Kiparski pašaluk

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
ایالت قبرص
1571—1878

Kipar u sastavu Osmanskog carstva 1609. godine
Glavni gradNikozija
Površina9.251 km² (18. vek) km2
Događaji
Istorija 
• Uspostavljeno
1571
• Ukinuto
1878
Prethodnik
Sledbenik
Mletačka republika
Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske

Kiparski ejalet (turski: ایالت قبرص, Eyālet-i Qibriṣ).[1] je bila provincija Osmanskog carstva formirana 1571. godine nakon zauzeća Kipra u Mletačko-turskom ratu (1570—1573)[2] Od 1660. do 1703. godine Kipar je u sastavu Ejaleta Arhipelaga i ponovo od 1784. godine[3]. Na Berlinskom kongresu 1878. godine, turski sultan je Kipar predao Britaniji u zamenu za njihovu podršku u pregovorima sa Rusijom.

Osmansko osvajanje Kipra[uredi | uredi izvor]

Godine 1489. kraljica Katarina Kornaro prodaje Kipar Mlečanima. U periodu od 1489. do 1570. godine Kipar se nalazi pod vlašću Mlečana. Već 1489. godine, Turci napadaju Kipar u sklopu Mletačko-turskog rata. Prilikom napada su mnogi gradovi opljačkani, a stanovništvo prodato u roblje[4]. Godine 1539. Turska ponovo vodi rat sa Mletačkom te napada Kipar i pljačka Limasol[4]. Mlečani su zbog čestih turskih upada utvrdili Famagustu, Nikoziju i Kerineju. Ostali gradovi bili su lak plen.

Novi Mletačko-turski rat izbija 1570. godine, a u istoriografiji je poznat i kao „Kiparski rat“. Turci su pokrenuli 60.000 vojnika, uključujući i artiljeriju i konjicu, u osvajanje Kipra. Predvodio ih je Lala Mustafa-paša. Dana 2. jula 1570. godine se Turci iskrcavaju kod Limasola i preduzimaju opsadu Nikozije. Grad je osvojen 9. septembra. Ubijeno je 20.000 branilaca, a sve crkve i javne ustanove su opljačkane. Pošteđene su žene i deca koji su prodati u roblje[5].[6] Nekoliko dana nakon pada Nikozije, Kerineja se predaje bez borbe. Značajniji otpor pružala je Famagusta koja je opsedana od septembra 1570. do avgusta 1571. godine. Padom Famaguste Turci ovladavaju čitavim ostrvom.

Dva meseca kasnije, hrišćanske snage porazile su Turke u bici kod Lepanta. Pobeda je došla prekasno da spase Kipar. On će ostati u turskim rukama sledeća tri veka.

Osmanska vlast od 16. do 19. veka[uredi | uredi izvor]

Turska tvrđava Pafos na Kipru

Lala Mustafa-paša je postao prvi turski guverner Kipra. Grčka populacija na Kipru sada je dobila nove gospodare: Turke. Osmanlije su na Kipru obrazovali timare koje su delili zasluženim vojnicima pod uslovom da oni i njihove porodice ostanu da žive tamo. Ti vojnici postali su jezgro turske zajednice na ostrvu zbog čega je ova akcija od dalekosežne važnosti. Većina Turaka ostaće na ostrvu i nakon uspostavljanja britanskog protektorata 1878. godine. Tokom 1920-ih godina mnogi od njih se vraćaju u Tursku. Do 1970. godine Turci su činili 18% ukupnog stanovništva Kipra. Ostatak su činili Grci.

Osmanlije su uspostavile sistem mileta na Kipru. Sistem mileta ojačao je poziciju pravoslavne crkve na ostrvu. Postepeno, kiparski nadbiskup je postao ne samo verski nego i etnički vođa. Grčka crkva je time preuzela zadatak čuvara grčkog kulturnog nasleđa. Mnogi stanovnici Kipra prešli su u islam kako bi izbegli visoke poreze. Mnogi od njih nastavili su u tajnosti da ispovedaju hrišćansku veru. Obično su nazivani Linobambakima. Kiprani su očekivali pomoć od evropskih sila za oslobođenje od turskih vlasti. Između 1572. i 1668. na Kipru je podignuto oko 28 pobuna protiv turske vlasti. Svi su završeni neuspehom. Godine 1670. Kipar je prestao da bude osmanski pašaluk i stavljen je pod jurisdikciju Admirala osmanske flote. Godine 1703. Kipar je pod jurisdikcijom velikog vezira. Ozbiljniji ustanak podignut je 1764. godine nakon podizanja visine poreza. Turci su ugušili i ovaj ustanak.

