Kuća Bore Dimitrijevića Piksle

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Kuća Bore Dimitrijevića-Piksle
Kuća Bore Dimitrijevića-Piksle
Opšte informacije
MestoLeskovac
OpštinaLeskovac
Država Srbija
Vrsta spomenikaSpomenik kulture
Vreme nastanka1850.
Nadležna ustanova za zaštituZavod za zaštitu spomenika kulture
www.ni.rs

Kuća Bore Dimitrijevića-Piksle se nalazi u Leskovcu, izgrađena je 1850. godine, pod zaštitom je države i predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture.[1]

Stalna muzejska postava „Gradska kuća” otvorena je 9. maja 2002. godine. Postavku je otvorio akademik Petar Vlahović i ona predstavlja rekonstrukciju enterijera kuće s kraja XIX i početka XX veka u Leskovcu.[2]

Porodica Dimitrijević[uredi | uredi izvor]

Kuća Bore Dimitrijevića Piksle, danas poznata i kao Gradska kuća, sagrađena je za porodicu Dimitrijević, Atanasija, predsednika Prvostepenog suda u Leskovcu i njegovu suprugu Daru, učiteljicu. Kuća je izrazit primer kuće balkanskog stila. Njihov sin, Bora Dimitrijević Piksla, rođen je 1915. godine u Leskovcu, gde je završio osnovnu školu i gimnaziju nakon čega je otišao na studije agronomije u Beograd. Po povratku iz Beograda, 1934. godine, oformio je prvo amatersko pozorište. Bio je glumac amater, reditelj a kasnije i upravnik pozorišta. 1941. godine među prvima je otišao u Partizane, u Kukavički-leskovački partizanski odred. Gestapo ga je streljao 27. juna 1942. godine na niškoj tvrđavi. [3]

Istorijat kuće[uredi | uredi izvor]

Kuća postoji više od 150 godina.

Posle Drugog svetskog rata otkupljena je sa ciljem da bude adaptirana u zgradu muzeja. Narodni muzej Leskovac koristio je ovu zgradu do preseljenja u novu, 1974. godine. [4] Do 1978. godine bila je prazna i prepuštena zubu vremena. Te godine pokrenuta je inicijativa od strane Narodnog muzeja da se kuća restaurira i urade građevinski radovi.

1995. urađen je idejni projekat za stalnu muzejsku postavku. Sinopsis stalne postavke uradila je Slađana Rajković a arhitektonski deo radio je profesor arhitekta Aleksandar M. Radojević i Jovana Radojević. Od 1995. godine ubrzano se radilo na kako na restauraciji tako i na konzervaciji eksponata.[2]

Dvorište i spoljašnjost kuće

Arhitektura i postavka[uredi | uredi izvor]

Kuća predstavlja tipičnu kuću starog Leskovca kakvih ima veoma malo očuvanih. Građena je u bondručnom konstruktivnom sistemu. Podignuta je kao jednospratna zgrada u balkanskom stilu sa fasadom sa dva erkera na konzolama prema ulici i sa zatvorenom divanhanom prema dvorištu ispod koje se nalazi ulaz. Pored predsoblja, u prizemnom delu kuće postoje dve sobe i podrum. Iz dvorišta se u predvorje ulazi kroz dvokrilna, bogato profilisana vrata. Predvorje zauzima čitav središnji prostor i komunicira sa ove dve sobe. U jednoj od soba uređen je izgled kuhinje iz XIX veka. Iz ove sobe ulazi se u malu prostoriju, tzv. „Ćiler”, koja je nekada služila kao ostava. Druga soba posvećena je dr Žaku Konfinu, leskovčaninu jevrejskog porekla, koji je neko vreme živeo i radio u Leskovcu kao lekar i pisac. U ovoj sobi izloženi su njegov pisaći sto, stolica, pisaća mašina. Na zidovima sobe su njegove i porodične fotografije. Na postamentima, sa staklenim vitrinama, izloženi su ostali lični predmeti Žaka Konfina, a na polici njegova objavljena dela. Zaostavština dr Žaka Konfina nalazi se u Narodnom muzeju u Leskovcu od 1981. godine kada je ustupljena etnološkom odeljenju muzeja. Zaostavštinu muzeju ustupili su Savez jevrejskih opština Jugoslavije i Jevrejski istorijski muzej iz Beograda. Levo od predvorja su vrata koja vode u podrum.

Na fasadnim platnima prizemlja raspoređeno je devet prozora.

