Kruševo

Koordinate: 41° 22′ 08″ S; 21° 14′ 56″ I / 41.3689° S; 21.2488° I / 41.3689; 21.2488
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Kruševo
mkd. Крушево
Pogled na Kruševo
Zastava
Zastava
Grb
Grb
Administrativni podaci
DržavaSeverna Makedonija
OpštinaKruševo
Stanovništvo
 — (2002)5.330
Geografske karakteristike
Koordinate41° 22′ 08″ S; 21° 14′ 56″ I / 41.3689° S; 21.2488° I / 41.3689; 21.2488
Vremenska zonaUTC+1 (CET), leti UTC+2 (CEST)
Aps. visina1.200 m
Kruševo na karti Severne Makedonije
Kruševo
Kruševo
Kruševo na karti Severne Makedonije
Ostali podaci
Poštanski broj7550
Pozivni broj+389 (0)47
Registarska oznakaBT
Veb-sajtwww.krusevo.gov.mk

Kruševo (mkd. Крушево, vlaš. Crushuva, Крушува) je grad u Severnoj Makedoniji, u zapadnom delu države. Kruševo je sedište istoimene opštine Kruševo.

Grad Kruševo poznat je po nizu posebnosti. Prvo, to je najviši grad u Severnoj Makedoniji, na približno 1.200 m nadmorske visine. Drugo, grad je središte Cincara ili makedonskih Vlaha. Pored toga, grad je istorijski poznat po tzv. „Kruševskoj republici“, veoma važnoj za istoriju pravoslavnog življa na tlu Makedonije. Grad je danas poznat i po svojoj tradicionalnoj arhitekturi.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Grad Kruševo smešten je u zapadom delu Severne Makedonije. Od najbližeg većeg grada, Prilepa grad je udaljen 33 km zapadno, a od glavnog grada Skoplja 160 km jugozapadno.

Reljef: Kruševo je središte višeg dela Pelagonije, koja obuhvata zapadni, planinski obod. Naselje je položeno visoko, na južnim visijama Buševe planine. Nadmorska visina naselja je oko 1.200 m.

Klima u Kruševu je planinska zbog znatne nadmorske visine.

Vode: Kako je Kruševo visoko položeno, ono se nalazi u izvorišnom delu više potoka, koji su svi u slivu Crne reke, koja protiče 10 km južno od grada.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Kruševo pod snegom

Grad Kruševo se pominje u dokumentima od 15. veka. Međutim, značaj naselja narasta tek krajem 18. veka, kada se ovde naseljava mnogo Cincara Vlaha iz Moskopolja i Gramosa, poteranih usled turskog i albanskog zuluma. Tokom 19. veka naselje postaje poznato po trgovcima i zanatlijama, posebno po „dunđerima“ (graditeljima).

U mestu je 1873. godine prvi put otvorena srpska narodna škola. Prvi učitelji su bili Despot i Đoka Badžović koji su završili beogradsku Bogosloviju. Zajedno su radili u Kruševu do 1875. godine; Despot je otišao u Srbiju, a Đoka u selo Smiljevo kod Bitolja. Na njihova mesta dolaze supružnici Kuzman i Jelena Badžović, koji tu ostaju do 1877. godine kada je škola zatvorena. Svi pomenuti Badžovići su bili rodom Kruševljani.[1]

Pre Ilindanskog ustanka (1903) u Kruševu je bilo 9350 stanovnika. U nacionalnom pogledu najviše je "Slovena" (Srba i Bugara) kojih ima 4950, Cincara je za petinu manje tj. 4000, dok je Arnauta 400 duša.[2]

Avgusta 1903. godine, za vreme Ilindanskog ustanka protiv otomanske vlasti, ovde je postojala tzv. „Kruševska republika“, koja je trajala 10-ak dana. Ovaj istorijski događaj se slavi kao nacionalni praznik Severne Makedonije. Njemu su posvećeni spomenici Makedonijum i spomenik bici na Mečkinom Kamenu. Za opravku "grčke crkve" u Kruševu sultan je poslao 4.000 turskih lira. A Amerikanci su po ugušenju ustanka u jesen te godine otvorili u Kruševu "filijalu amerikanskog društva" čiji aktivisti su svakodnevno delili pomoć. Davano je narodu brašno, odeća, pokrivači; samo brašna je opredeljeno 40.000 oka.[3]

1912. godine Kruševo se sa okolinom pripaja Kraljevini Srbiji, kasnije Jugoslaviji. Od 1991. godine grad je u sastavu Severne Makedonije.

Iz Kruševa je bio i poznati tragično nastradali makedonski pevač Toše Proeski.

Srbi u Kruševu[uredi | uredi izvor]

O kulturnim prilikama svedoče i pretplate na srpske knjige i novine. Jeftimije Kaluđerović trgovac žitar u Beogradu, rodom iz varoši Kruševa, pretplatio se 1831. godine za jednu srpsku knjigu.

