Lake i teške droge

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Lake i teške droge predstavlja podelu psihoaktivnih droga. Ova razlika se pravi kako u nezvaničnom govoru, tako i u zakonodavstvu određenih država. Pojam teške droge se koristi za droge koje stvaraju fizičku zavisnost, dok se pojam lake droge koristi za one droge koje izazivaju blagu psihološku zavisnost ili je ne izazivaju uopšte.[1][2]

Ova kategorizacija je često subjektivna, društveno i kulturno uslovljena za svaku drogu. Zavisno od konteksta, određena droga se može kategorizovati na više različitih načina.[3]

Teške droge[uredi | uredi izvor]

Primeri teških droga su heroin, morfijum, kokain i metamfetamin. Alkohol i nikotin (duvan) se takođe svrstavaju u teške droge zbog toga što izazivaju zavisnost i opasne su po zdravlje[1]. Droge u ovoj grupi se najčešće opisuju time što izazivaju fizičku zavisnost, postoji veća mogućnost predoziranja, i nose brojne zdravstvene rizike, uključujući smrt.

Lake droge[uredi | uredi izvor]

Primeri lakih droga su kanabis, meskalin, psilocibin i LSD. Pojam lakih droga se najčešće upotrebljava za indijsku konoplju (marihuanu ili hašiš) jer nije povezana sa smrtnim slučajevima, niti kriminalom i nasiljem među korisnicima, niti postoje dokazi da izaziva fizičku zavisnost. Ovo razlikovanje lakih i teških droga je važno za politiku droga Holandije, gde je uzgajanje i upotreba konoplje tolerisana. Neke psihodelične droge, poput psilocibina i LSD-a se takođe smatraju lakim drogama jer ne postoje dokazi da izazivaju fizičku zavisnost i skoro je nemoguće predozirati se njima. Ali postoje zdravstveni rizici vezani za njihovu upotrebu.

Legalnost[uredi | uredi izvor]

U svetu su učestali zahtevi za legalizaciju lakih droga.

Argumenti u prilog bi se mogli svesti na pravo čoveka da određuje svoju sudbinu i tvrdnju da zabrana samo gura ove narkomane u svet najopasnijeg, organizovanog kriminala. Mogu se čuti i argumenti tipa: u većini zemalja više ljudi strada zbog zloupotrebe alkohola i duvana nego oni koji život okončaju zbog droge (Sigel i Sena 2007. godine navode podatak da je u SAD odnos ovih kategorija 85.000 alkohol : 435.000 nikotin : 17.000 narkotici). Ipak, ovo je zamena teza – govori se o legalizaciji narkotika, a ne o eventualnoj potrebi da se ograniči ili zabrani korišćenje drugih supstanci koje izazivaju zavisnost.

Još jedan argument je odluka nekih lekarskih udruženja da se marihuana prepiše radi ublažavanja bolova nekim bolesnicima. Američki medicinski institut, na primer, je utvrdio da marihuana može biti primenjena u medicini. Ankete javnog mnjenja u toj zemlji pokazuju da oko 80% njenih građana smatra da bi je trebalo tretirati kao lek kada je preporučena od doktora.

Argumenti protiv su sadržani u tvrdnji da se skoro uvek počinje sa lakim drogama, a završava sa teškim. Potreba za povećanjem doze zbog tolerancije, jedno je od pravila narkomanske karijere (pokazali su slučajevi Irana i Tajlanda gde su narkotici jeftini i dostupni građanima. Prelazak na tešku drogu nije izuzetak, već čest slučaj. Navode se takođe argumenti i o broju narkomana (90-ih godina prošlog veka samo u Beogradu ih je bilo registrovano 1.830, a u međuvremenu je njihov broj značajno porastao prema svim analizama), i njihovih unesrećenih porodica, a ima i gledišta da ne postoje lake i teške droge.

Što se tiče marihuane kao leka, argument protiv je da čak i da u nekim slučajevima ima takvo dejstvo, to automatski ne znači da bi je trebalo legalizovati jer i sada postoje lekovi koji nisu u slobodnoj prodaji - ne smeju biti dostupni svima.

U Srbiji je uvedeno kažnjavanje za samo posedovanje narkotika čime je zakonodavac rešio da takve polemike preseče. Opredeljeno je zadržavanje dosadašnjeg režima kontrole lakih droga.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Nutt, D.; King, L. A.; Saulsbury, W.; Blakemore, C. (2007). „Development of a rational scale to assess the harm of drugs of potential misuse”. The Lancet. 369 (9566): 1047—1053. PMID 17382831. doi:10.1016/S0140-6736(07)60464-4. 
  2. ^ Nordegren 2002, str. 327.
  3. ^ Nordegren 2002, str. 597.

Literatura[uredi | uredi izvor]