Commodore 64

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Комодор 64)


Commodore 64
Komodor 64 (1982).
Opšti podaci
Tipkućni računar
MikroprocesorMOS Technology 6510
Memorija65 KB
Operativni sistemCommodore BASIC, KERNAL
Uvodni ekran Komodora 64

Commodore 64 (transkr. Komodor 64), takođe ponekad nazivan „kutija za hleb” ili „debeljko” zbog svog oblika, je kućni računar sa 64 kilobajta primarne memorije koji je bio popularan osamdesetih godina 20. veka. Predstavljen od strane firme Komodor Biznis Mašin (Commodore Business Machines) avgusta 1982. godine po ceni od 595 dolara, Komodor 64 je ponudio solidne zvučne i grafičke performanse u poređenju sa ondašnjim standardom. Tokom života Komodora 64 (između 1982. i 1993) ukupna prodaja je premašila 22 miliona primeraka. Prema Ginisovoj knjizi rekorda, Komodor 64 još uvek ostaje najprodavaniji računar svih vremena.

Za razliku od računara koji su bili distribuirani samo preko ovlašćenih posrednika, Komodor se prodavao i u prodavnicama sa igračkama. Računar se mogao direktno priključiti na televizor, dajući time mnogo draži običnih konzola za video-igre kao što je Atari 2600. Cena Komodora 64 se smatrala kao glavni razlog za slom video-igara 1983.

Približno 10.000 programa je napisano za Komodor 64 (u ovo spadaju razvojne aplikacije, kancelarijski alati i igre). Komodor 64 je takođe zaslužan za popularizaciju kompjuterske demo-scene. Iako originalni hardver danas koriste samo hobisti, emulatori dozvoljavaju svakom sa modernim računarom da pokreće ove programe na svom računaru (sa različitim stepenom uspeha i funkcionalnosti).

Istorija[uredi | uredi izvor]

Poreklo[uredi | uredi izvor]

Januara 1981. godine, MOS Tehnolodži (MOS Technology), Komodorovo pod-odeljenje za dizajniranje integrisanih kola, započelo je projekat dizajniranja grafičkih i zvučnih čipova za sledeću generaciju konzola za video-igre. Posao oko dizajniranja čipova je završen novembra 1981. godine. Projekat konzole se prvobitno zvao Ultimaks, koji je osmislio Jaši Terakura iz Komodora Japan. Ovaj projekat je na kraju otkazan.

U isto vreme, polovinom 1981, Robert Rasel (sistemski programer i arhitekta VIC-20) i Robert Janes (tvorac SID čipa) su bili kritički rapoloženi prema ondašnjoj proizvodnoj politici Komodora, koja je bila za nastavak Komodor PET linije čiji su cilj bili poslovni korisnici. Umesto toga, oni su predložili, uz podršaku Ala Karpentijea (inženjera VIC-II) i Čarlsa Vinterbla (menadžera MOS Tehnolodžija), istinski jeftinog naslednika VIC-20 Komodorovom direktoru Džeku Tramelu. Tramel je uslovio da mašina treba da ima 64 kilobajta RAM memorije. Iako je cena 64 kilobajta RAM memorije bila 100 dolara u to vreme, Tramel je znao da cena DRAM-a opada i da će pasti na prihvatljivi nivo pre nego što krene puna proizvodnja. Tramel je takođe postavio krajnji rok, tako da bude gotov pre zimskog salona potrošačke elektronike prve nedelje januara 1982.

Pošto je sastanak bio u novembru, inženjeri su imali dva meseca da razviju upotrebljivi prototip.

Proizvod je imao šifru VIC-40. Tim koji ga je konstruisao su činili Robert Rasel, Robert Janes i Dejvid Zembicki. Dizajn, prototipovi i nešto softvera je završeno na vreme, nakon što je tim radio i za vreme praznika. Kada je proizvod predstavljen, VIC-40 je preimenovan u Komodor 64 (C64) da bi popunio Komodoreovu poslovnu ponudu koju su činili P128 i B256.

Komodor 64 je imao impresivni „debi“, kako se seća inženjer Dejvid Zembicki: ”sve što smo videli na našem štandu su bili ljudi iz Atarija koji su govorili: ”Kako možete da uradite to za 595 dolara?” Odgovor, koji je on dao, je bio vertikalna integracija; zahvaljujući Komodorovom vlasništvu nad proizvodnim pogonima MOS Tehnolodžija, svaki Komodor 64 je koštao otprilike 135 dolara.

