Kirasiri

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Kirasiri (engl. Cuirassiers) su teška konjica zaštićena prsnim oklopom (franc. cuirasse), koja je korišćena u Evropi od kraja 16. veka do početka Prvog svetskog rata.[1]

Krajem 16. veka teško oklopljene vitezove postepeno zamenjuju konjanici samo sa prsnim oklopom - kirasiri, a taktiku crnih konjanika, karakoliranje, usvajaju sve konjice u Evropi. Od početka 17. veka tešku konjicu u zapadnoj Evropi većinom čine kirasiri. U tridesetogodišnjem ratu (1618—1648) u švedskoj i carskoj (nemačkoj) vojsci, naoružani su mačem i sa 2 pištolja, a zaštićeni šlemovima i prsnim oklopima.[1]

Istorija[uredi | uredi izvor]

17. vek[uredi | uredi izvor]

Nemački kirasiri grofa Papenhajma u tridesetogodišnjem ratu.

Kao nova vrsta teške konjice u Evropi, kirasiri se javljaju u vreme kada potpuni oklop vitezova ne može više da zaštiti konjanika od vatrenog oružja, već samo ometa pokretljivost. Prvi ih je organizovao holandski vojskovođa Moris Oranski-Nasauski krajem 16. veka. Bili su naoružani sa po 2 pištolja i palašem (teški mač). U tridesetogodišnjem ratu švedski kirasiri uspešno su se borili protiv još uvek teško oklopljene carske (nemačke) konjice. U Francuskoj je 7, konjički puk preformiran 1665. u puk kraljevih kirasira (franc. Cuirassier du Roi).[2]

18. vek[uredi | uredi izvor]

Austrijski kirasir (1705).

Početkom 18. veka formiraju se pukovi kirasira u Austriji i Prusiji. U sedmogodišnjem ratu Austrija je raspolagala sa 18, a Pruska sa 12 pukova kirasira, jačine od oko 5 eskadrona[a], koji su činili oko 1/2 (Austrija), odnosno 1/3 (Pruska) celokupne konjice. Kirasiri su jurišali smaknuto, punim galopom i napadali neprijatelja hladnim oružjem.[2]

19. vek[uredi | uredi izvor]

Francuski kirasir iz Napoleonove armije, oko 1809.

Napoleon je uočio značaj i ulogu kirasira: 1802. formirao je 7 pukova, a 1804. povećao je njihov broj na 12 i pored mačeva naoružao ih mušketonima[b]. Naročito su se istakli jurišima u bitkama 1809. kod Eslinga i 1815. kod Vaterloa.[2]

Posle Krimskog rata, sve jača i preciznija vatra izolučenog vatrenog oružja čine konjičke juriše necelishodnim. Rusi stoga preformiraju pukove kirasira (izuzev 4 gardijska) u dragunske. Austrijanci čine isto 1867. U francusko-pruskom ratu 1870. Francuzi su imali 11, a Nemci 10 pukova kirasira. Posle ovog rata kirasiri su se zadržali jedino u Francuskoj; u Nemačkoj im je samo ostalo ime.[2][v]

20. vek[uredi | uredi izvor]

Pred Prvi svetski rat, mada je gotovo sva konjica postala dragunska, kirasiri su u Francuskoj obrazovali teške brigade (po 2 puka) konjičkih divizija. Pošto u Prvom svetskom ratu zbog jake vatre nisu mogli doći do izražaja, preformirani su 1916. u kirasire-pešake (franc. cuirassier a pied). Od njih su 1918. formirane 2 pešadijske divizije koje su se istakle u proleće 1918. Posle Prvog svetskog rata kirasiri su u Francuskoj motorizovani, i poslužili su kao jezgro za formiranje brzih i oklopnih jedinica.[2]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ 5 eskadrona po 120 konjanika, oko 600 konjanika u svakom puku.
  2. ^ ima.
  3. ^ Tj. kirasirske jedinice zadržale su ime, ali su bile naoružane i korišćene kao i ostala konjica dragunskog tipa.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (tom 4). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 559. 
  2. ^ a b v g d Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (tom 4). Beograd: Vojnoizdavački zavod. str. 351. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Gažević, Nikola (1974). Vojna enciklopedija (tom 4). Beograd: Vojnoizdavački zavod.