Kentauri
 Kentaurkinja, na slici Džona La Fadža | |
| Grupisanje | Lengendarno stvorenje |
|---|---|
| Podgrupisanje | Hibrid |
| Slična stvorenja | Minotaur, satir, harpija |
| Mitologija | Grčka |
| Druga imena | Kentaur, sentores, strelac[1] |
| Region | Grčka, Kipar |
| Habitat | Kopno |
Kentauri (grč. Κένταυροι) su bića iz grčke mitologije, polu-ljudi, polu-konji.[2]
U mnogim grčkim mitovima smatra se da su kentauri divlji poput neukroćenih konja, a rečeno je i da su nastanjivali regiju Magnezija i planinu Pelion u Tesaliji, Folojevu hrastovu šumu u Elisu i Malejevo poluostrvo u južnoj Lakoniji. Kentauri su kasnije predstavljeni u rimskoj mitologiji i bili su poznati likovi u srednjovekovnom bestijaru. Oni ostaju u osnovi moderne književnosti fantastike.
Etimologija[uredi | uredi izvor]
Grčka reč kentauros se generalno smatra da je nejasnog porekla.[3] Etimologija iz ken + tauros, 'probadajući bik', bila je [euhemerism[|euhemeristička]] sugestija u Palafatovom racionalizujućem tekstu o grčkoj mitologiji, O neverovatnim pričama (Περὶ ἀπίστων), koji je uključivao jahače strelce iz sela zvanog Nefel, koji su eliminisali krdo bikova koji su bili pošast Iksionovog kraljevstva.[4] Druga moguća srodna etimologija može biti „ubica bikova“.[5]
Mitologija[uredi | uredi izvor]
Kentauri su potomci Iksiona i Nefele,[6] boginje oblaka, deca njihovog sina Kentaura i magnezijskih kobila.[7] Živeli su u teško pristupačnim šumama Tesalije, zapadne Arkadije, Elide i Etolije. Predstavljani su kao surova bića, koja su često ulazila u sukobe sa ljudima. Tako se kao njihovi protivnici pominju Lapiti (kentauromahija) i Herakle, koji se sa njima sukobljavao više puta. Najčuveniji kentauri bili su Hiron, Fol i Nes. Prva dvojica su, za razliku od ostalih Kentaura, bili jako obrazovani i inteligentni, a treći je došao glave Heraklu.
Jedno drugo pleme kentaura je po predanju živelo na Kipru. Prema Nonu, njima je otac Zevs, koji je, frustriran nakon što mu je Afrodita izmakla, prosuo svoje seme na tlo te zemlje. Za razliku od kopnene Grčke, kiparski kentauri su bili rogati.[8][9]
Takođe se navodi da su postojali Lamijanski Feri, dvanaest rustikalnih demona (duhova) reke Lamos. Zevs ih je postavio da čuvaju odojče Dionisa, štiteći ga od Herinih mahinacija, ali ih je razbesnela boginja pretvorila u kentaure sa volovskim rogovima. Lamijanski Feri su kasnije pratili Dionisa u njegovoj kampanji protiv Indijaca.[10]
Sukob Kentaura i Herakla[uredi | uredi izvor]
Kada je Herakle pošao da izvrši svoje četvrto delo, da ubije erimantskog vepra, svratio je u pećinu kod kentaura Fola. Fol je dao Heraklu da jede meso, ali nije hteo da otvori posudu sa vinom koja je pripadala svim kentaurima. Herakle je ipak uspeo da ga nagavori da to uradi. Kentauri su pobesnili kada su osetili miris jakog vina. Odmah su jurnuli na Folovu pećinu. Herakle je branio Fola i uprkos tome što je Kentaurima pomogla njihova baba Nefela, boginja oblaka, koja je poslala jaku kišu i zemlju učinila klizavom, Herakle je uspio da ubije nekoliko kentaura, a ostale naterao u beg.
Herakle je slučajno pogodio svog prijatelja, mudrog kentaura Hirona. Izvukao je strelu, ali ništa nije moglo da pomogne protiv Hidrinog otrova. Ipak, Hiron je bio besmrtan, pa od otrova nije mogao da umre. Zato je on svoju besmrtnost ustupio titanu Prometeju, a on je sišao u mračni Had.
Dok je Fol sahranjivao svoje rođake, on je izvukao jednu Heraklovu strelu i počeo da je razgleda. Ona mu iskliznu i ubode ga u nogu, i on ostade na mestu mrtav. Herakle ga je sahranio uz veliike počasti.
