Kipčački jezici

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
kipčački jezici
severozapadnoturkijski jezici
Geografska rasprostranjenostsrednja Azija, istočna Evropa i zapadna severna Azija
Jezička klasifikacijaturkijski jezici
  • kipčački jezici
Prajezikkipčački jezik
Podpodela
Glotologkipc1239[1]
{{{mapalt}}}

 Kipčačko-kumanski   kipčačko-prabugarski   kazaško-nogajski 

Kipčački ili severozapadnoturkijski jezici, su ogranak turkijskih jezika. Ovi jezici su u upotrebi uglavnom u srednjoj Aziji, ali su u manjoj meri prisutni i u istočnoj Evropi i jugozapadnom Sibiru. Kipčačkim jezicima govori oko 12 milioni ljudi.

Karakteristike[uredi | uredi izvor]

Pojedinačni kipčački jezici dele veliki broj zajedničkih osobina, zbog čega su i svrstani u jednu podgrupu. Neke od ovih osobina dele sa drugim običnim turkijskim jezicima, a neke su prisutne samo u kipčačkim jezicima.

Zajedničke osobine
  • prelazak praturkijskog *d u /j/
  • gubljenje početnog *h
Jedinstvene osobine
  • izražena labijalna harmonija samoglasnika
  • učestalost sibilarizacije početnog */j/ (npr. *jetti > ʒetti „sedam”)
  • prisustvo diftonga */ɡ/ i */b/ na kraju sloga (npr. *taɡ > taw „planina”, *sub > suw „voda”)

Jezici[uredi | uredi izvor]

kipčački

 
zapadni kipčački
ili
kipčačko-kumanski
ili
ponto-kaspijski
severni kipčački
ili
kipčačko-prabugarski
ili
uralo-kaspijski
južni kipčački
ili
kipčačko-nogajski
ili
aralo-kaspijski

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Hammarström, Harald; Forkel, Robert; Haspelmath, Martin; Bank, Sebastian, ur. (2016). „Kipchak”. Glottolog 2.7. Jena: Max Planck Institute for the Science of Human History. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Johanson, Lars; Csató, Éva Ágnes (1998). The Turkic Languages. London: Routledge. ISBN 0-415-08200-5. 
  • Menges, Karl H. (1995). The Turkic Languages and Peoples (2nd izd.). Wiesbaden: Harrassowitz. ISBN 3-447-03533-1.