Lepa Radić

Ovaj članak je dobar. Kliknite ovde za više informacija.
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
lepa radić
Lepa Radić
Lični podaci
Datum rođenja(1925-12-19)19. decembar 1925.
Mesto rođenjaGašnica, kod Bosanske Gradiške, Kraljevina SHS
Datum smrti11. februar 1943.(1943-02-11) (17 god.)
Mesto smrtiBosanska Krupa, ND Hrvatska
Delovanje
Član KPJ odmaja 1942.
Učešće u ratovimaNarodnooslobodilačka borba
SlužbaNOV i PO Jugoslavije
19411943.
Heroj
Narodni heroj od20. decembra 1951.

Lepa Radić (Gašnica, kod Bosanske Gradiške, 19. decembar 1925Bosanska Krupa, 11. februar 1943) bila je učesnica Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije.

Zajedno sa starijom sestrom Darom odrasla je u selu Bistrici, gde su završile osnovnu školu. Srednju žensku stručnu školu završila je u Bosanskoj Gradiški, a od kraja školovanja do početka Drugog svetskog rata živela je sa roditeljima u Gašnici. Preko strica Vladete, nakon okupacije Jugoslavije 1941. se uključila u pripreme oružanog ustanka na Kozari. U leto 1941. četvoro članova njene porodice — otac Sveto, stričevi Vojo i Vladeta i strina Jovanka — otišli su u partizane. Zajedno sa preostalim članovima porodice, početkom decembra bila je uhapšena i sprovedena u Gradišku. Nakon dvadesetak dana, puštena je na slobodu i tada je otišla u partizane.

Stupila je u Drugi krajiški partizanski odred, pod komandom doktora Mladena Stojanovića. Najpre je pohađala medicinski kurs i brinula o partizanskim ranjenicima, a potom bila borac u Grbovačkoj partizanskoj četi. Tokom marta i aprila 1942. pohađala je partijski kurs nakon koga je bila primljena u članstvo Komunističke partije (KPJ). Njen politički rad prekinula je ofanziva na Kozaru, nakon koje je prešla u Podgrmeč, gde je delovala kao član Opštinskog komiteta KPJ za Srednji Dubovik. Aktivno je radila na stvaranju prvih organizacija Ujedinjene antifašističke omladine i Antifašističkog fronta žena.

Kada je krajem januara 1943. godine otpočela Četvrta neprijateljska ofanziva, učestvovala je u evakuaciji stanovništva i ranjenika i prihvatanju izbeglica koje su dolazile sa Banije i Korduna. Zajedno sa velikim zbegom naroda, početkom februara 1943. bila je zarobljena na Grmeču i sprovedena u Bosansku Krupu, gde su je Nemci obesili.

Za narodnog heroja proglašena je 20. decembra 1951. godine.

Biografija[uredi | uredi izvor]

Rođena je 19. decembra 1925. godine u selu Gašnici, kod Bosanske Gradiške.[1] Bila je drugo od ukupno troje dece siromašnog zemljoradnika Svetozara Svete Radića. Kako je porodica bila isuviše siromašna, Stevo je Lepu i njenu godinu dana stariju sestru Daru poslao kod svojih roditelja u selo Bistricu. Nakon smrti Stevinog oca Miloša Radića, koji je bio pravoslavni sveštenik, brigu o devojčicama preuzela je baba Darinka.[2]

U Bistrici su obe sestre završile osnovnu školu, a potom su u Bosanskoj Gradiški pohađale četvorogodišnju Srednju žensku stručnu školu, koju su završile 1939. godine. Prvi razred stručne škole, Lepa je pohađala u Bosanskoj Krupi, gde je boravila kod strica Voje, a ostale razrede u Gradiški. Još u najranijem detinjstvu, veliki uticaj na Lepu ostvario je njen stric Vladeta Radić, električarski radnik koji je radio u Banjaluci, ali je često dolazio u rodno selo. On je pripadao revolucionarnom radničkom pokretu i kada je boravio u selu, okupljao je svoje drugove, među kojima i Envera Šiljka, narodnog heroja i dugo sa njima pričao o politici i stanju u društvu. Još u srednjoškolskim danima Lepa je čitala knjige koje je donosio njen stric, a posebno je zavolela Gvozdenu petu, Džeka Londona i Mati, Maksima Gorkog.[2]

