Karlo Ćelavi

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Karlo II Ćelavi
Lični podaci
Datum rođenja(823-06-13)13. jun 823.
Mesto rođenjaKarlo Ćelavi u starijem dobu; slika iz njegovog Psaltira,
Datum smrti6. oktobar 877.(877-10-06) (54 god.)
Mesto smrtiAvrije,
Porodica
SupružnikErmentruda od Orleana, Ričilda od Provanse
PotomstvoJudita od Flandrije, Luj II mucavac, Karlo II, Karloman, Lotar hromi, Rotilda, Ermenturda, Hildergard, Gizela, Rotruda, Drogo, Pipin, Karlo
RoditeljiLuj I Pobožni
Judita od Bavarske
DinastijaKarolinzi
PrethodnikLuj I Pobožni
NaslednikKarlo III Debeli

Karlo II Ćelavi (franc. Charles le Chauve; 13. jun 8235. ili 6. oktobar 877) je bio kralj Zapadne Franačke (843—877), car Svetog rimskog carstva (875—877) i kralj Italije (875—877). On je bio je najmlađi sin Luja I Pobožnog.[1][2][3]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Luj I Pobožni mu dodeljuje Zapadnu Franačku[uredi | uredi izvor]

Rodio se kad su njegova braća već bili odrasli i već su im bila dodeljena potkraljevstva. Njegov otac Luj I Pobožni se našao u problemima, kako da oduzme već dodeljenu zemlju njegovoj braći i dade Karlu Ćelavom. Najpre je pokušao da mu dodeli Alemaniju, pa onda Italiju 832. posle Lotarove pobune, pa onda Akvitaniju. Brojne pobune i mirenja Luja I Pobožnog sa Lotarom i Ludvigom I Nemačkim čas su doprinosili da Karlo Ćelavi ima svoje posede, a čas da nema. Ipak Luj I Pobožni se nije predavao i uspio je da Karlu Ćelavom opštim dogovorom bude dodeljena cela Francuska.[4]

Kada je Luj I Pobožni obavezao plemstvo 837. da prihvate Karla Ćelavog kao njegovog naslednika u Zapadnoj Franačkoj, sinovi su mu se ponovo pobunili. Pipin Akvitanski je umro 838, pa Karlo Ćelavi konačno dobija zapadni deo Karolinškog carstva kao svoje kraljevstvo.[5]

Rat oko nasledstva i podela Karolinškog carstva[uredi | uredi izvor]

Nakon smrti Luja Pobožnog među sinovima izbijaju sukobi, tj rat oko nasledstva. Lotar I je pokušao da kao car ima vlast i nad kraljevstvima kojima vladaju njegova braća, pa se Karlo Ćelavi udružuje sa Ludvigom I Nemačkim protiv Lotara. Pobedili su Lotara I u bici kod Fontnoa 25. juna 841. godine. Dva brata su potvrdila savez Zakletvom iz Strazbura. Rat je završio Verdenskim sporazumom u avgustu 843. godine. Tim sporazumom Karlo Ćelavi dobija zapadnu Franačku, odnosno Francusku. Dobio je i Špansku marku do reke Ebro. Ludvig I Nemački dobija istočnu Franačku, tj. današnju Nemačku. Lotar I je zadržao carsku titulu i dobija Italiju i krunu Lombardije, a postao je i kralj Srednje Fracuske, jer je držao pojas između Rajne i Rone od Sredozemlja do Severnog mora. Lotar je bio car, ali svaki od braće je bio suvereni kralj svoje zemlje.

Novčić Karla Ćelavog

Pobune u Bretoniji i Akvitaniji[uredi | uredi izvor]

Od tada pa do Lotarove smrti 855. bilo je mirno razdoblje. Braća bi se sastajala s vremena na vreme i usklađivali su svoje politike. Karlo Ćelavi nije bio popularan među plemstvom. Bilo je pobuna plemstva Akvitanije i Bretanje protiv njega. Bretonci su pobedili Karla Ćelavog u bici kod Balona 845. i bici kod Juvardeja 851, pa su dobili gotovo nezavisnost.

Upadi Vikinga[uredi | uredi izvor]

Karlo Ćelavi se borio i protiv Vikinga, koji su uništavali severna područja zemlje, doline Sene i Loare, a čak su dolazili i do Akvitanije. Vrlo često je morao platiti visoku cenu da bi se Vikinzi povukli na početne pozicije. Ediktom iz Pistra 864. Karlo Ćelavi stvara pokretljiviju vojsku, uvodeći u većoj meri konjicu. Istim ediktom naređuje utvrđivanje mostova na svim rekama, da bi se sprečili vikinški upadi. Dva takva mosta spasila su Pariz tokom opsade (885886).

Nezadovoljno plemstvo poziva Ludviga I Nemačkog da zbaci Karla Ćelavog[uredi | uredi izvor]

Nezadovoljno plemstvo pozvalo je 858. Ludviga I Nemačkog da zbaci Karla Ćelavog sa vlasti. Ludvig I Nemački je napao Zapadnu Franačku. Karlo Ćelavi je bio toliko nepopularan da nije mogao da sakupi vojsku za odbranu, pa je pobegao u Burgundiju.