Pobeđivanje u tržišnoj utakmici[uredi | uredi izvor]

Komodor 64 se suočio sa velikom konkurencijom kućnih računara po svom predstavljanju u avgustu 1982. Zahvaljujući impresivno niskoj ceni uz napredni hardver Komodora 64, on je brzo nadvisio mnoge svoje rivale. U SAD, najveći rivali su mu bili Atari 800 i Apple II. Atari 800 je bio veoma sličan sa tehnološkog aspekta, ali je bio skup za proizvodnju, što je uskoro nateralo Atari da prebaci svoju proizvodnju na Daleki istok. To je takođe nateralo Atari da redizajnira svoje mašine kako bi bile efikasnije, što je rezultovalo 600XL/800XL linijom. Vremešni Apple II nije bio ravan sa grafičkim i zvučnim mogućnostima Komodora 64, ali je bio vrlo proširiv uz pomoć unutrašnjih slotova za proširenje, što Komodor 64 nije imao.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, najveći rivali Komodora 64 su bili britanski Sinclair ZX Spectrum i Amstrad CPC. Izdan nekoliko meseci pre Komodora 64 i prodajući se za skoro duplo manju cenu, Spectrum je ubrzo postao tržišni lider. Komodor 64 će biti rival Spectrum-u u drugoj polovini osamdesetih, kad će možda prestići Spectrum (čija je proizvodnja obustavljena 1992)

Jedan od razloga uspeha Komodora 64 je bila Komodorova agresivna kampanja. Komodor se nije prodavao samo u lancu ovlašćenih prodavnica, već i u diskontima i prodavnicama igračaka. Pošto je na izlazu imao mogućnost prikazivanja kompozitnog videa i TV modulator, Komodor 64 nije zahtevao specijalan monitor, pa je mogao biti priključen na antenski ulaz televizora. Ovo mu je omogućilo (kao i njegovom prethodniku VIC-20) da se direktno bori protiv konzola kao što su Atari 2600.

Naslednici Komodora 64[uredi | uredi izvor]

Komodor SX-64 (1984)

1984. Komodor je izbacio SX-64, prenosnu verziju Komodora 64. SX-64 je imao čast da bude prvi prenosni računar sa monitorom u boji. Osnovna jedinica se satojala od CRT monitora dijagonale 5 inča i integrisanog 1541 disketnog uređaja. Iako su ga kritičari pozdravljali, zbog svoje značajno više cene od standarnog Komodora 64, manje od 10.000 komada je prodato, pre nego što je proizvodnja obustavljena 1986.

1984. godine, Komodor je izbacio Komodor Plus/4. Iako su mnogi kritičari posmatrali kao pokušaj zamene Komodora 64, on je bio zapravo zamena za VIC-20. Plus/4 je ponudio monitor sa više boja, bolju implementaciju bejsika i prethodno instaliran softver. Ali, iako je on bio zamena za VIC-20, a ne za Komodor 64, kritičari su smatrali da je Komodor načinio veliku poslovnu grešku napravivši ga nekompatibilnim sa većinom programa pisanih za Komodor 64. Kao najvažnije, Plus/4 nije hardverski podržavao sprajtove i imao je mnogo lošiji zvuk, čak lošiji i od VIC-20, ozbiljno podbacujući u dva područja u kojima je Komodor 64 briljirao. Dalje, nijedan od Komodoreovih eksternih perifernih uređaja osim za monitor i većine džojstika nisu bili kompatibilni sa Plus/4, a obećana disketna jedinica nije bila dostupna prva tri meseca dok je Plus/4 bio u prodavnicama. Pogrešno shvaćena nova mašina nije uspela, ni na čije iznenađenje osim samog Komodora, dok je potražnja za Komodor 64 povećana jer su stare zalihe bile uklonjene da bi se napravilo mesto za ono što je tobože trebalo da bude naprednija zamena.