Drvenim stepeništem izlazi se u hol na spratu čiji su pod i plafon urađeni od hrastovih dasaka. Sprat ima tri veće i jednu manju sobu: kandil-sobu, salon, radnu i devojačku sobu. U holu je izložena zidna vitrina sa ženskom gradskom nošnjom iz XIX i prvih decenija XX veka (libade, marama za libade, suknja i fes sa barešom za glavu) a pored nje je velika uramljena fotografija žene u srpskoj građanskoj nošnji. Hol je povezan sa divanhanom i nišom pored divanhane. Divahana je za nekoliko stepenica viša od poda hodnika, okrenuta je na jug i gleda na dvorište. Pod i plafon divanhane urađeni su od hrastovih dasaka. Urađena je na autentičan način, opremljena minderlucima i jastucima. Pod je zastrt pirotskim ćilimom sa vezenim jastucima na njemu. Na jednom uglu minderluka je đerđef za vez. Na rafovima je različito metalno pokućstvo: ćugum, ibrik, džezve, kutije za kafu, sahani sa poklopcem. Na podu su mangan i sinija od bakra, šoljice za kafu i posude za šećer.

Gostinska ili kandil soba nalazi se sa leve strane, okrenuta prema istoku. Na zidu ove sobe smeštena je ikona Sv. Nikole sa kandilom a u samoj nišici smešteni su svi kultni predmeti koji su potrebni za razne svetkovine: kadionica, svećnjak i druge sitnice.

U jednoj od većih soba takozvanoj vizitnoj sobi, prostoru koji je služio za izuzetne prilike, izložen je salon. U delu sobe prema dvorištu tj. na zapadu, izložen je pisaći sto u duborezu, orman za knjige u duborezu, trosed,dve fotelje i tapacirana stolica, sve u stilu neobaroka.

Soba uvučena unutra je devojačka soba, gde je smešten jedan krevet sa pratećim elementima, heklanim prekrivačem, jastukom. Tu su i orman, ogledalo, komoda za rublje, dva sanduk kovčega za spremu, šivaća mašina itd. Čitava devojačka soba je u beloj boji.

Na fasadnim platnima sprata raspoređeno je ukupno 27 prozora.

Nad spratnom konstrukcijom postavljen je četvoroslivni krov sa širokim strehom, na čijoj južnoj strani, ka dvorištu, izbija krovni izdanak koji pokriva eker divanhane. Četvoroslivni krov, sa krovićem iznad divanhane i široka nastrešnica, karakteristični su za ovu vrstu građevina. Pokriven je crepom a nekad je bila ćeramida sa dimnjacima i badžom koji govore o postojanju otvorenog ognjišta. Ti vidljivi elementi i detalji, obrada fasadnih površina, krovna konstrukcija, kao i enterijer u celini rekonstruisani su u potpunosti.

Zgrada je tokom godina pretrpela znatne izmene i popravke. Novijeg datuma su dimnjaci, konzole na kojima se drže erkeri i spoljna prozorska krila, vrata u unutrašnjosti, podovi u svakoj sobi. Novi dimnjaci građeni su prema onima koji su se još mogli naći na starim, očuvanim zgradama iz istoga doba u samom gradu. U pojedinim sobama sačuvala su se prvobitna vrata, tavanice od drveta i dolapi uzidani su u zidove a tu se nalazi i jedno manje odeljenje iz koga se pomoću lestvica ide na tavan.

U zbirkama muzeja nema eksponata koji su pripadali vlasnicima. U sadašnjem izgledu kuće nije autentična ograda. Prvobitno je postojala ograda od drvenih taraba, da bi danas bila ozidana visoka ograda. U samom dvorištu nalazi se česma za vodu a deo ispred nje je popločan „kulir” pločama između kojih su travnate staze.[2]

Unutrašnjost kuće

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Izvori[uredi | uredi izvor]

  1. ^ „Moja avantura/Leskovac, kuća Bore Dimitrijevića Piksle”. Arhivirano iz originala 19. 12. 2017. g. Pristupljeno 13. 06. 2014. 
  2. ^ a b v Rajković, Slađana (2005). Gradska kuća, Leskovački zbornik XLV. Leskovac: Narodni muzej Leskovac. 
  3. ^ Danas/Gradska kuća Leskovac
  4. ^ „Uslužni centar Leskovac/Spomenici kulture”. Arhivirano iz originala 26. 10. 2014. g. Pristupljeno 13. 06. 2014. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]