Ко то тамо пева

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ko to tamo peva
Originalni filmski plakat koji je izradio Mirko Ilić.
Izvorni naslovKo to tamo peva
Žanrkomedija
RežijaSlobodan Šijan
ScenarioDušan Kovačević
ProducentMilan Žmukić
Glavne ulogePavle Vuisić
Dragan Nikolić
Danilo Bata Stojković
Aleksandar Berček
Neda Arnerić
Milivoje Tomić
MuzikaVojislav Kostić
ScenografVeljko Despotović
SnimateljBožidar Nikolić
MontažaLjiljana Lana Vukobratović
Producentska
kuća
Centar film
Godina1980.
Trajanje90 minuta
ZemljaSocijalistička Federativna Republika Jugoslavija SFRJ
Jeziksrpskohrvatski
Budžet180.000 nemačkih maraka[1]
NagradePula: Zlatna arena
Zlatan venac časopisa „Studio“
Nagrada časopisa „Mladost“
Vrnjačka Banja: Prva nagrada
Niš: „Car Konstantin“
Kan: Nagrada publike
Montreal: Gran pri
Panama: Gran pri
Salamanka: Gran pri
Roterdam: Gran pri
Vevej: Specijalno priznanje žirija
Manhajm: Nagrada katoličkog žirija
IMDb veza

Ko to tamo peva je srpski film snimljen 1980. godine u režiji Slobodana Šijana, prema scenariju Dušana Kovačevića. Glavne uloge tumače Pavle Vuisić, Dragan Nikolić, Danilo Bata Stojković, Aleksandar Berček, Neda Arnerić i Milivoje Tomić. Radnja prati grupu putnika koji putuju autobusom do Beograda 1941. godine, tokom poslednjih dana Kraljevine Jugoslavije, neposredno pred početak Aprilskog rata.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Upozorenje: Slede detalji zapleta ili kompletan opis filma!

Dotrajalim autobusom firme „Krstić i sin”, za Beograd kreće grupa putnika. Svako od njih ima neodložne razloge da što pre stigne u prestonicu. Proleće je 1941. Dan uoči nemačkog napada na Jugoslaviju. Autobus kreće iz zabiti.

Zbog nepredviđenih okolnosti putovanje će se odužiti, iako je polazna stanica od Beograda udaljena svega stotinak kilometara. Na putu, putnici se svađaju i sukobljavaju zbog rata u Evropi. Nagoveštaj buduće katastrofe se naslućuje. Stari, rastureni autobus sa svojim neobičnim i pomalo otkačenim putnicima komična je slika jedne epohe u raspadanju, kraj jednog sveta koji će nestati u plamenu i eksploziji.

I pored početne netrpeljivosti, putnici se na kraju ujedinjuju, iz čega će proizići otvoreno nasilje nad dva Roma muzikanta.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Glumac Uloga
Pavle Vuisić Kondukter, Krstić
Dragan Nikolić Šlager pevač
Danilo Bata Stojković Brka
Aleksandar Berček Miško Krstić, sin
Neda Arnerić Mlada
Milivoje Tomić Aleksa Simić
Taško Načić Lovac
Boro Stjepanović Ćelavi
Slavko Štimac Mladoženja
Miodrag Kostić Muzikant 1
Nenad Kostić Muzikant 2
Bora Todorović Ožalošćeni
Slobodan Aligrudić Poručnik
Petar Lupa Pop
Ljubomir Ćipranić Kaplar Rajković
Stanojlo Milinković Orač
Milovan Tasić Oračev sin koji buši gumu
Đenadija Rogić Starica

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

Ovaj film je inspirisan istinitim događajem jer je zaista istorijska činjenica da je taj autobus dolazio tog dana i da su njegovi putnici bili sličnih sudbina, rešeni da stignu u Beograd.