Za vreme srednjoškolskih dana, Dara i Lepa su stanovale u Novom Varošu, udaljenom par kilometara od Bosanske Gradiške. Njenu stručnu školu su u odnosu na gimnaziju smatrali drugorazrednom, što je nju dosta ljutilo, jer se kao odlična učenica borila za ugled svoje škole. Uticala je na drugarice da i one bolje uče, a posebno vešta je bila u ručnom radu. Volela je književnost, a najviše poeziju Jovana Jovanovića Zmaja i Vladimira Nazora. Iako siromašna, pomagala je drugim učenicama. Radovala se ekskurzijama u Zagreb i Rijeku, a često je odlazila u posetu roditeljima i mlađem bratu Milanu, koji je rođen 1927. godine. Nakon završetka školovanja, Lepa i njena sestra su se vratile kod roditelja u Gašnicu.[3]

Mnoge Lepine drugarice iz Srednje ženske stručne škole su bile učesnice Narodnooslobodilačkog rata, a pored nje u toku rata su stradale — Nevenka Nena Lukić (1923—1943), koju su ustaše streljale ispred radnje njenog oca; sestre Desanka Desa (1922—1944) i Mirjana Mira Bamburać (1923—1944), koje su ustaše obesile o električni stub; Mirjana Mira Raca (1921—1945), koja je stradala u logoru Stara Gradiška i dr.[4]

Spomen-bista Lepe Radić u Bistrici, kod Gradiške

Odlazak u partizane[uredi | uredi izvor]

Nakon okupacije Jugoslavije i stvaranje kvislinške Nezavisne Države Hrvatske (NDH), 1941. godine, u čiji sastav je ušla i Bosanska krajina, ustaše su otpočele sa progonom i masovnim ubijanjem srpskog stanovništva. Lepin stric Vladeta Radić tada se kao pristalica Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) aktivno uključio u pripreme oružanog ustanka, kojima je rukovodila Komunistička partija. Bio je zadužen za prikupljanje oružja, zaostalog od bivše Jugoslovenske vojske, a Lepa mu je pomagala u skrivanju prikupljenog oružja. Kada je jula 1941. izbio ustanak na Kozari, iz Lepine porodice su u partizane otišli — otac Sveto, stričevi Vladeta i Voja i strina Jovanka, jedna od prvih partizanki na Kozari. Oni su septembra 1941. godine postali borci Drugog krajiškog partizanskog odreda, kojim je komandovao doktor Mladen Stojanović. Oktobra 1941. Lepa je izvezla crvenu zastavu sa petokrakom zvezdom za borce Kozaračkog odreda.[1] Početkom decembra 1941, nakon prve neuspele ofanzive na ustanike na Kozari, ustaše su upale u Gašnicu i otpočele sa hapšenjem naroda. Među uhapšenima, bili su i preostali članovi porodice Radić — baba Darinka, Lepina majka sa sinom Milanom i trogodišnjom Milicom, ćerkom strine Jovanke, Dara i Lepa. U zatvoru u Gradiški, proveli su dvadesetak dana, nakon čega su 23. decembra bili pušteni kući. Odmah po povratku u selo, šesnaestogodišnja Lepa je sa svojom sedamnaestogodišnjom sestrom Darom otišla u Grbavce, na Kozari, gde su stupile u Grbovačku partizansku četu.[2][5]

