Kultura Jangšao

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Ljudska glava s obojenom maskom nastala u periodu između 2000. — 1500. godine pre n.e. (srednja kultura Jangšao)

Kultura Jangšao (kineski: 仰韶文化;  pinjin: Yǎngsháo wénhuà) je kineska poznoneolitska kultura iz perioda od 5000. do 3000. godine pre n.e., koja je zauzimala oblast srednjeg toka Žute reke na severu Kine. Otkrio ju je švedski arheolog Johan Gunar Anderson (Johan Gunnar Andersson) 1921. godine[1]. Ova kultura je dobila ime po selu Jangšao u provinciji Henan, koje je bilo njeno prvo istraženo arheološko nalazište.

Faze razvoja[uredi | uredi izvor]

Geografski položaj kulture Jangšao

Arheolozi smatraju da su u drevno doba oblast srednjeg toka Žute reke zauzimale tri kulture:

  1. kultura Laoguantai (老官台文化; Lǎoguāntái wénhuà) raspoređena dolinama uz reku Vei, koja je najveća pritoka Žute reke;
  2. kultura Peiligang (裴李崗文化; Péilǐgāng wénhuà) smeštena u današnjem zapadnom Henanu; i
  3. kultura Cišan (磁山文化, Císhān wénhuà, koja je zauzimala centralni i južni Hebej.

Pomenute kulture su počele da produbljuju jedna u drugu, pogotovo u pogledima po kojima su sličile jenda drugoj. One su se otprilike 5000. godine pre n.e. spojile, čime je nastala kultura Jangšao[2]. Od tada se kultura Jangšao razvijala u tri faze.

Prva faza – rana kultura Jangšao[uredi | uredi izvor]

Rana kultura Jangšao (4500. – 4000. godine pre n.e.) je period kada su različiti regioni ove kulture još uvek čuvali sopstveni identitet.[3] Ova faza se naziva i Banpo period, a značajna nalazišta su Đijangdžai (姜寨遗址; Jiāngzhài yízhǐ ), Banpo (半坡遗址; Bànpō yízhǐ ); Beišouling (北首岭遗址;  Běishǒulǐng yízhǐ) i Dadivan (大地湾遗址; Dàdìwān yízhǐ).

Druga faza – srednja kultura Jangšao[uredi | uredi izvor]

Kultura Jangšao ulazi u svoju srednju fazu otprilike 4000. godine pre n.e. Ova faza se još naziva i Mijaodigou period i u njoj kultura Jangšao dostiže svoj vrhunac. Srednju kulturu Jangšao treba razlikovati od Mijandigou kulture Centralne visoravni iz perioda kulture Lungšan (3000. – 1900. godine pre n.e.), kojoj je kultura Jangšao prethodila.  Dakle, razlikujemo Mijaodigou I (庙底沟一期) iz vremena kulture Jangšao i Lungšanski Mijaodigou II (庙底沟二期).

Obojena činija sa iscrtanim motivima ljudskog lica i ribe

U ovoj fazi kultura teži da postane homogena celina, a zabeleženo je i značajno proširenje teritorije koju je zauzimala. Razlikuju se dva regionalna vida sredlje faze, jedan u Hunanu, Šensiju i Šansiju; a drugi u Gansuu.[4]

Za prvu oblast najznačajnije je nalazište u Banpo otkopano 1954. godine, koje daje brojne podatke i dokaze o načinu života ondašnjih ljudi. Pronađeno je i nekoliko posebnih posuda ukrašenih neobičnim maskama nalik na ljudsko lice i motivom ribe na unutrašnjoj površini. Osim toga, na posudama se javljaju motivi cveća, mahuna graška, geometrijski stilizovane ribe i girlande.[5]

Vid srednje kulture Jangšao koji se nalazi u provinciji Gansu je svojstvena epoha u istoriji kineske umetnosti, ali predstavlja i vrhunac tradicije proizvodnje obojene grnčarije.[6] Najbitnije nalazište je groblje u Banšanu (半山; Bànshān) nedaleko od Lančoua (兰州), administrativnog centra provincije Gansu, gde su 1923. godine iskopane na stotine urni koje se danas nalaze u muzejima širom sveta i smatraju se najfinijom neolitskom grnčarijom. Ovi artefakti su pravljeni metodom prstenova i dovršavani na sporom točku ili pokretnoj platformi.[4] Šare na svakoj posudi su jedinstvene i iscrtavane su ručno pomoću četkice.