Između 1868-1874. godine (ili 1873-1877) postojala je srpska osnovna škola u Kruševu, koju je finansijski tajno pomagala Srbija. Sledeće 1875. godine tu kao i drugde nasilno su zatvorene srpske škole, zahvaljujući "bugarašima". Ponovo je proradila srpska škola 1897. godine.[4] Tada je u nju išlo 263 učenika, a učitelji su bili Toma Toškić i Antonije Petrović. Postojala je potreba da se postojeća teskobna školska zgrada zameni sa većom.[5] Godine 1899. đaci srpske osnovne škole u Kruševu, sveštenici nisu hteli pustiti u crkvu, na večernje uoči Sv. Save. Ohridsko-prespanski vladika Panaret je to naredio jer govorilo se da on "ne priznaje da ovde ima Srba."[6]

Jedan Srbin putopisac boravio je u prolazu na kratko u Kruševu, koji je važio za "cincarski centar" Tesalije. Mesto se nalazilo na visini, skrajnuto, sa lošim komunikacijama. Te 1894. godine ima to mesto oko 2000 kuća sa oko 10.000 stanovnika. Srba je bilo 650, ali oni se nisu smeli izjašnjavati kao Srbi, jer su to Turci strogo zabranili. Veći deo Srba njih 500 prišlo "Egzarhatu" - pobugarilo se. Ostalih 150 je i dalje priznavalo Carigradsku (grčku) patrijaršiju. Najinteresantnija ličnost u tom gradiću bio je vladika Ohridsko-prespanske eparhije Antim. On je radio za srpstvo, bodreći one Srbe koji su prezreli "bugaraše" da se ne odrode. Za njegovo vreme podignuta je pravoslavna crkva u Kruševu. Vladika je neprekidno na konju krstario okolinom, pazeći da bude u sve upućen i da na licu mesta rešava probleme. Skromni vladika prozvan "Arnautin" (po mestu rođenja - Arnaut-Beograda ili Berata), svoju kruševsku "rezidenciju" je ustupio za bolnicu, a sam išao da stanuje u kiriji, o svom trošku.

Muslimana starosedeoca nije bilo, samo 10 Turaka činovnika. U Kruševu od turske "vlasti" postoje te godine samo jedan mudir, šest zaptija i jedan suvarija za poštu. To je bilo dovoljno jer se radilo o tihoj i mirnoj sredini. Postojale su i tri osnovne škole: "rumunska" (cincarska), grčka i bugarska. Stanovnici su veći deo života provodili na radu daleko od kuće, na tzv. gurbetu. Oni su od svih stanovnika Makedonije najduže odsustvovali iz svog mesta. Razlikovao se Kruševski gurbet: pun (dug 30 godina) i pola (po 15 godina stranstvuju). Postojala je manja trgovačka čaršija sa nekoliko dućana za samo svakodnevne potrebe. Navodno je u mestu vladala Cincarska uvrežena deviza: "file fere fage fige", a što je značilo: "prijatelju, donesi, jedi, idi".[7]

"Carigradski glasnik" je 1903. godine detaljno opisao proslavu praznika Sv. Save u tom mestu. Upravitelj srpske škole bio je 1906. godine Gvozden Grujić. Kuma školske slave te godine Peru Anđelkovića, zamenio je novi Kosta Sokolović.[8] Srpska škola postojala je pored grčke i vlaške 1908. godine, kada ju je posetio francuski poslanik Deko iz Beograda.[9] Avgusta 1909. godine srpska škola u mestu je izgorela u namernoj paljevini. Priloge za gradnju nove školske zgrade skupljali su i Kruševci u Beogradu, organizujući dobrotvorni koncert kod "Kolarca", februara 1910. godine.[10]

Za vreme "Kruševskog ustanka" koji je krvavo ugašen, varoš je "sva izgorela i opustošena". Stanovništvo se raselo po drugim udaljenim mestima i državama; od velikih lepih zdanja ostale su samo ruševine.[11] U Kruševu je 1903. godine stradala pravoslavna crkva sa ikonostasom urađenim u duborezu u drvetu. Njega su izradila braća Marko i Petar Filipović duboresci iz Tara. Petar Filipović je i umro u Kruševu. Tokom rada u crkvi Kruševskoj je oslepeo radeći pod nepovoljnim uslovima, uz sveće. Nastavio je ipak rad kao puki siromah; samo pravio crteže, a drugi su ga u drvetu dubili kolačkama. Za to je dobijao "po jednu belu medžediju". Kada je umro nakon završetka ikonostasa, nije bilo novca da se dostojanstveno sahrani, pa su skupljani prilozi u narodu. Njegovo delo izgorelo je u požaru koji su Turci 1903. godine izazvali. Godine 1928. rešili su Kruševčani da angažuju Petrovog brata Jovana - unuka Nestora Aleksijevića. On je imao da obnovi delo svog pretka u crkvi. Za posao koji bi trajao osam godina tražio je poznati duborezbar 3000 "napoleona".[12]

Kruševo je zbog svoje nadmorske visine od preko 1200 m bio zdravo mesto, i u 20. veku postao čuvena "vazdušna banja" za lečenje i oporavak bolesnika sa respiratornim smetnjama.