Uticaj Grčkog rata za nezavisnost na Kipar[uredi | uredi izvor]

Dvorac u Limasolu obnovljen od strane Turaka 1590. godine

Mnogi kiparski Grci podržavali su Grčki rat za nezavisnost (1821—1829) što je dovelo do teških odmazdi turskog sultana. Ustanak je imao velikog uticaja na Kipar. Uz dozvolu sultana, turski guverner Kučuk Mehmeta pogubio je 486 kiparskih Grka (9. jula 1821. godine) optužujući ih za zaveru sa pobunjenim Grcima. Ubijena su četiri biskupa, mnogo sveštenika i uglednih građana, a njihove odsečene glave postavljene su na centralni trg u Nikoziji. Nadbiskup Kiprijanos je obešen. Dana 15. oktobra 1821. godine turska rulja ubila je arhiepiskopa, pet biskupa, trideset šest sveštenika i veliki broj kiparskih Grka. Do septembra 1822. godine šezdeset dva kiparska sela i zaseoka potpuno su nestali.[7][8] Imovine crkava su pljačkane, a kiparski Grci su prinuđeni da sruše gornje spratove svojih kuća. Ova mera ostala je na snazi sve do britanske okupacije ostrva.

Britansko osvajanje Kipra[uredi | uredi izvor]

Nakon prokopavanja Sueckog kanala (1869. godine) Britanija je pokazala veće interesovanje za Kipar. Turci su 1878. godine poraženi od strane Rusa u Rusko-turskom ratu. Rusi su 3. marta sledeće godine diktirali odredbe mira (potpisanog u San Stefanu) kojim su prepravili granice Balkana u svoju korist. Na zahtev ostalih evropskih sila, mir je revidiran na Berlinskom kongresu. U zamenu za podršku, Velika Britanija je od sultana dobila Kipar. Dana 9. jula 1878. godine ozvaničena je tajna Kiparska konvencija od 4. juna 1878. godine.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Some Provinces of the Ottoman Empire Arhivirano na sajtu Wayback Machine (10. jul 2015)". Geonames.de. Pristupljeno 25 February 2013.
  2. ^ Library of the US Congress
  3. ^ Pitcher 1968, str. 137.
  4. ^ a b Library of Congress
  5. ^ Turnbull 2003, str. 58.
  6. ^ Hopkins 2007, str. 82.
  7. ^ Claude Delaval Cobham, Exerpta Cypria Arhivirano na sajtu Wayback Machine (18. maj 2015), Cambridge University Press (1908). str. 454–455
  8. ^ Luke, Harry (1989). Cyprus under the Turks, 1571-1878. C. Hurst & Co Publishers Ltd. ISBN 978-1-85065-072-0. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Luke, Harry (1989). Cyprus under the Turks, 1571-1878. C. Hurst & Co Publishers Ltd. ISBN 978-1-85065-072-0. 
  • Hopkins, T. C. F. (2007). Confrontation at Lepanto: Christendom Vs. Islam. Macmillan. str. 82. 
  • Turnbull, Stephen (2003). The Ottoman Empire 1326–1699. Osprey Publishing. str. 58. 
  • Pitcher, Donald Edgar (1968). An Historical Geography of the Ottoman Empire: From Earliest Times to the End of the Sixteenth Century. Brill Archive. GGKEY:4CFA3RCNXRP. 
  • Foglietta, U. The sieges of Nicosia and Famagusta. London:Waterlow, 1903.
  • Gazioglu, Ahmet C. The Turks in Cyprus: A province of the Ottoman Empire (1571—1878). London: Rustem & Bro., 1990.
  • Jennings, Ronald C. Christians and Muslims in Ottoman Cyprus and the Mediterranean world, 1571-1640. New York: New York University Press, 1993.
  • Katsiaounis, Rolandos. Labour, society and politics in Cyprus during the second half of the 19th century. Nicosia: Cyprus Research Centre, 1996.
  • Koumoulides, John. Cyprus and the war of Greek Independence, 1821-1829. London: Zeno, 1974.
  • Kyrris, Costas, P. The Kanakaria documents, 1666-1850. Nicosia: Cyprus Research Center, 1978.
  • Luke, Harry. Cyprus under the Turks, 1571-1878. London: Hurst, 1969.(Reprint of 1921 edition.)
  • Mariti, Giovanni. Travels in the island of Cyprus. (C. D. Cobham translator). London: Zeno, 1971. (Reprint of 1909 edition.)
  • Michael, Michalis N.; Kappler, Matthias; Gavriel, Eftihios (editors). Ottoman Cyprus. A Collection of Studies on History and Culture. Wiesbaden: Harrassowitz Verlag, 2009.
  • Papadopoullos, T. Social and historical data on population:1570-1881. Nicosia: Zavallis Press, 1965.
  • Proxenika egrafa tou 19o aionos. (Consular documents of the 19th century.) Nicosia: Cyprus Research Centre, 1980.
  • Ross, L. A journey to Cyprus. (February and March 1845). (C. D.Cobham translator). Nicosia: Government Printing House, 1910.
  • Salvator, Louis. Levkosia: The capital of Cyprus. London Trigraph,1983. (Reprint of 1881 edition.)
  • Sant Cassia, Paul. "Religion, politics and ethnicity in Cyprus during the Turkocratia(1571—1878)." Archives Europeennes de Sociologie, Tome XXVII, No. 1, 1986

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]