Treća faza – pozna kultura Jangšao[uredi | uredi izvor]

Kultura Jangšao je oko 3.500. godine pre n.e. ušla u svoju završnu fazu (3500. – 3000. g.p.n.e.). U ovom periodu dolazu do raspada kulturnog jedinstva i, slično početnoj fazi, ponovo se uspostavljaju lokalne tradicije . Između sada podeljenih naselja dolazi do sukoba usled nedostatka prirodnih resursa, zbog čega su ljudi u ugroženim oblastima počeli da grade odbrambene zidine. Naselja od tada postaju sve više izolovana jedna od drugih i razvoj društva se usporava.

Na zapadu u dolini Žute reke, kultura Mađijajao (马家窑文化; Mǎjiāyáo wénhuà) se odvaja od kulture Jangšao i razvija se kao posebna kultura.

Naselja kulture Jangšao[uredi | uredi izvor]

  • U ranoj kulturi Jangšao, u Banpou su naselja formirana od polupodzemnih građevina, kružnog ili pravougaonog oblika, dimenzija 3 × 5 m. Ove kućice su najverovatnije imale krovove napravljene od grana, lišća ili slame, a krov su držali uspravljeni štapovi. Istraživanjem Đijangdžaija (姜寨; Jiāngzhài) nedaleko od Si'ana otkriveno je nalazište koje je postojalo tokom cele kulture Jangšao i nastavilo se u kulturi Lungšan. Pet grupa kućica formiraju strukturu ovog sela. Svaka grupa se sastoji od jedna glavne kuće, par manjih kuća i brojnih podzemnih skladišta. Većina kuća je delom podzemna.
  • U srednjoj Jangšao kulturi (Mijadigou period) pronađeno je nalazište Sipo (西坡遗址; Xīpō yízhǐ) koje je bilo okruženo nasipima i rovovima, a u njegovom centru su se nalazile građevine. Svako mesto za stanovanje imalo je uzak i izdužen ulaz, od kojih su neki bili prekriveni crvenim pigmentom cinabarita. Ponegde je pronađen i cinabarit u zrnu, još nesmrvljen, za koji se veruje da se koristio pri obredima vezanim za sahranjivanje. Velika kuća (204 m2), koju je najverovatnije izgradilo nekoliko različitih sela zajedničkim snagama, služila je za okupljanja i ceremonije. Svi grobovi su bili isog oblika, ali različitih veličina. Česti zagrobni predmeti u njima bili su predmeti od žada, kao što su sekire (钺; yuè) i prstenje (环; huán). Deca su sahranjivana sa najvećim brojem predmeta od žada.
  • Hipotetička rekonstrukcija neolitskog sela kulture Jangšao
    U poznoj kulturi Jangšao naselje Dadivan se proširilo u oblast doline reke Vei. Manja i srednja mesta za stanovanje su građena u grupama, a u centru su izgrađene tri velike kuće. U jednoj od tih kuća pronađene su posude za skladištenje i pretpostavlja se da je ona služila kao mesto održavanja verskih proslava. Društva su bila integrisana na lokalnom novou, a ova naseobina je imala centralnu ulogu. Sfera uticaja ovog grada širila se na prostoru od oko 50 km.[7] U oblasti Džengdžoua, provincija Henan, naselje Sišan (西山遗址; Xīshān yízhǐ) bilo je jedno od par sličnih naselja tog prostora koja su bila protivnici i često imali agresivne obračune, umesto da rade ka regionalnoj integraciji. Tragovi nasilja u ovom selu su očigledni. U nekoliko jama pronađeni su ljudski ostaci na kojima su istraživanjem utvrđeni tragovi davljenja. Meštani ovog naselja posedovali su grnčariju Davenkou (大汶口; Dàwènkǒu) kulture iz provincije Šantung i Ćićjaling (奇家岭; Qíjiālǐng) iz Hubeja, što navodi na pretpostavku o migracijama.