Kentauromahija[uredi | uredi izvor]
Kada se kralj Lapita, Piritoj ženio Hipodamijom, na svadbu je pozvao sve Olimpljane osim Areja i Eride, sećajući se neprijatnosti koju je Erida izazvala na svadbi Peleja i Tetide. Svadbi su prisustvovali mnogi kraljevići iz Grčke, kao i Kentauri.
Kentauri su bili nenaviknuti na vino, a pili su ga bez mešanja sa vodom, pa su se napili. Zbog toga su napali Hipodamiju i ostale goste. Piritoj i Tezej i ostali Lapiti su priskočili u pomoć Hipodameji i tako je izbio sukob koji je trajao do noći, u kome su poginuli Kajnej i Lapit. Tako je počela dugotrajna svađa između Kentaura i Lapita koju su potpirivali Arej i Erida iz osvete što nisu pozvani na svadbu. Tezej je oterao Kentaure, koji su ponovo skupili snage i napali Lapite. Oni su saladali glavninu lapitske vojske i oterali Lapite u Meleju.
Umetnost[uredi | uredi izvor]
Kentauri su čest motiv u antičkoj umetnosti, počevši od najstarijih spomenika gde su predstavljani sa dve ljudske i dve konjske noge. Od 6. veka p. n. e. su prikazivani sa sve četiri konjske noge, dok su im glava, torzo i ruke ljudski. Najčešće su prikazivani u kentauromahiji.
Galerija[uredi | uredi izvor]
-
Diosphos Painter, white-ground lekythos (500 BC)
-
Botticelli, Pallas and Centaur (1482–83)
-
Antonio Canova, Theseus Defeats the Centaur (1805-1819)
-
Prince Bova fights Polkan, Russian lubok (1860)
-
A bronze statue of a centaur, after the Furietti Centaurs
Vidi još[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ For Collins English Dictionary: "sagittary." Collins English Dictionary – Complete and Unabridged, 12th Edition 2014. 1991, 1994, 1998, 2000, 2003, 2006, 2007, 2009, 2011, 2014. HarperCollins Publishers 1 Sep. 2019 https://www.thefreedictionary.com/sagittary
- ^ „Definition of centaur by Merriam-Webster”. merriam-webster.com. Merriam-Webster.com Dictionary. Pristupljeno 2021-06-06.
- ^ Scobie, Alex (1978). „The Origins of 'Centaurs'”. Folklore. 89 (2): 142—147. doi:10.1080/0015587X.1978.9716101. Scobie quotes Nilsson, Martin P. (1955). Geschichte der griechischen Religion. „Die Etymologie und die Deutung der Ursprungs sind unsicher und mögen auf sich beruhen”
- ^ Scobie (1978), str. 142.
- ^ Alexander Hislop, in his polemic The Two Babylons: Papal Worship Revealed to be the Worship of Nimrod and His Wife. (1853, revised 1858) theorized that the word is derived from the Semitic Kohen and "tor" (to go round) via phonetic shift the less prominent consonants being lost over time, with it developing into Khen Tor or Ken-Tor, and being transliterated phonetically into Ionian as Kentaur, but this is not accepted by any modern philologist.
- ^ Nash, Harvey (jun 1984). „The Centaur's Origin: A Psychological Perspective”. The Classical World. 77 (5): 273—291. JSTOR 4349592. doi:10.2307/4349592.
- ^ Alexander, Jonathann. „Tzetzes, Chiliades 9”. Theoi.com. Theoi Project. Pristupljeno 28. 2. 2019.
- ^ Nonnus, Dionysiaca, v. 611 ff, xiv. 193 ff, xxxii. 65 ff.
- ^ „CYPRIAN CENTAURS (Kentauroi Kyprioi) - Half-Horse Men of Greek Mythology”. www.theoi.com.
- ^ „LAMIAN PHERES - Centaurs of Dionysus in Greek Mythology”. www.theoi.com.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Cermanović-Kuzmanović, A. & Srejović, D. 1992. Leksikon religija i mitova. Savremena administracija. Beograd.
- R. Grevs, Grčki mitovi, Nolit-Jedinstvo, 1987.
- Apollodorus, The Library with an English Translation by Sir James George Frazer, F.B.A., F.R.S. in 2 Volumes, Cambridge, MA, Harvard University Press; London, William Heinemann Ltd. 1921. ISBN 0-674-99135-4. Online version at the Perseus Digital Library. Greek text available from the same website.