Komodor je odlučio da ne napravi istu grešku i pobrinuo se da potencijalni naslednici Komodora 64, Komodor 128 i 128D budu 100% kompatibilni sa originalom i da ponude dugo tražena unapređenja (kao što što su strukturirani bejsik sa grafičkim i zvučnim komandama, izlazom za monitor koji je podržavao 80 redova i punu CP/M (CP/M) kompatibilnost). Osnova za Komodor 128, Komodor B-128 se već uspešno prodavao u severnoevropskim i skandinavskim zemljama. Kako su Komodor 128 i napredniji računari drugih proizvođača ulazili na tržište, Komodor je odredio Komodora 64 kao računar za početnike, smanjujući cenu po potrebi.

Komodor 64C sa 1541-II disketnim uređajem i 1084S RGB monitorom (1986)

1986. Komodor je izdao Komodor 64C, koji je funkcionalno bio identičan originalu, ali je spoljašnji dizajn podržavao duh Komodora 128. U SAD, Komodor 64C je često dolazio zajedno sa operativnim sistemom baziranim na GEOS grafičkom operativnom sistemu.

1990. godine, Komodor 64 je bio reizdan u obliku igračke konzole C64GS. To je u osnovi bila ploča za Komodor 64 modifikovana da prima kertridže odozgo. Modifikovani ROM čip je zamenio bejsikov interpreter sa pozdravnim porukom tokom učitavanja koja je tražila od korisnika da ubaci kertridž. Nije potrebno reći da je C64GS bio još jedan komercijalni neuspeh za Komodor i nikad nije prodavan izvan Evrope.

Tokom 1990/1991. godine napravljen je prototip naslednik Komodora 64, Komodor 65 (takođe poznat i kao ”C64DX”), ali on nikad nije bio pušten u prodaju. Trebalo je da ima superiorne grafičke i zvučne mogućnosti u odnosu na Amigu, mada sa slabijim procesorom i manje memorije, kao i ugrađenu disketnu jedinicu od 3½" kapaciteta 1 megabajt, ali problemi sa hardverom su bili preveliki i rad je obustaljen.

U leto 2004. nakon odsustovanja sa tržišta više od 10 godina, proizvođač personalnih računara Tulip Kompjuters BV (vlasnik imena Komodor od 1997) je izdao C64DTV, konzolu u obliku džojstika zasnovanu na Komodoru 64 sa 30 igara snimljenih u ROM. Dizajnirala ga je Džeri Elsvort, samouka dizajnerka računara. C64DTV je bio slična u konceptu ostalim mini-konzolama zasnovanim na konzolama Atari 2600 i Intelvision koje su imale uspeha u protekloj deceniji. C64DTV je prodavan u SAD za vreme božićnih praznika 2004. Neki korisnici su instalirali 1541 disketni uređaj, hard diskove, druge džojstike i tastature ovim računarima, što im je dalo skoro sve mogućnosti originalnog Komodora 64.

Entuzijasti i dalje razvijaju novi hardver, uključujući Eternet kartice, specijalno prilagođene hard-diskove i interfejse za fleš kartice.

Aktivna demoscena[uredi | uredi izvor]

U vreme predstavljanja, grafičkim i zvučnim mogućnostima Komodora 64 mogli su da pariraju samo računari iz Atarijeve osmobitne familije. To je bilo vreme kada su IBM-ovi personalni računari imali grafičke karte namenjene ispisivanju teksta, monitorima sa zelenim ekranima i zvukom koji je mogao da generiše samo najosnovnije zvuke na malom nekvalitetnom zvučniku.

Zahvaljujući naprednoj grafici i zvuku, Komodoru 64 se često pripisuje započinjanje računarske potkulture znane kao demo-scena. Na kraju milenijuma, on se aktivno koristi kao demo-mašina, posebno za muziku (njegov zvučni čip se čak koristi na posebnim zvučnim karticama za PC). Ipak, za sve ostale, osim za najupornije entuzijaste, Komodor 64 je izgubio svoju poziciju na demo-sceni kada su šesnaestobitni Atari ST i Komodor Amiga uvedeni sredinom osamdesetih.

Demo-scena je daleko od mrtve više od 20 godina nakon izuma Komodora 64. Nove igre se još uvek razvijaju. Vredna pomena je Enhanced Newcome, koja je uzela skoro 10 godina razvoja.

Razlike između PAL i NTSC Komodora 64 su bile uzrok nekompatibilnosti između američke i verzije za većinu drugih zemalja. Većina demoa radi samo na PAL mašinama.