Agrikultura[uredi | uredi izvor]

Klima ovog perioda bila je povoljna za razvoj poljoprivrede. Muhar i obično proso postali su bitan izvor hrane, što je dovelo do značajnog povećanja populacije i proširenja površine sela. Kultivisanje pirinča praktikovano je i u ranijim kultura kao što su Ćijahu (贾湖; Jiǎhú), Peiligang (裴李崗, Péilǐgāng) i Pengtoušan (彭頭山; Péngtóushān). Proso i kineski kupus (白菜, báicài) kultivisali su kamenim oruđem.

Od životinja su uzgajali svinje i pse, međutim lov je i dalje bio istaknuta karakteristika ovog društva.

Grnčarija[uredi | uredi izvor]

Grnčarija je najbrojniji i najbolje očuvani dokaz o materijalnoj kulturi neolitskih naroda. Grnčarija kulture Jangšao je tipično crvene boje sa iscrtanim crnim ili tamnobraon šarama. U Banpou najčešći su motivi ribe i lica nalik ljudskom. Na posuđu iz Mijaodigou perioda javljaju se različite jedinstvene kombinacije šara, kao i motivi cveća.

Religija[uredi | uredi izvor]

Neki arheološki pronalasci ukazuju na postojanje šamanizma u ovim oblastima. U Pujangu je pronađen grob u kom je sahranjen čovek između dve predstave životinja: sa leve strane kineskog zmaja, a sa desne tigra, obe napravljene od školjki. U delu taoiste Ge Hunga iz 3. veka naše ere 抱朴子 („Gospodin koji je prigrlio jednostavno“) navodi se da su taoisti koristili zmajeve, tigrove i jelene na svom putu do nebesa, gde je trebalo da upoznaju bogove i pretke. Pretpostavlja se da ova putovanja imaju šamanističko poreklo.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Vilets, Vilijam, Umetnost Kine: od grnčarije do arhitekture, Narodna knjiga, Beograd, 1974
  • Juen, Singpei, Istorija kineske civilizacije. Tom 1, Od najranijih vremena do 221. godine pre n.e., Albatros plus, Beograd, 2017
  • Eberhard, Wolfram, A History of China, University of California Press, Berkeley, 1977

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Vilets, Vilijam (1974). Umetnost Kine: od grnčarije do arhitekture. Beograd: Narodna knjiga. str. 24. ISBN 978-7119019925. 
  2. ^ Eberhard, Wolfram (1977). A History of China. University of California Press. str. 12. ISBN 978-0520032682. 
  3. ^ Juen, Singpei; Jen, Venming (2017). Istorija kineske civilizacije. Tom 1, Od najranijih vremena do 221. godine pre n.e. Beograd: Albatros Plus. str. 139. ISBN 978-86-6081-250-8. 
  4. ^ a b Vilets, Vilijam (1974). Umetnost Kine: od grnčarije do arhitekture. Beograd: Narodna knjiga. str. 37. ISBN 978-7119019925. 
  5. ^ Juen, Singpei (2017). Istorija kineske civilizacije. Tom 1, Od najranijih vremena do 221. godine pre n.e. Beograd: Albatros plus. str. 140. ISBN 978-86-6081-250-8. 
  6. ^ Juen, Singpei (2017). Istorija kineske civilizacije. Tom 1, Od najranijih vremena do 221. godine pre n.e. Beograd: Albatros Plus. str. 139. ISBN 978-86-6081-250-8. 
  7. ^ Juen, Singpei (2017). Istorija kineske civilizacije. Tom 1, Od najranijih vremena do 221. godine pre n.e. Beograd: Albatros plus. str. 141. ISBN 978-86-6081-250-8. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]