Lika

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Lika
Lika na mapi Hrvatske
Najveći gradoviGospić
Država Hrvatska
Administrativna jedinicaLičko-senjska županija
Zadarska županija
Karlovačka županija

Lika je srednje planinski dio Republike Hrvatske. Najčešće se spominje sa Gorskim kotarom. Uz Kordun i Baniju, činila je nekadašnju Vojnu krajinu za vrijeme Austrougarske monarhije. Najljepši dio Like čine Plitvička jezera koja se sastoje od 16 manjih i većih jezera iz kojih nastaje rijeka Korana.

Geografski položaj[uredi | uredi izvor]

Lika kao geografski pojam nastala je po rijeci Lici, koja izvire u Metku. Istorijski pojam Like, iz 10. vijeka, odnosio se samo na porječje gornjeg toka rijeke Like. Kasnije se pojam Like širi na područje između Male Kapele, Velebita i Plješevice kao i Ličkog Pounja.[1]

Detaljna mapa Like

Lika je kontinentalna regija, omeđena planinama Velebitom na zapadu i jugu te Plješivicom na istoku. Sjeverna granica je prilično neodređena jer Ogulinsko područje predstavlja prelaz između Like i Gorskog Kotara. Čitavo područje može se okarakterisati kao planinska zaravan podijeljena manjim planinskim lancima u više cjelina (Gacko Polje, Krbava, Ličko Pounje i dr.). Ima veliki strateški i saobraćajni značaj jer predstavlja među kontinentalnog i primorskog dijela Hrvatske. Kroz Liku prolaze magistralni putevi Zagreb - Split i Zagreb - Zadar, auto-put Zagreb - Split, te željeznička pruga Zagreb - Knin - Split.[1]

Ime[uredi | uredi izvor]

Po jednoj legendi, Lika je dobila ime po lîku. Lîk je u ikavici riječ za „lijek“. Po drugoj legendi, Lika je dobila ime po grčkoj riječi λύκος (likos) što znači „vuk“, a Lika je poznata po tome da u njoj živi mnogo vukova. Međutim, prema nekim tumačenjima, Lika je dobila ime po svojoj karakteristici, zemlja sa puno vode, na latinskom liquor, kao i keltskom leik, znači tečnost.[1] Najnovija tumačenja Liku dovode u vezu sa antičkom pokrajinom Likijom.

Uprava[uredi | uredi izvor]

Najveći dio Like nalazi se u sastavu Ličko-senjske županije, najrjeđe naseljene i ekonomski najnerazvijenije hrvatske županije. Administrativno je Lika podijeljena na dva grada (Gospić i Otočac) i sedam opština (Brinje, Donji Lapac, Lovinac, Perušić, Plitvička Jezera, Udbina i Vrhovine). Manji dijelovi ličkog prostora pripadaju drugim županijama: na sjeveru su opštine Josipdol, Plaški i Saborsko u Karlovačkoj županiji, a na jugu Gračac u Zadarskoj županiji.[1]

Reljef[uredi | uredi izvor]

U reljefnom pogledu ovaj kraj predstavlja poligenetsku kotlinu (tektonsko-fluvijalno-krašku) ograničenu Velebitom (Vaganski vrh 1.758 m) i Sinjskim bilom (1.494 m) na jugozapadu i zapadu i Plješevicom (Ozeblin 1.657 m) i Kapelom (1.375 m) na severoistoku. Razvođa na ovim planinama čine granice Like. Razvođe iznad desne strane Zrmanje predstavlja jugoistočnu granicu ovog kraja prema Dalmaciji, dok severna granica prema Gorskom kotaru nije precizno određena.

Dno ove kotline predstavlja visoka lička površ fluvijalno-kraškog porekla. Ova površ sastoji se od nekoliko krečnjačkih zaravni i više kraških polja sa 500–700 m nadmorske visine. Kraška polja ograničena su poprečnim krečnjačkim grebenima. Lička površ je dobro izražena oko Like, Gacke, Krbavskog i Gračačkog polja. Ona se prema jugoistoku vezuje za površ oko zapadnobosanskih kraških polja.

Planine koje okružuju kotlinu pripadaju srednje visokim planinama. Uglavnom su izgrađene od mezozojskih krečnjaka i nepropustljivih staromezozojskih i paleozojskih stena (Velebit). Planina Velebit jedna je od najvećih planina Dinarskog planinskog predela. Ima dužinu od 130 km, a diže se neposredno iznad Jadranskog mora. Planinski lanac Kapele podeljen je sedlom Bilom (888 m) na Veliku (dugačku 40 km) i Malu Kapelu (dugačku 50 km). Celokupan lanac pruža se od Mrkopaljskog i Ravnogorskog polja u Gorskom kotaru do Plitvičkih jezera u Lici i zahvata površinu od 4.660 km². Područja Velebita i Kapela su skrašćena, sa mnogobrojnim škrapama, vrtačama i ostenjacima (kukovi, zupci). Na jugoistoku od Plitvičkih jezera diže se Plješevica. Njeno paleozojsko jezgro pokriveno je mezozojskim krečnjacima.