Spasava ga podrška biskupa, koji su odbili da krunišu Ludviga I Nemačkog za kralja Zapadne Franačke. Odbili su da ujedine dva kraljevstva, tako da je Karlo Ćelavi povratio vlast. Neuspešno je pokušao 860. da zauzme kraljevstvo svog nećaka Karla od Provanse. Kada mu je umro 869, nećak Lotar II, pokušao je da zauzme njegove posede, ali sporazumom iz Mersena prinuđen je da ih deli sa Ludvigom I Nemačkim.

Car Svetog rimskog carstva[uredi | uredi izvor]

Priviđenje Karla Ćelavog nakon njegove smrti i sahrane u Sen Deniju.

Karlo Ćelavi je postao 29. decembra 875. car Svetog rimskog carstva.[6][7] Kao car, Karlo je kombinovao motoe koje su koristili njegov deda i otac u jednu formulu: renovatio imperii Romani et Francorum, „obnova carstva Rimljana i Franaka”. Ove reči su se pojavile na njegovom pečatu.[8]

Ludvig I Nemački je bio kandidat za istu krunu, pa na vest o krunisanju Karla Ćelavog napada njegove posede. Karlo Ćelavi je bio prisiljen da se brzo vrati u Francusku. Posle smrti Ludviga I Nemačkog 28. avgusta 876, Karlo Ćelavi pokušava da zauzme Nemačku, ali poražen je u bici kod Andernaha 8. oktobra 876. godine.[6][7]

Papa ga poziva da pomogne u Italiji protiv Saracena. Plemstvo ga nije sledilo, a Karloman Bavarski je napao severnu Italiju. Tokom toga pohoda Karlo Ćelavi je umro 5 ili 6. oktobra 877. godine.[9][10][7] Nasleđuje ga Luj II.

Sahrana i nasledstvo[uredi | uredi izvor]

Prema Analima Sen-Bertina, Karlo je na brzinu sahranjen u opatiji Nantua, u Burgundiji, jer nosioci nisu mogli da izdrže smrad njegovog raspadajućeg tela. Nekoliko godina kasnije, njegovi ostaci su preneti u opatiju Sen Deni gde je dugo želeo da bude sahranjen,[11] u porfirnoj kadi[12] koja je možda ista kao i ona poznata kao „Dagobertova kada“ (cuve de Dagobert), sada u Luvru.[13] Zabeleženo je da je tu stojao mesingani spomenik koji je pretopljen tokom Revolucije.

Karla je nasledio njegov sin Luj. Karlo je bio princ obrazovanja i pisma, prijatelj crkve, i svestan podrške koju je mogao da nađe u episkopatu protiv svojih neposlušnih plemića, jer je birao svoje savetnike među višim sveštenstvom, kao u slučaju Guenelona od Sensa, koji ga je izdao, i Hinkmara iz Remsa.[7]

Ćelavost[uredi | uredi izvor]

Pretpostavlja se da je Čarlsov nadimak korišćen ironično, a ne opisno; odnosno da u stvari nije bio ćelav, već da je bio izuzetno dlakav.[14] Alternativno ili dodatno tumačenje zasniva se na Čarlsovom početnom nedostatku regnuma. „Ćelav“ bi u ovom slučaju predstavljalo šaljivu referencu na njegovo bezemljaštvo, u doba kada su njegova braća već nekoliko godina bili podkraljevi.[15]

Savremeni prikazi njegove ličnosti, na primer, u njegovoj Bibliji iz 845. godine, na njegovom pečatu iz 847. (kao kralja), kao i na njegovom pečatu iz 875. godine (kao cara) prikazuju ga sa punom kosom, kao i konjička statueta (oko 870) za koju se smatra da ga prikazuje.

Genealogija franačkih kraljeva, tekst iz Fontanela koji datira verovatno već iz 869. godine, i tekst bez trunke ironije, imenuje ga kao Karolus Calvus („Karlo Ćelavi“). Svakako, do kraja 10. veka, Riher od Remsa i Ademar od Šabana su ga sa punom ozbiljnošću nazivali „Karlom Ćelavim”.[16]

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Karlo Martel
 
 
 
 
 
 
 
8. Pipin Mali
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
17. Rotrude
 
 
 
 
 
 
 
4. Karlo Veliki
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
18. Karibert od Laona
 
 
 
 
 
 
 
9. Bertrada od Laona
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
19. Bertrada, Countess of Laon
 
 
 
 
 
 
 
2. Luj I Pobožni
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
10. Gerold of Vintzgau
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. Hildegard
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
22. Hnabi
 
 
 
 
 
 
 
