Orden Svetog Save (monarhija)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Orden Svetog Save
Orden Svetog Save
Dodeljuje Kraljevina Srbija Kraljevina Jugoslavija
Kraljevina Srbija
Kraljevina Jugoslavija
Kraljevski dom Karađorđevića
TipTračica ordena
Dodeljuje se zazasluge na polju kulture, narodne prosvete, nauke, javnih službi i Crkve, kao i za zasluge prema Kralju, državi i naciji, i civilnim i vojnim licima.
MotoSve se postiže sopstvenim trudom
Ustanovljen23. januar 1883.
Važnosni red odlikovanja
Sledeće (više)Orden Belog orla (od 1883 do 1889 g.)
Orden Takovskog krsta (od 1889 do 1903 g.)
Orden Belog orla (od 1903 do 1930 g.)
Orden Jugoslovenske krune (od 1930 do 1945 g.)

Orden Svetog Save bio je državni orden u Kraljevini Srbiji (1883—1918) i Kraljevini Jugoslaviji (1918—1945), a danas ga dodeljuje starešina kraljevskog doma Karađorđevića.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Kneževina Srbija je proglašena Kraljevinom 22. februara/5. marta 1882. godine. Naredne godine, 23. januara 1883, kralj Milan Obrenović doneo je ukaz kojim je ustanovljen Orden Svetog Save, istovremeno je osnovan i Orden belog orla. Orden Svetog Save je nazvan po prvom srpskom arhiepiskopu Svetom Savi, iz carske i kraljevske kuće Nemanjića. Na aversu medaljona nalazi se ikona Svetog Save, okružen ovalnim prstenom na kome se nalazi natpis „Sve postiže sopstvenim trudom“[1] na crkvenoslovenskom jeziku. Oko medaljona je postavljen emajlirani malteški krst sa krakovima belo-plave boje. Između krakova postavljeni su pozlaćeni dvoglavi orlovi sa krunom. Na aversu medaljona su se u vreme dinastije Obrenović nalazili inicijali kralja Milana Prvog (M I). Posle Majskog prevrata (1903), Srbija je postala parlamentarna kraljevina na čelu sa dinastijom Karađorđević, a kralj Petar I je nastavio da u skladu sa svojim ovlašćenjima dodeljuje orden na osnovu ukaza. U ovo doba, na aversu medaljona su zamenjeni inicijali kralja Milana sa godinom ustanovljena ordena (1883). Orden je bio podeljen u 5 stepeni, dodeljivan je srpskim i stranim državljanima za zasluge na polju kulture, narodne prosvete, nauke, javnih službi i Crkve, kao i za zasluge prema kralju, državi i naciji, i civilnim i vojnim licima.

Ordenska traka bila je od bele moarirane svile sa plavim prugama uz ivice. Lentu ordena su sveštena lica nosila oko vrata.[1]

Čuvene radionice u Beču, glavnom gradu Austrougarske kao što su Rote & Sinovac, Vincet Majer i sinovi, Karl Fismajster i G. A. Sajd su izrađivale ordenske insignije sve do Prvog balkanskog rata. Od 1912. do 1945. godine ordenske insignije su izrađivale čuvene radionice, Artis Bertran u glavnom gradu Francuske Parizu i Braća Igenen iz Le Lokla u Švajcarskoj, a osnivanjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca posao na izradi su, pored ovih stranih, dobijale i dve domaće radionice — Sorlini iz Varaždina i Grizbah & Knaus iz Zagreba. Ordenske insignije izrađene posle 1912. godine se razlikuju po svetloj zelenoj boji sakosa umesto prvobitne tamnocrvene.[2]

Stepeni[uredi | uredi izvor]

Orden Svetog Save ima pet stepeni:

Orden Svetog Save
Veliki krst 1. stepen Veliki oficir 2. stepen Komandir 3. stepen Oficir 4. stepen Kavalir 5. stepen

Odlikovani[uredi | uredi izvor]

Odlikovani od 1883. do 1903.[uredi | uredi izvor]

Izgled odlikovanja

Odlikovani od 1903. do 1945.[uredi | uredi izvor]

Povelja o odlikovanju Kraljevskim ordenom Svetog Save trećeg reda g. Joce Vujića 1928. godine. Nalazi se u Udruženju „Adligat"

Odlikovani od 2002.[uredi | uredi izvor]

  • Udruženje Kraljevina Srbija, Orden Svetog Save 2. reda, organizacija, 27. marta 2016. godine[15]
  • Niška crkvena pevačka družina "Branko", Orden Svetog Save 1. reda, 02. novembar 2017. godine.[16]
  • Gimnazija ,,Veljko Petrović" Sombor, Orden Svetog Save 1. reda, 4. novembar 2022. godine.

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Acović, Dragomir (2017). „Šest vekova odlikovanja među Srbima”. Politikin zabavnik. 3438: 35. 
  2. ^ Acović, Dragomir (2017). „Šest vekova odlikovanja među Srbima”. Politikin zabavnik. 3438: 36. 
  3. ^ Sava, Babić (2009). Mađarska civilizacija (PDF). Senta. str. 139. ISBN 978-86-86469-10-6. 
  4. ^ Politika Online - Začetnik geologije
  5. ^ „Katarina Milovuk”. Knjiženstvo, teorija i istorija ženske književnosti na srpskom jeziku do 1915. Arhivirano iz originala 30. 06. 2018. g. Pristupljeno 15. 9. 2016. 
  6. ^ Milanković u delima i slici. str. 58, Vlado Milićević, Beograd, 2005.
  7. ^ „Franjevci biskupi iz BiH – poslije uspostave redovite crkvene hijerarhije”. Svjetlo rijeci (na jeziku: hrvatski). 12. 6. 2018. Arhivirano iz originala 04. 10. 2022. g. Pristupljeno 22. 1. 2021. 
  8. ^ [1]Arhivirano na sajtu Wayback Machine (19. maj 2011) Biografija Draže Mihailovića (jezik: srpski), Pristupljeno 17. 4. 2013.
  9. ^ Святослав Рерих Николай Рерих — гражданин мира (jezik: ruski) Arhivirano na sajtu Wayback Machine (18. avgust 2012), Pristupljeno 17. 4. 2013.
  10. ^ SS-Personalakte Weizsäcker, Berlin Document Center und Rangliste der Kaiserlich Deutschen Marine für das Jahr 1916
  11. ^ Dimitrijević, Milica. „Prva retrospektiva Vlaha Bukovca u Srbiji”. Politika Online. Pristupljeno 2021-01-01. 
  12. ^ Niško pozorište 1887—1944, Siniša Janić i Borivoje S. Stojković, Časopis Teatron, broj 30/1/2, Beograd 1987
  13. ^ „Vreme, Ponedeljak, 30. decembar, 1929. Strana 3. Proslava dvadesetpetogodišnjice rada Materinskog Udruženja”. istorijskenovine.unilib.rs. 30. 12. 1929. Pristupljeno 2023-08-28. 
  14. ^ https://www.tracesofwar.com/persons/21448/Heydrich-Reinhard-Tristan-Eugen.htm
  15. ^ Udruženje Kraljevina Srbija odlikovano Kraljevskim ordenom Svetog Save drugog stepena
  16. ^ Milićević, Violeta (2020-12-29). „Hor Branko svom počasnom predsedniku”. Niške Vesti (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2023-06-18. 
  17. ^ Kurir, J. Jovanović, 31. oktobar 2006., Pristupljeno 17. 4. 2013.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]