29. oktobra 1912. godine srpski četnici su oslobodili Kruševo, tokom Prvog balkanskog rata. Priređen im je veličanstven doček; na ulazu u mesto načinjen je slavoluk na kojem su bile slike kralja Petra i njegovih sinova. Silan narod ih je dočekao i ukrasio sa cvećem, a zatim pratio do velike grčke crkve. Spavali su u "kuco-vlaškoj" školi. To je tada bilo možda jedini čisto hrišćansko mesto u Turskoj. Živelo je tu četiri naroda, sa ukupno 10.000 duša. U mestu je radilo čak 12 osnovnih škola i tri poligimnazije.

Godine 1928. uputili su Kruševljani poziv na javno, crkveno "skidanje anateme". Ona im je navodno "bačena" 1900. godine, jer su oterali vladiku. Buntovni stanovnici Kruševa su te godine poručili episkopu Grku, Parteniju iz Bitolja, da im ne dolazi jer nije poželjan. Kada je on u prkos tome došao među vernike, oni su ga dočekali lupanjem u kante i urlanjem punim mržnje. Partemije je onako "razgnevljen i osramoćen" morao da ode, i izlazeći iz mesta je "prokleo Kruševo". Božija kazna ih od tada počne stizati, najpre kroz krvavi Ilindanski ustanak, na Sv. Iliju 1903. godine. Upali su u Kruševo naoružane "komite" i načinile pustoš i pogrom, a onda su stigli Turci i grad sasvim uništili - spalili do temelja. Uništena je i tvrđava Ničeta, a stanovnici su se razbežali po okolinim planinama. Ali mnogi se više nisu povratili u svoje domove; otišli su u Beograd, Solun, Bukurešt a najviše navodno čak u Egipat. Kako su komite imale svoje unutrašnje saučesnike u Donjoj Mali kod crkve Sv. Nikole i u tvrđavi, posle uspostavljanja života u Kruševu, mir se nije povratio. Razvio se sukob između stanovnika Gornje i Donje Male, zbog čega se grad podelio. Grad je gubio prosperitet, narod siromašio, jer su bili svakodnevni incidenti i nasilje na ulicama. Prvo je bila podela u crkvenom, a posle rata po političkom opredeljenju. Za vreme sabora kod obližnjeg manastira Sv. Spasa 1928. godine odigrao se sukob između dve Male, koji je završen velikom tučom vernika. U Donjoj Mali se "srbovalo" i tu je stvoreno Pevačka družina "Jakšić", a u Gornjoj Mali oformile su demokrate Sokolsko društvo. Usledila je istog dana nakon bruke kod manastira i velika provala oblaka, koja je uništila useve. Zato je došlo u svesti stanovnika, do čvrste namare da se zlu stane na put, da se zla kob prekine skidanjem anateme. Pozvan je vladika Josif da o hramovnoj slavi saborne crkve Sv. Nikole, skine decenijski teret sa tog unesrećenog grada.[13]

Ivan Jastrebov Mijake navodi kao pleme, a o plemenima je zapisao: ...Bugari se nisu delili na plemena kao Srbi, međutim u onom delu što se sada naziva Makedonijom i sada su se sačuvali nazivi tih plemena, fisova i sami žitelji se dele na fisove. Mijaci i Brsjaci u Debru, Brscjaci od Kičeva do Bitolja, Poljani u Tetovskom okrugu... Pored svih sela Male Reke ili Donje u Bitoljskom okrugu, Mijaka ima u samo dva sela - Smiljevu i Kruševu. U ovom drugom je, međutim i mnogo Vlaha.[14]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Po popisu stanovništva iz 2002. godine, grad Kruševo imao je 5.330 stanovnika, sledeće nacionalne pripadnosti:

Popis 2002.‍
Makedonci
  
4.273 80,16%
Cincari
  
1.020 19,13%
Srbi
  
26 0,48%
ostali
  
11 0,20%
ukupno: 5,330

Tradicionalno stanovništvo su Cincari (Vlasi), od kojih su se mnogi poslednjih decenija počeli izjašnjavati kao Makedonci.

Većinska veroispovest je pravoslavlje.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Carigradski glasnik", Carigrad 1900. godine
  2. ^ "Delo", Beograd 1. april 1903. godine
  3. ^ "Zastava", Ruma 1904. godine
  4. ^ "Carigradski glasnik", Carigrad 1904. godine
  5. ^ "Carigradski glasnik", Carigrad 1897. godine
  6. ^ "Delo", Beograd 1899. godine
  7. ^ "Delo", Beograd 1894. godine
  8. ^ "Carigradski glasnik", Carigrad 1906. godine
  9. ^ "Carigradski glasnik", Carigrad 1908. godine
  10. ^ "Politika", Beograd 1910. godine
  11. ^ "Balkanski rat u slici i reči", Beograd 1913. godine
  12. ^ "Vreme", Beograd 1928. godine
  13. ^ "Vreme", Beograd 23. decembar 1928. godine
  14. ^ Jastrebov, Ivan (2018). Stara Srbija i Albanija, pp. 249., 265. Beograd: Službeni glasnik. 

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]