Kao veoma mlade, skoro devojčice, Lepa i njena sestra prebačene su u ambulantu Drugog krajiškog odreda, gde su bile najmlađe bolničarke. Ovde se nalazila i njihova strina Jovanka. Komandant odreda i lekar Mladen Stojanović objašnjavao im je kako da previjaju i neguju ranjenike. Prvu ratnu zimu 1941/42. godine, Dara i Lepa provele su u baraci, u dubini šume iznad prijedorske Bistrice, gde su bili smešteni ranjeni i bolesni borci. Sa velikom brigom i pažnjom, brinule su o ranjenicima, pokušavajući da ih u nedostatku lekova i drugih medikamenata, ohrabre svojom mladalačkom vedrinom. Nakon četiri meseca provedena u bolnici, Lepa je u martu 1942. ponovo stupila u Grabovačku partizansku četu, sa kojom je učestvovala u nekoliko borbi i diverzantskih akcija.[5]

Politički radnik u Podgrmeču[uredi | uredi izvor]

Od dolaska u partizane Lepa je iskazivala želju za političkim radom, pa je tokom marta i aprila 1942. u selu Lamovita pohađala kratki partijski kurs, kojim je rukovodila Mica Vrhovec, članica Komunističke partije. Ovaj kurs održavan je u zgradi osnovne škole, a pored Lepe, pohađale su ga Dara Radulović, Stoja Janjić i Bosa Kusonjić, aktivistkinje Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Proučavale su prvu i drugu glavu Istorije SKP(b), a tokom kursa često ih je posećivao Josip Mažar Šoša, koji im je pomagao u savlađivanju gradiva i objašnjavao aktuelne vojno-političke događaje. Nakon završetka političke obuke, Lepa je bila primljena u članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) i polovinom maja 1942. upućena u Omarsku, kod Prijedora, gde je bila zadužena za politički rad u selima Gornji i Donji Podgradci. Ovde je okupljala omladinu i sa njom organizovala sastanke na kojima im je govorila o ciljevima Narodnooslobodilačkog pokreta. Njen politički rad prekinuo je početak neprijateljske ofanzive na Kozaru, početkom juna 1942. godine.[5]

Prilikom proboja jednog bataljona Kozarskog odreda iz obruča na Kozari, početkom jula 1942, Lepa je zajedno sa masom naroda prešla u Podgrmeč. Na Kozari je tada ostala cela njena porodica, a tokom ofanzive, poginuli su njeni otac Sveto (1901—1942) i stric Vladeta (1914—1942), dok je mlađi brat Milan (1927—1945), zajedno sa stotinama kozaračke dece bio odveden u logor Jasenovac, gde je ubijen 1945. godine.[6] Dolaskom u Podgrmeč, Lepa se odmah uključila u veliku akciju omladine koja je u toku jula i avgusta 1942. godine organizovala žetvu u Saničkoj dolini, sa ciljem sakupljanja letine kako ne bi pala u ruke okupatora i ustaša. Nakon toga dobila je zadatak da politički deluje u selima Gornji i Donji Petrovići i Srednji Dubovik, kod Bosanske Krupe. Lepa je poznavala ovaj kraj, jer je njen stric Voja, koji je bio lugar, često vodio sa sobom, kada je dolazila kod njega u Bosansku Krupu. Najviše je radila sa omladinom i ženama, a kako se u političkom radu pokazala kao veoma uspešna, ubrzo je postala član Opštinskog komiteta KPJ u Srednjem Duboviku.[5]

Iako veoma mlada, ali ozbiljna za svoje godine, njena pojava odavala je vrlo energičnu ženu. Svakodnevno je okupljala omladinu i radila na stvaranju prvih omladinskih i ženskih organizacija, koje su krajem 1942. godine postale deo Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Jugoslavije (USAOJ), odnosno Antifašističkog fronta žena Jugoslavije (AFŽ), kao i formiranju aktiva Saveza komunističke omladine. Na seoskim omladinskim konferencijama govorila je o borbama na Kozari, u kojima je i sama učestvovala, o ciljevima Narodnooslobodilačkog pokreta i pozivala omladinu da masovno stupa u krajiške partizanske jedinice. Sastanke je održavala uglavnom noću u seoskim kućama, iako je stalno pretila opasnost da u kuću upadnu četnici, pošto se Srednji Dubovik, nalazio nasuprot selima Ostrožnica i Veliki Badić, koji su bili četnička uporišta. Svesna svih opasnosti, Lepa je pešačila desetinama kilometara obilazila poluoslobođena sela i radila na okupljanju naroda i omladine.[5]