Kraški reljef u Lici prisutan je u svim svojim oblicima. Zbog toga ovaj teren pripada terenima holokraškog tipa. Holokras Like se prema severu i severoistoku nastavlja u kras Gorskog kotara i Karlovački kras, dok je od Kordunskog krasa odvojen rasedno-erozivnim odsecima Kapela. Prema jugoistoku holokras Like vezuje se za Zapadnobosanski visoki kras i niži Dalmatinski kras.

Najveće oblike kraškog reljefa predstavljaju kraška polja. Lička polje izdvajaju se među poljima ovog kraja sa površinom od 460 km². Njih čine Lipovo, Kosinjsko, Pazariško, Brezovo i Gospićko polje. Nalaze na prosečnoj nadmorskoj visini od 550 m, a prostiru se na maksimalnoj dužini od 38 km odnosno širini od 18,5 km. Ova polja su suva (nisu plavljena). Gospićko polje je karakteristično po visokim humovima (400 m). Ostala veća polja, koja nisu u sastavu Ličkih polja, su: Gacko, Krbavsko, Titovokoreničko, Lapačko i Gračačko polje. Sem ovih postoje i brojna manja kraška polja: Drežničko, Krakersko, Jaseničko, Brinjsko, Dabarsko, Trnovačko, Čanak-Kozjansko, Jagodnje, Mazinsko polje itd. U severozapadnom delu Like nalazi se karakteristična kraška visoravan, sva izbušena vrtačama, poznata pod nazivom Duliba.

Od podzemnih kraških oblika ističu se pećine koje predstavljaju najveće pećine Hrvatske. Cerovačke pećine, osim što su najveći, čine i najlepši speleološki objekat u Hrvatskoj. Nalaze se kod železničke stanice Cerovac (na pruzi Gračac - Knin). Sastoje se od Donje i Gornje Cerovačke pećine koje zajedno imaju dužinu kanala 3 200 m. Obe su pune ukrasa, imaju velike dvorane, ponore, podzemna jezera. Gornja pećina odlikuje se visokim travertinskim stubovima (do 10 m) i „pećinskim ogledalima”, dok je Donja poznata po nalazima keramike ilirsko-keltske kulture. Ove pećine nekada su predstavljale ponore Gračačkog polja. Kada su postale suve počelo je formiranje pećinskog nakita. Danas su uređene za turističke posete. U nanosima ovih pećina, u slojevima pleistocena, pronađen je i prvi nalaz pračoveka (čovečja kost) u Dinarskom krasu. Sem ovog pronađeni su i nalazi velikog broja kostiju pećinskih medveda. Osim ove poznata je i pećina Samograd kod Perušića, kao i mnoge pećine u okolini Plaškog. Najpoznatija jama u Liki je jama Balinka koja je duboka preko 235 m, a nalazi se pokraj puta i pruge Plaški - Lička Jasenica.

Okolina Plaškog poznata je po mnogobrojnim ponorima i vrelima. Najpoznatije ponornice Hrvatske nalaze se u Lici.[2]

Klima[uredi | uredi izvor]

Bitne karakteristike klime u Lici su vruća i sušna ljeta kao i hladne zime uz veliku promjenjivost padavina. U srednjoj Lici i Gackoj dominira umjereno kontinentalna klima sa svježim ljetom, a na pojasu Velebita zastupljena je planinska (snježno-šumska) klima. Klima je oštra s relativno kratkim vegetacionim periodom. Srednja januarska temperatura je od -2 °C do -5 °C. Dio zaravni i polja ima srednju januarsku temperaturu od oko -2 °C, a planine od -4 °C do -5 °C. U julu u zaravnima srednja temperatura je 18 °C, a najviši planinski dijelovi imaju temperaturu od 12 °C do 14 °C. Godišnja amplituda temperatura iznosi malo više od 19 °C u višem dijelu, a u nižem više od 20 °C. Apsolutne maksimalne temperature najviše su u dnu polja u kršu i u dolinama, one mogu biti vrlo visoke do 35 °C.