  • Veći deo filma sniman je u Deliblatskoj peščari.[3] Prema Šijanu, glumci su se okupljali ispred crkve Sv. Marka u Beogradu i minibusima odlazili na lokacije za snimanje.
  • Bogdan Diklić zbog rada u pozorištu nije mogao da prihvati ulogu Miška.[4]
  • Ljubiša Samardžić je odbio jednu ulogu u ovom filmu, navodno pevača, koju je u poslednjem trenutku prihvatio Dragan Nikolić.[5][3]
  • Jednu od najvećih misterija predstavlja lik stare žene koja sedi na kraju autobusa. Postoje velike nesuglasice u vezi sa tim da li je njeno prisustvo spontano ili simbolično. Naime, prema pojedinim analitičarima, njena pojava simboliše nadolazeću smrt, o čemu svedoči i činjenica da je ona tek sporadično prisutna, da nije deo radnje, te da je u autobusu od pre prve stanice.[3] Ipak, u jednom razgovoru sa studentima Fakulteta dramskih umetnosti, reditelj Slobodan Šijan je indirektno odbacio ove tvrdnje, objašnjavajući da je želeo da scena sadrži lika kome ne mora naročito da se posveti (kao svim ostalim likovima), te je njeno sporadično "odsustvo" pripisao lošem osvetljenju.[3] U istom razgovoru, Šijan je istakao da je za ovu "ulogu" angažovana obična starica Đenadija Rogić (1896—1991) iz sela između Beograda i Deliblatske peščare.[3]
  • Zagrebačka grupa Azra je snimila pesmu koja nosi naziv „Tko to tamo pjeva” na albumu Filigranski pločnici.[6]
  • Jugoslovenska kinoteka je u saradnji sa kompanijom Vip mobajl i Centar filmom izradila restaurisanu verziju ovog filmskog klasika. Restaurisana verzija je premijerno prikazana 14. decembra 2017. godine u sali Jugoslovenske kinoteke.
  • Tokom snimanja filma Bata Stojković je imao problem sa ronilačkim odelom koje je počelo u nekom trenutku da ga steže i guši, brzom reakcijom Pavla Vuisića sve se dobro završilo.[7]

Plakat[uredi | uredi izvor]

Plakat za film izradio je zagrebački dizajner Mirko Ilić na poziv Slobodana Šijana. Nakon 26 godina, Šijan je ovim rečima prokomentarisao plakat:

Vitalnost lošeg ukusa ne treba potcenjivati. Kao primer dozvolite mi lično iskustvo — poster za film „Ko to tamo peva“. Sada već daleke 1980. godine, pozvao sam mladog dizajnera iz Zagreba, Mirka Ilića, da napravi poster za film, što je on i uradio — napravio je moderan plakat koji i danas izgleda moćno. Na prikazivanju ovog filma u Francuskoj, godinu dana kasnije, direktorka festivala uzbuđeno mi je istrgla plakat iz ruku, i kasnije mi je poslala razglednicu postera, uramljenog, kako visi na zidu u njenoj dnevnoj sobi. Međutim, producenti filma nikada nisu bili zadovoljni ovim modernim dizajnerskim rešenjem, i dvadeset godina kasnije, dok su pripremali DVD izdanje ovog filma, konačno su izgurali svoje „gedžovansko“ rešenje dizajna omota. Bez obzira na činjenicu da im je film, umotan u Ilićev dizajn, doneo neviđenu količinu novca, nisu mogli da se smire sve dok nisu izrazili svoj kičerski senzibilitet i podelili ga s publikom. Da, istrajnost lošeg ukusa i lošeg dizajna u našem okruženju ne treba potcenjivati.

— 20px, in Slobodan Šijan, govor na otvaranju izložbe Grifon, Beograd, 29. maj 2006.[8], 20p

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Međunarodni festivali[uredi | uredi izvor]

Kulturno dobro[uredi | uredi izvor]

Jugoslovenska kinoteka je, u skladu sa svojim ovlašćenjima na osnovu Zakona o kulturnim dobrima, 28. decembra 2016. godine proglasila sto srpskih igranih filmova (1911−1999) za kulturno dobro od velikog značaja. Na toj listi se nalazi i film Ko to tamo peva.[10]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]