi štokavski dijalekat ijekavskog izgovora, koji je još od kraja 15. i početka 16. veka u Dubrovniku bio, delimično, osnova dubrovačkog književnog jezika, i na kome je pisana raznovrsna narodna književnost, zaslugom Vuka Karadžića, njegovih pristalica i hrvatskih iliraca, u toku 19. veka postao je osnova zajedničkog književnog srpskohrvatskog jezika, odnosno srpskog i hrvatskog jezika i, kasnije, zajedno sa nekim drugim bosanskim i crnogorskim dijalektima, bošnjačkog standarda i nestandardizovanog crnogorskog jezika.

Vidi još

• Srpskohrvatski jezik
• Srpski jezik
• Ijekavski izgovor
• Štokavsko narečje
• Zlatiborski govor
• Šumadijsko-vojvođanski dijalekat

Literatura

• Ivić, Pavle (1956). Dijalektologija srpskohrvatskog jezika: Uvod i štokavsko narečje (1. izd.). Novi Sad: Matica srpska. 
• Okuka, Miloš (2008). Srpski dijalekti. Zagreb: Prosvjeta.