11. Emma of Alamannia
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Karlo Ćelavi
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
6. Welf
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Judita od Bavarske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
7. Hedvig, vojvotkinja Bavarske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 


car Svetog rimskog carstva
(875877)
Nema
Francuski kraljevi
(843877)
Kralj Italije
(875877)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Charles II Holy Roman emperor”. Britannica. Pristupljeno 19. 1. 2021. (jezik: engleski)
  2. ^ „Charles II the Bald, King of France”. The British Museum. Pristupljeno 19. 1. 2021. (jezik: engleski)
  3. ^ Chisholm 1911, str. 897.
  4. ^ „Charles the Bald (823-877)”. JStor. Pristupljeno 19. 1. 2021. (jezik: engleski)
  5. ^ Larousse, Éditions. „Charles II le Chauve - LAROUSSE”. www.larousse.fr (na jeziku: francuski). Pristupljeno 18. 1. 2023. 
  6. ^ a b Annales Vedastini; AV 876
  7. ^ a b v g Chisholm 1911, str. 898.
  8. ^ West-Harling 2018, str. 173.
  9. ^ Annales Vedastini; AV 877
  10. ^ Riche 1983, str. 204.
  11. ^ Frans Theuws, Janet Laughland Nelson (ur.), Rituals of Powers: From Late Antiquity to the Early Middle Ages, str. 164 
  12. ^ Geneviève Bührer-Thierry; Mériaux, Charles (2010). La France avant la France, (481–888). Paris: Belin. str. 412. 
  13. ^ „Cuve dite "de Dagobert ". Musée du Louvre. 
  14. ^ Nelson 1992, str. 13.
  15. ^ Lebe 2003.
  16. ^ Dutton 2008.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Bradbury, Jim (2007). The Capetians: Kings of France 987–1328. Hambledon Continuum. 
  •  Ovaj članak uključuje tekst iz publikacije koja je sada u javnom vlasništvuChisholm, Hugh, ur. (1911). „Charles II.”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 5 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 897—898. 
  • Dutton, Paul E. (2008). Charlemagne's Mustache. Palgrave Macmillan. 
  • Lebe, Reinhard (2003). War Karl der Kahle wirklich kahl? Historische Beinamen und was dahintersteckt. Dt. Taschenbuch-Verlag. 
  • Nelson, Janet L. (1992). Charles the Bald. London: Longman. ISBN 0-582-05585-7. OCLC 23767726. 
  • Riche, Pierre (1983). The Carolingians:The Family who forged Europe. University of Pennsylvania Press. 
  • West-Harling, Veronica (2018). „The Roman Past in the Consciousness of the Roman Elites in the Ninth and Tenth Centuries”. Ur.: Walter Pohl; Clemens Gantner; Cinzia Grifoni; Marianne Pollheimer-Mohaupt. Transformations of Romanness: Early Medieval Regions and Identities. De Gruyter. str. 173—194. ISBN 9783110598384. doi:10.1515/9783110598384-013. hdl:10278/3702393. 
  • Walther, Ingo F. and Norbert Wolf. Codices Illustres: The world's most famous illuminated manuscripts, 400 to 1600. Köln, TASCHEN, 2005.
  • Herlihy, David (Editor), The History of Feudalism, Springer, 1971 (available on Google Books)
  • Jacques Sirmond, Karoli Calvi et successorum aliquot Franciae regum capitula, 1623
  • Capitulary, The Encyclopædia Britannica, 11th Edition, Cambridge, 1911
  • Lohrmann, Dietrich (1976). „Trois Palais Royaux de la Vallée de l'Oise d'après les travaux des érudits mauristes: Compiègne, Choisy-au-Bac et Quierzy”. Francia. 4: 124—129. 
  • Bowlus, Charles R. (2006). The Battle of Lechfeld and its Aftermath, August 955: The End of the Age of Migrations in the Latin West. ISBN 978-0-7546-5470-4. 
  • Chandler, Tertius; Fox, Gerald (1974). 3000 Years of Urban GrowthNeophodna slobodna registracija. New York and London: Academic Press. ISBN 9780127851099. 
  • Costambeys, Mario (2011). The Carolingian World. ISBN 9780521563666. 
  • Hooper, Nicholas; Bennett, Matthew (1996). The Cambridge Illustrated Atlas of Warfare: the Middle Ages. ISBN 978-0-521-44049-3. 
  • McKitterick, Rosamond (2008). Charlemagne: the formation of a European identity. England. ISBN 978-0-521-88672-7. 
  • Reuter, Timothy (2006). Medieval Polities and Modern Mentalities. ISBN 9781139459549. 
  • McCormick, Michael (2007). https://books.google.com/books?id=ZK3bdq6ihM8C&q=carolingian+empire+in+km2&pg=PA50 |chapter-url= zahteva naslov (pomoć). Ur.: Henning, Joachim. Post-Roman towns, trade and settlement in Europe and Byzantium. ISBN 978-3-11-018356-6. 
  • Davis, Jennifer (2015). Charlemagne's Practice of Empire. Cambridge University Press. ISBN 978-1316368596. 
  • Kramer, Rutger (2019). Rethinking Authority in the Carolingian Empire: Ideals and Expectations During the Reign of Louis the Pious (813-828). ISBN 9789048532681. 
  • De Jong, Mayke (2009). The Penitential State: Authority and Atonement in the Age of Louis the Pious, 814-840. Cambridge: Cambridge University Press. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]