- Diodorus Siculus, The Library of History translated by Charles Henry Oldfather. Twelve volumes. Loeb Classical Library. Cambridge, Massachusetts: Harvard University Press; London: William Heinemann, Ltd. 1989. Vol. 3. Books 4.59–8. Online version at Bill Thayer's Web Site
- Diodorus Siculus, Bibliotheca Historica. Vol 1-2. Immanel Bekker. Ludwig Dindorf. Friedrich Vogel. in aedibus B. G. Teubneri. Leipzig. 1888-1890. Greek text available at the Perseus Digital Library.
- Gaius Julius Hyginus, Fabulae from The Myths of Hyginus translated and edited by Mary Grant. University of Kansas Publications in Humanistic Studies. Online version at the Topos Text Project.
- Gaius Valerius Flaccus, Argonautica translated by Mozley, J H. Loeb Classical Library Volume 286. Cambridge, MA, Harvard University Press; London, William Heinemann Ltd. 1928. Online version at theio.com.
- Gaius Valerius Flaccus, Argonauticon. Otto Kramer. Leipzig. Teubner. 1913. Latin text available at the Perseus Digital Library.
- Hesiod, Shield of Heracles from The Homeric Hymns and Homerica with an English Translation by Hugh G. Evelyn-White, Cambridge, MA.,Harvard University Press; London, William Heinemann Ltd. 1914. Online version at the Perseus Digital Library. Greek text available from the same website.
- Homer, The Odyssey with an English Translation by A.T. Murray, PH.D. in two volumes. Cambridge, MA., Harvard University Press; London, William Heinemann, Ltd. 1919. ISBN 978-0674995611. Online version at the Perseus Digital Library. Greek text available from the same website.
- Lucius Mestrius Plutarchus, Lives with an English Translation by Bernadotte Perrin. Cambridge, MA. Harvard University Press. London. William Heinemann Ltd. 1914. 1. Online version at the Perseus Digital Library. Greek text available from the same website.
- Nonnus of Panopolis, Dionysiaca translated by William Henry Denham Rouse (1863-1950), from the Loeb Classical Library, Cambridge, MA, Harvard University Press, 1940. Online version at the Topos Text Project.
- Nonnus of Panopolis, Dionysiaca. 3 Vols. W.H.D. Rouse. Cambridge, MA., Harvard University Press; London, William Heinemann, Ltd. 1940-1942. Greek text available at the Perseus Digital Library.
- Pausanias, Description of Greece with an English Translation by W.H.S. Jones, Litt.D., and H.A. Ormerod, M.A., in 4 Volumes. Cambridge, MA, Harvard University Press; London, William Heinemann Ltd. 1918. ISBN 0-674-99328-4. Online version at the Perseus Digital Library
- Pausanias, Graeciae Descriptio. 3 vols. Leipzig, Teubner. 1903. Greek text available at the Perseus Digital Library.
- Publius Ovidius Naso, Metamorphoses translated by Brookes More (1859-1942). Boston, Cornhill Publishing Co. 1922. Online version at the Perseus Digital Library.
- Publius Ovidius Naso, Metamorphoses. Hugo Magnus. Gotha (Germany). Friedr. Andr. Perthes. 1892. Latin text available at the Perseus Digital Library.
- Publius Vergilius Maro, Aeneid. Theodore C. Williams. trans. Boston. Houghton Mifflin Co. 1910. Online version at the Perseus Digital Library.
- Publius Vergilius Maro, Bucolics, Aeneid, and Georgics. J. B. Greenough. Boston. Ginn & Co. 1900. Latin text available at the Perseus Digital Library.
- Sextus Propertius, Elegies from Charm. Vincent Katz. trans. Los Angeles. Sun & Moon Press. 1995. Online version at the Perseus Digital Library. Latin text available at the same website.
- M. Grant and J. Hazel. Who's Who in Greek Mythology. David McKay & Co Inc, 1979.
- Rose, Carol (2001). Giants, Monsters, and Dragons: An Encyclopedia of Folklore, Legend, and Myth. New York City: W. W. Norton & Company, Inc. str. 72. ISBN 0-393-32211-4.
- Homer's Odyssey, Book 21, 295ff
- Harry Potter, books 1, 3, 4, 5, 6, and 7.
- The Chronicles of Narnia, book 2.
- Percy Jackson & the Olympians, book 1, 2, 3, 4 and 5.
- Frédérick S. Parker. Finding the Kingdom of the Centaurs.
Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]
- Theoi Project on Centaurs in literature
- Centaurides on female centaurs
- MythWeb Arhivirano na sajtu Wayback Machine (21. februar 2009) article on centaurs
- Harry Potter Lexicon article on centaurs in the Harry Potter universe
- Erich Kissing's centaurs contemporary art