Predvodila je omladinu Dubovika na velikom skupu u Jasenici, 7. januara 1943. godine kada je Vrhovni komandant NOV i POJ Josip Broz Tito izvršio smotru jedinica Četvrte krajiške divizijeDruge, Pete, Šeste i Osme krajiške udarne brigade. Ona je tada donela tradicionalne krajiške darove za Vrhovnog komandanta i komandanta Četvrte divizije Josipa Mažara Šošu.[1][2][4]

Stradanje u Četvrtoj ofanzivi[uredi | uredi izvor]

Vešanje Lepe Radić 11. februara 1943. u Bosanskoj Krupi

Kada je krajem januara 1943. otpočela operacija „Vajs I”, koja predstavlja prvi deo Četvrte neprijateljske ofanzive i koja je zahvatila područje Like, Korduna, Banije i zapadne Bosne, Lepa Radić je bila član Štaba za evakuaciju stanovništva, ranjenika, hrane i stoke na području opštine Srednji Dubovik. Organizovala je zbegove, koji su se prilikom borbi između partizana i okupatorsko-kvislinških snaga, morale povući na Grmeč. Prilikom evakuacije naroda, Lepa je kao politički radnik hrabrila ljude i uveravala ih da će partizanske snage uspeti da zaustave nadmoćnije neprijateljske snage i na taj način spasiti ranjenike i izbeglice. Kada su kolone izbeglica prelazile cestu u selu Jasenica, u podnožju Grmeča, nemačka avijacija je otpočela sa bombardovanjem kolone i tada je nastupila velika panika. Zajedno sa grupom drugova, Lepa je uspela da smiri metež i uzbunu i nastavi sa evakuacijom.[5]

Nakon dolaska na Grmeč, Lepa je kao član Štaba, obilazila raštrkane grupe ljudi i razgovarala sa ljudima, pokušavajući da im u tim teškim danima pruži nekakvu nadu i ohrabri ih. Kada su se okupatorsko-kvislinške snage sve više približile Grmeču, dobrovoljno se prijavila da stupi u Drugu krajišku udarnu brigadu, kako bi kao borac neposredno učestvovala u odbrani evakuisanog naroda. Na sastanku Okružnog komiteta KPJ, naređeno joj je da ostane na Grmeču i obilazi zbegove, delujući i dalje kao član Štaba za evakuaciju. Tada je dat savet da se zbegovi razbiju u manje grupe, kako bi se izbegle veće žrtve, jer su neprijateljske snage u toku ofanzive vršile zločine nad stanovništvom u podgrmečkim selima. U najkritičnijoj fazi odbrane Grmeča, članovi Štaba su se podelili i svako je uzeo brigu o po jednom zbegu. Lepa je tada preuzela brigu o zbegu koji je brojao 150 ljudi, uglavnom staraca, žena i dece.[5]

