Kipčački jezici
kipčački jezici | |
---|---|
severozapadnoturkijski jezici | |
Geografska rasprostranjenost | srednja Azija, istočna Evropa i zapadna severna Azija |
Jezička klasifikacija | turkijski jezici
|
Prajezik | kipčački jezik |
Podpodela | |
Glotolog | kipc1239[1] |
Kipčačko-kumanski kipčačko-prabugarski kazaško-nogajski |
Kipčački ili severozapadnoturkijski jezici, su ogranak turkijskih jezika. Ovi jezici su u upotrebi uglavnom u srednjoj Aziji, ali su u manjoj meri prisutni i u istočnoj Evropi i jugozapadnom Sibiru. Kipčačkim jezicima govori oko 12 milioni ljudi.
Karakteristike[uredi | uredi izvor]
Pojedinačni kipčački jezici dele veliki broj zajedničkih osobina, zbog čega su i svrstani u jednu podgrupu. Neke od ovih osobina dele sa drugim običnim turkijskim jezicima, a neke su prisutne samo u kipčačkim jezicima.
- Zajedničke osobine
- prelazak praturkijskog *d u /j/
- gubljenje početnog *h
- Jedinstvene osobine
- izražena labijalna harmonija samoglasnika
- učestalost sibilarizacije početnog */j/ (npr. *jetti > ʒetti „sedam”)
- prisustvo diftonga */ɡ/ i */b/ na kraju sloga (npr. *taɡ > taw „planina”, *sub > suw „voda”)
Jezici[uredi | uredi izvor]
kipčački |
| ||
zapadni kipčački ili kipčačko-kumanski ili ponto-kaspijski |
|||
severni kipčački ili kipčačko-prabugarski ili uralo-kaspijski |
|||
južni kipčački ili kipčačko-nogajski ili aralo-kaspijski |
Izvori[uredi | uredi izvor]
- ^ Hammarström, Harald; Forkel, Robert; Haspelmath, Martin; Bank, Sebastian, ur. (2016). „Kipchak”. Glottolog 2.7. Jena: Max Planck Institute for the Science of Human History.
Literatura[uredi | uredi izvor]
- Johanson, Lars; Csató, Éva Ágnes (1998). The Turkic Languages. London: Routledge. ISBN 0-415-08200-5.
- Menges, Karl H. (1995). The Turkic Languages and Peoples (2nd izd.). Wiesbaden: Harrassowitz. ISBN 3-447-03533-1.