Hardver[uredi | uredi izvor]

Grafika i zvuk[uredi | uredi izvor]

Komodor 64 je koristio osmobitni 6510 procesor MOS Tehnolodžija (blizak rođak 6502 sa dodatnim unutrašnjim ulazno/izlaznim portom koji je u Komodoru 64 korišćen u dve svrhe: za uključivanje i isključivanje ROM računara i da radi sa kasetofonom) i imao je 64 kilobajta RAM-a, od kojih je 38 kilobajta bilo dostupno za ugrađeni Bejsik 2.0.

Grafički čip VIC-II, koji je podržavao osam sprajtova, skrolujuće mogućnosti i dva moda. Standarni tekstualni mod je podržavao 40 kolona, kao i većina Komodorovih PET modela. Programeri video-igara i demo-programeri su ubrzo otkrili kako da iskoriste greške u čipovima da bi dobili dodatne mogućnosti, uspevajući da dobiju više od 8 sprajtova.

Zvučni čip SID je imao tri kanala sa nekoliko različitih oblika signala. On je takođe bio izuzetno napredan za svoje vreme. Dizajnirao ga je Robert Janes, koju je kasnije osnovao fabriku za proizvodnju sintisajzera Ensonik. Janes je kritikovao zvučne čipove drugih rivalskih računara kao ”primitivne, očigledno dizajnirane od strane ljudi koji ne znaju ništa o muzici”. Poznati kompozitori muzike za igre na Komodoru 64 su bili Rob Hauard, Ben Dagliš i Martin Galvej. Godine 1999. švedska kompanija Elektron je proizvela SidStejšen sintetizatorski modul, izgrađen oko SID čipa koristeći njegove preostale zalihe. Nekoliko muzičkih grupa koristi ovaj uređaj.

Revizije hardvera[uredi | uredi izvor]

Smanjivanje troškova proizvodnje je bio vodeći razlog revizija matične ploče Komodora 64. To je bilo od vitalnog značaja za Komodorov opstanak tokom tržišnog rata i nadolazeće ere šesnaetobitnih računara. Originalna matična ploča Komodora 64 je prošla kroz dve veće i nekoliko manjih revizija menjajući poziciju VIC-II, SID i PLA čipova. U početku veliki deo troškova je smanjivan smanjivanjem broja korišćenih diskretnih komponenti kao što su otpornici i diode.

Rana C64 matična ploča (Revizija A PAL 1982).
C64C matična ploča ("C64E" Revizija B PAL 1992).

Čip VIC-II je proizvođen u 5-mikrometarskoj NMOS tehnologiji, radeći na 8 megaherca. Na tako visokoj frekvenciji rada, stvarao je mnogo toplote, prinudivši MOS Tehnolodži da koristi keramička pakovanja, koja su bila skuplja od plastičnih, ali su bolje odvodili toplotu.

Nakon redizajna iz 1983, VIC-II je bio zapakovan u plastično DIL kućište, koje je značajno smanjilo troškove, ali nije rešilo problem zagrevanja. Bez keramičkog pakovanja, VIC-II je zahtevao upotrebu pločice koja bi odvodila toplotu. Da bi se izbegli dodatni troškovi, metalni RF štit je iskorišćen kao pločica za hlađenje VIC čipa, iako nisu svi računari bili opremljeni ovim tipom zaštite. Većina Komodora 64 u Evropi je bilo opremljeno kartonskim RF štitom, prekrivenim slojem metalne folije. Efikasnost kartona je bila pod velikim znakom pitanja, a još gore, delovala je kao izolator koji je blokirao protok vazduha zarobivši toplotu koju su stvarali SID, VIC i PLA čipovi.

SID je pravljen koristeći NMOS na 7, a u nekim područjima 6 mikrometara. Prototip SID čipa i neki rani proizvedeni modeli su imali keramičko kućište, ali za razliku od VIC-II, oni su bili u mnogo manjem broju od SID čipova koji su bili u plastičnom kućištu kada je proizvodnja započela u ranoj 1982.

1986. Komodor je izbacio poslednju verziju klasične matične ploče Komodora 64. Inače je bila skoro identična dizajnu iz 1984, samo što je sada koristila dva 4 × 64 kilobitna DRAM čipa u odnosu na originalnih osam 1 × 64 kilobitnih.