Vešanje Lepe Radić 11. februara 1943. u Bosanskoj Krupi

Prema Grmeču, koji su branile Druga krajiška i Peta kozaračka udarna brigada, nastupale su sledeće nemačke snage — jedinice iz sastava nemačke 717. lovačke divizije iz pravca Sanskog Mosta, jedinice iz sastava 369. pešadijske divizije iz pravca Bosanske Krupe i jedinice iz sastava 7. SS divizije iz pravca Bosanskog Petrovca. Prodorom nemačke 369. „vražje” divizije od Bosanske Krupe prema Benakovcu i spajanjem sa delovima 717. lovačke divizije, kao i prodorom 7. SS divizije, završeno je okruženje planine Grmeč, na kojoj se tada nalazilo oko 15.000 izbeglica. Nakon okruženja, ove jedinice su u više kolona prošle kroz planinu, vršeći masakr nad narodom zatečenom u zbegovima. Na razne načine, na Grmeču je tada ubijeno 3.370 ljudi, 1.722 je odvedeno u koncentracione logore, a 1.256 je promrzlo i umrlo od zime. Partizanske snage, koje su branile Grmeč, uspele su da se između 11. i 13. februara, uz velike napore probiju iz okruženja severno od komunikacije Sanski Most—Bosanska Krupa.[7]

Predveče 8. februara 1943. pripadnici 369. „vražje” divizije su iznad sela Praštali, nedaleko od Lušci Palanke, iznenada opkolile i zarobile zbeg naroda koji je predvodila Lepa Radić. Kako je ona bila jedina naoružana sa jednom puškom, žene su joj govorile da baci pušku i skine uniformu, kako bi se na taj način spasla, ali je ona to odbila pozivajući narod da se ne predaje i da se ako treba bori i golim rukama. Nakon što je ispucala nekoliko poslednjih metaka, Lepa je bila savladana od nekoliko vojnika i vezana, nakon čega je zajedno sa ljudima iz zarobljenih zbegova povedena u Bosansku Krupu. Pošto se usput opirala i govorila da nju ubiju, a da narod nije ništa kriv, bila je udarana kundacima pušaka. Kada je dovedena u Krupu, prilikom odvođenja u zgradu komande, pozivala je okupljene izbeglice da se bore i klicala je partizanima i Crvenoj armiji.[8]

Nakon tri dana mučenja u Bosanskoj Krupi, pošto je odbila da otkrije ko se još od partizanskih saradnika nalazi među narodom pohvatanom na Grmeču, izvedena je pred preki sud i osuđena na smrt. Kolima je 11. februara 1943. dovedena do jednog bagrema, koji se nalazio između tunela i železničke stanice u Bosanskoj Krupi, gde je tada bila velika masa izbeglica. Zajedno sa njom, dovedena je omladinka Fadila Mahić, ali ona nije bila tada obešena. Sa rukama vezanim telefonskim kablom, bez cipela, samo u vunenim čarapama, iscrpljena i iznemogla, ali ponosna i hrabra Lepa Radić je dovedena do bagrema, na kome su se nalazila vešala. Među okupljenim nemačkim vojnicima, bio je veliki broj folksdojčera iz Vojvodine, koji su dobro znali srpski jezik, pa su joj pre izvršenja kazne ponudili život ukoliko kaže ko su rukovodioci i komunisti među zarobljenim narodom. Lepa im je odgovorila — Ja nisam izdajnik svoga naroda. Oni će se sami otkriti kad budu uništavali zlikovce kao što ste vi!. Nakon što su je popeli na jedan drveni sanduk za municiju, Lepa se obratila okupljenom narodu, pozivajući ga u borbi i uzvikujući antifašističke parole, ali je njeno dalje izlaganje prekinulo zatezanje omče. Nakon vešanja, njeno telo je još četiri-pet dana visilo na drvetu.[8][9]

Istog dana kada je obešena, SS pukovnik August Šmithuber, komandant 14. puka 7. SS divizije, od svojih potčinjenih je dobio izveštaj u kome je između ostalog pisalo — Banditkinja, obešena u Bosanskoj Krupi, pokazala neviđeni inat.[1]

Narodni heroj[uredi | uredi izvor]

