Kanal Dnjepar—Bug
| Kanal Dnjepar—Bug Дняпроўска-Бугскі канал | |
|---|---|
.jpg) | |
 Mapa kanala iz 1917. godine | |
| Opšte informacije | |
| Dužina | 105 km |
| Vodotok | |
| Izvor | od sela Duboj |
| Ušće | kod grada Kobrina 52° 13′ 00″ N 24° 22′ 00″ E / 52.21667° S; 24.36667° I |
| Geografske karakteristike | |
| Država/e |  Belorusija Brestska oblast |
| Reka na Vikimedijinoj ostavi | |
Kanal Dnjepar—Bug (blr. Дняпроўска-Бугскі канал; rus. Днепровско-Бугский канал) kanalski je plovni put u Brestskoj oblasti Belorusije. Povezuje reku Pinu (levu pritoku Pripjata i deo basena Dnjepra) sa rekom Muhavec (pritoka Buga i deo basena Visle).
Kanal je građen u periodu od 1775. do 1783. godine. Ukupna dužina kanala je 244 km, od čega je 196 km na deonici od Bresta do Pinska. Tokom izgradnje kanala kanalizovano je 74 km toka reke Pine i 64 km reke Muhavac, odnosno 58 km novosagrađena kanalska mreža.
Kanalom upravlja kompanija Dnjeparsko-buški vodeni put (Днепро-Бугский водный путь).
Gradnja kanala[uredi | uredi izvor]
Prve ideje o gradnji jedinstvenog plovnog puta kojim bi se povezali baseni reka Pripjat i Bug, a samim tim i slivna područja Baltičkog i Crnog mora, izneo je 1655. tadašnji poljsko-litvanski kancelar Jurij Osolinski.
Međutim konkretni radovi na izgradnji kanala započeli su 1775. u vreme vladavine poslednjeg poljsko-litvanskog kralja Stanislava Ponjatovskog i okončani su 1783. godine. Prvi trgovački brod zaplovio je kanalom u proleće 1784. iz grada Pinska ka Varšavi i dalje ka Gdanjsku.[1] Kanal je službeno otvoren za saobraćaj u septembru iste godine i dobio je naziv Kraljevski u čast glavnog finansijera kralja Stanislava II. Gradnja kanala koštala je tadašnjih 100.000 zlatnika, od čega je 60.000 zlatnika plaćeno iz kraljevske riznice, a ostatak su platili lokalni trgovci i knjaževi.[2]
Kanal je rekonstruisan u periodu 1846. do 1848. u vreme vladavine Ruske Imperije na tom području. Tokom rekonstrukcije na kanalu su postavljane mobilne drvene brane koje su održavale stabilnim vodostaj u kanalu i omogućavale nesmetanu plovidbu i u vreme najnižih vodostaja. Zaključno sa 1867. godinom na potezu od Bresta do Pinska postavljene su 22 takve ustave. Širina kanalskog dna je proširena na 14 m, a gaz brodova je povećan do maksimalno 70 cm.[3]
Značaj[uredi | uredi izvor]
Kanal je krajem XIX i početkom 20. veka imao veliki strateški značaj za Rusku Imperiju kao važan kopneni plovni put i glavna spona između Baltičkog i Crnog mora. Ovim kanalom je zahvaljujući tegljačima 1886. i 1890. iz Elblaga ka Sevastopolju prebačeno pet brodova razarača težine od 89 do 164 tone (prvi brodovi te vrste u ruskoj crnomorskoj floti u to vreme).
Vlasti Sovjetskog Saveza su u periodu od decembra 1939. do jula 1940. sprovele opsežne radove na rekonstrukciji i proširenju kanala, a izgradnjom nove trase od Vigode do Kobrina plovni put je skraćen za 12 km. Rečni saobraćaj na kanalu je obnovljen u avgustu 1940. nakon što je kratko bio u prekidu.
Važnost kanala kao trgovačke rute dodatno je porasla nakon Drugog svetskog rata. Rast obima trgovačkog saobraćaja na kanalu doveo je do nove rekonstrukcije i proširenja kanala, počev od 1976. godine. Povećana je širina kanala na 40 m (širina na dnu), a dubina do 240 cm. U periodu između 1978. i 1991. kanalom je prevezeno oko 1,758 miliona tona raznog tereta, i u tom periodu dužina kanala je povećana na sadašnja 244 km. U isto vreme drvene ustave su zamenjene betonskim i čeličnim konstrukcijama.
Kanal je danas deo međunarodnog saobraćajnog plovnog puta E-40, poznatog i kao vodeni put Dnjepar—Visla (Gdanjsk—Varšava—Brest—Pinsk—Mazir—Kijev—Herson).
Godine 2008, ovim kanalom je prevezeno ukupno 1,4 miliona tona tereta.[4]
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ Pavel Kunickiй. Kobrin meždu dvuh moreй Arhivirano na sajtu Wayback Machine (30. decembar 2013) // Večerniй Brest
- ^ Alяksandr Doўnar. Karaleўskі kanal // Vяlіkae knяstva lіtoўskae : Эncыklapedыя ў 2 t. / Pad rэd. G. P. Paškova і іnš. — Mіnsk: BelЭN, 2007. — T. 2. 2-e vыd.. — S. 47
- ^ „Istoriя predpriяtiя RUЭSP «Dnepro-Bugskiй vodnый putь»”. Arhivirano iz originala 20. 3. 2012. g. Pristupljeno 29. 6. 2013.
- ^ Viktor Karpik. Pridut varяgi v gosti k grekam Arhivirano na sajtu Wayback Machine (7. maj 2010) // Transportnый vestnik
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Географический энциклопедический словарь: географические названия / Под ред. А. Ф. Трёшникова. — 2-е изд., доп. — М.: «Советская энциклопедия», 1989. — 592 с. —. ISBN 978-5-85270-057-5.
- Аляксандр Доўнар. Каралеўскі канал // Вялікае княства літоўскае : Энцыклапедыя ў 2 т. / Пад рэд. Г. П. Пашкова і інш. — Мінск: БелЭН, 2007. — Т. 2. 2-е выд.. — С. 47.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
| Međunarodne | |
|---|---|
| Ostale | |