Nakon izdavanja Komodora 64C, MOS Tehnolodži je počeo da prilagođava čipset Komodora 64 HCMOS tehnologiji. Glavna korist upotrebe HCMOS-a je ta što je on zahtevao manji napon za upravljanje integrisanim kolom, što je za posledicu imalo manje stvaranje toplote. Ovo je povećalo pouzdanost SID i VIC čipova.

1987. godine, Komodor je izbacio Komodor 64c sa totalno redizajniranom matičnom pločom, uobičajeno poznatom kao kratka ploča. Nova ploča je koristila novi HCMOS čipset, sa dodatkom novog 64-pinskog PLA čipa. Novi SuperPLA kako je bio nazvan, integrisao je mnoge diskretne komponente i TTL čipove. 2114 kolorni RAM je integrisan u poslednju reviziju PLA čipa.

Problemi sa napajanjem[uredi | uredi izvor]

Komodor 64 je koristio spoljno napajanje. Dok je to oslobađalo dragocen prostor u kućištu računara, samo napajanje je bilo jedva dovoljno za zahteve Komodora 64 i povremeno je otkazivalo zbog pregrevanja. Neki korisnici su kupovali napajanja drugih proizvođača. Kasnije su napajanja drugih proizvođača postala od izuzetnog značaja kada su radili zajedno sa periferijama firme Kriejtiv Mikro Dizajns.

Spoljašnji hardver[uredi | uredi izvor]

Periferije:

-Dataset(dattasset) 1530c2n-spoljašnji čitač data kaseta, najpoznatiji dataset je 1530 model koji, pri korišćenju običnih kompakt-kaseta, daje 170 kB memorije

-flopi disk 1541II- 5'1/4 diskete od 170 kB

-flopi disk 1581 -3'1/2 diskete od 720 kB

-Flopi didk 1010 (poznatiji kod amige)-3'1/2 amiga diskete od 880 kB i PC diskete od 720 kB

-modem(automodem)

-štampači (MPS 801-803)

-CP/M modul

-komodor miš

Specifikacije[uredi | uredi izvor]

Unutrašnji hardver[uredi | uredi izvor]

  • Mikropocesor: MOS Tehnolodži 6510-8500 (6510/8500 je bio modifikovan 6502 sa integrisanim šestobitnim ulaznim/izlaznim portom)
    • Frekvencija rada (klok): 1.023 MHz (NTSC) ili 0.985 MHz (PAL)
  • Video: MOS Tehnolodži VIC-II 567/8567 (NTSC), 6569/8569 (PAL)
    • Bitmapna grafika: 320x200 (2 boje u svakom 8x8 bloku tačkica), 160x200, u 3 boje + pozadina
    • Tekstualni mod: 40×25 karaktera
    • 8 hardverskih sprajtova
    • hardversko pomeranje ekrana
  • Zvuk
    • 3-kanalni sintisajzer
    • 8 oktava
    • Generator talasa i šumova
    • 4 programibilna filtera
  • RAM
    • 64 kilobajta (65 536 bajtova) od čega je 38 kilobajta minus 1 bajt (38 911 bajtova) bilo dostupno programima za bejsik
    • proširivo do 320 kilobajta
  • ROM
    • 20 kilobajta (9 kilobajta bejsik, 7 kilobajta KERNEL, 4 kilobajta generator znakova)

Ulazno-izlazni portovi i napajanje[uredi | uredi izvor]

  • Ulazno-izlazni portovi
  • Ulaz za napajanje (5 volti jednosmerne i 9 volti naizmenične struje iz spoljašnjeg napajanja, koji se priključivao preko sedmopinskog ženskog ulaza.

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • Uvodni ekran Komodora 64 je korišćen u uvodnoj sekvenci igre Grand Theft Auto: Vice City.
  • Bejsik V2, programski koji je dolazio instaliran uz računar, mogao je biti oboren naredbom PRINT""+-[x] (gde je h bilo koji ceo broj) ili pokušajem kreiranja bejsik-programa sa brojem početne linije blizu 350800)

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Emulatori[uredi | uredi izvor]

Portali sa linkovima[uredi | uredi izvor]

Istorija[uredi | uredi izvor]

Arhive[uredi | uredi izvor]

Muzika[uredi | uredi izvor]

Ostalo[uredi | uredi izvor]