Orden narodnog heroja

Ukazom Prezidijuma Narodne skupštine Federativne Narodne Republike Jugoslavije, Lepa Radić je 20. decembra 1951. godine za istaknuti besprimerni heroizam u borbi protiv narodnih neprijatelja posthumno proglašena za narodnog heroja Jugoslavije.[1] Istog dana za narodne heroje je proglašeno još četrnaest poginulih partizanki, među kojima su bile Vahida Maglajlić, iz Banjaluke i Ravijojla Janković, sa Ilidže.[10] Lepa je sa svojih sedamnaest godina najmlađi narodni heroj iz Potkozarja, a do proglašenja Milke Bosnić (1928—1944) za narodnog heroja, 1974. godine, Lepa je uz Boška Buhu (1926—1943) bila jedan on najmlađih narodnih heroja u SFR Jugoslaviji.[11][12]

Fotografije vešanja Lepe Radić pronađene su maja 1945. kod jednog poginulog nemačkog vojnika prilikom oslobođenja Zagreba. U početku se nije znao identitet obešene partizanke, a kako je fotografija bila umnožena i podeljena muzejima, Lepu je na fotografiji, prilikom posete Muzeju revolucije u Mostaru, prepoznao jedan njen rođak.[4][13]

Kao jedan on najmlađih narodnih heroja, Lepa je postala simbol otpora omladine Jugoslavije. Njeno ime nosile su ulice, osnovne škole, omladinske radne brigade, pionirski odredi i dr. U Bosanskoj Krupi, na mestu gde je obešena, podignuto je malo spomen-obeležje, a jedna ulica i osnovna škola u ovom gradu su nosile njeno ime.[14] Septembra 1973. u okviru Memorijalnog kompleksa „Boško Buha” u Jabuci, kod Prijepolja, na predlog Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata i Saveza socijalističke omladine Jugoslavije, postavljeno je osam bisti pionira i omladinaca palih u Narodnooslobodilačkom ratu, po jedan iz svake republike i pokrajine. Na ovom prostoru, nazvanom Aleja neustrašive mladosti, tada je između ostalih, podignuta bista Lepe Radić, rad Ljuboja Čabarkape, nastavnika iz Pljevalja.[15][16]

U spomen-parku Slobode u Gradišci, nalaze se biste troje narodnih heroja rođenih na području opštine GradiškaEnvera Šiljka, Stevana Dukića i Lepe Radić.[17] Njena bista, nalazi se takođe u Bistrici, kod Gradiške, u blizini spomenika palim borcima u ratovima 19411945. i 19921995. godine. Njeno ime danas u Gradišci nose Predškolska ustanova „Lepa Radić”[18] i Centralno kulturno-umetničko društvo „Lepa Radić”.[19] Ulice sa njenim imenom danas postoje u Gradišci, Prijedoru, Laktašima i Futogu.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g d Narodni heroji 2 1982, str. 144.
  2. ^ a b v g Beoković 1967, str. 341–346.
  3. ^ Beoković 1967, str. 346–348.
  4. ^ a b v Lukić 1979.
  5. ^ a b v g d đ e Beoković 1967, str. 348–353.
  6. ^ „Bosanska Gradiška: stradali u Drugom svetskom ratu, 1. deo”. www.makroekonomija.org. 27. 3. 2016. 
  7. ^ Vojna enciklopedija 2 1971, str. 276.
  8. ^ a b Beoković 1967, str. 353–359.
  9. ^ Beoković 1967, str. 359–362.
  10. ^ Bijelić 1980.
  11. ^ Narodni heroji 1 1982, str. 102.
  12. ^ Narodni heroji 1 1982, str. 124.
  13. ^ „I ostade more neviđeno”. www.yugopapir.com. c. 1968. 
  14. ^ Beoković 1967, str. 362.
  15. ^ Zejak 1986, str. 16.
  16. ^ Popović 1981, str. 211.
  17. ^ „Počelo uređenje savske obale i spomenika”. mojagradiska.com. 21. 2. 2019. 
  18. ^ „Dječiji vrtić Lepa Radić Gradiška”. ba.ekapija.com. n.d. 
  19. ^ „CKUD Lepa Radić Gradiška”. leparadic.simplesite.com. n.d. Arhivirano iz originala 27. 11. 2019. g. Pristupljeno 27. 11. 2019. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]