Bura je najčešći vjetar u Lici. Hladan je i suv, ponekad orkanski (do 180 km/h), a duva iz unutrašnjosti prema Jadranskom moru. U Lici snijeg rano padne i dugo se zadrži. Sredinom oktobra padne na vršnom pojasu Velebita i Plješivice, a na dnu zavale u drugoj polovini novembra. Srednje maksimalne visine kreću se od 40 do 70 cm u nižim dijelovima, do iznad 150 cm na najvišim dijelovima. Snijeg se zadržava od dva mjeseca u nižim dijelovima, pa do čak pola godine u višim planinskim dijelovima.[traži se izvor]

Stanovništvo[uredi | uredi izvor]

Na području Ličke regije, odnosno predratne Zajednice opština Like, odnosno opština Otočac, Gospić, Korenica, Donji Lapac i Gračac, po popisu stanovništva iz 1991. godine, živelo je 82.883 stanovnika i to sljedećeg nacionalnog sastava:

  • Srbi - 41.546 (50,12%)
  • Hrvati - 37.719 (45,50%)
  • ostali, većinom Jugosloveni - 3.618 (4,38%)

Lika je kroz celi 20. vek bila izložena depopulaciji uzrokovanoj različitim faktorima - agrarnom prenaseljenošću, zatim Prvim i Drugim svjetskim ratom (ustaškim pokoljem Srba, a bilo je i dosta ljudi u različitim pokretima, četnicima i partizanima), potom iseljavanjem stanovništva u razvijenija područja i na kraju u građanskom ratu 19911995. kada je u akciji „Oluja“ protjerano gotovo svo srpsko stanovništvo. Posljedica svega toga je da danas na području Like živi svega oko 50.000 stanovnika, dok je prije samo 80 godina taj broj iznosio približno 200.000 stanovnika.

Nakon ponovnog naseljavanja u 18. veku, Lika je postala nacionalno izrazito mješovito područje, s gotovo podjednakim brojem hrvatskog i srpskog stanovništva. Po etničkom sastavu mogu se izdvojiti dva osnovna područja: zapadni dio (Brinje, Gospić, Otočac i Perušić) u kojem dominiraju Hrvati, te istočni dio (Donji Lapac, Gračac i Korenica), gdje su većinu stanovništva činili Srbi. Uprkos stalnom iseljavanju i etničkom čišćenju tokom rata 1991—1995, ta se podjela i danas može uočiti. Srbi su i prema popisu iz 2001. godine većina u opštinama Donji Lapac i Vrhovine, a čine značajan udio u opštinama Gračac, Plaški, Plitvička Jezera i Udbina. Nasuprot tome, na području Gospića i Otočca Hrvati čine preko 90% stanovništva.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Ličko-krbavska županija na mapi iz vremena Austrougarske
Geografske regije Republike Srpske Krajine

U antičko doba područje Like naseljava ilirsko pleme Japodi. Njih je u I vijeku prije nove ere pokorila rimska vojska, ali su i dalje zadržali svoju plemensku autonomiju, baveći se nomadskim stočarstvom. Romanizacija ovog prostora je bila samo površna, jer je Rimljanima bilo najvažnije osigurati putne komunikacije. Do većih promjena dolazi raspadom carstva i seobama naroda, kad se na ličko područje doseljavaju slovenska plemena (Srbi i Hrvati). Oni uspostavljaju svoju upravnu organizaciju, osnivajući plemenske župe Gacku, Krbavu i Liku. Postoje teorije da su nakon ustanka Ljudevita Posavskog u slabo naseljenu Liku franački vladari preselili znatan broj Avara, koji su se kasnije stopili s Hrvatima. S razvojem i jačanjem hrvatske države, dolazi do porasta stanovništva i većeg stepena društvene organizacije, a s tim i do podjele starih rodovskih župa u Lici. Tako nastaju nove župe Bužane, Hotuča, Lapac, Plase i druge. O porastu značenja Like unutar Ugarskog kraljevstva govori i osnivanje Krbavske biskupije 1160. godine, sa sjedištem prvo na Mrsinju iznad Korenice, a zatim na Udbini. Materijalni ostaci iz tog razdoblja su neznatni, jer su većinu crkvi i utvrđenja uništili Turci. Dokaz tadašnjeg stepena razvoja je i postojanje štamparije u Kosinju krajem 15. vijeka.

Turski prodori na ovo područje počinju nakon pada Bosne (1463), da bi kulminirali Krbavskom bitkom 1493. godine, u kojoj je uništena hrvatska feudalna vojska. Između 1522. i 1524. turska vojska zauzima čitavo područje Like, s izuzetkom Gacke doline i Brinja. Starosjedilačko hrvatsko stanovništvo tada gotovo u potpunosti nestaje, a na njihovo mjesto doseljavaju se pravoslavni Srbi iz drugih srpskih područja, uglavnom iz Bosne, tako je u Lici znatno povećan broj Srba (koje su nazivali „Vlasima“, tako su Srbe nazivali Turci što se do danas održalo) te manji broj Hrvata koji su prihvatili islamsku vjeru. Turci su za ovaj prostor 1580. osnovali Lički (Krčki) sandžak sa sjedištem u Kninu i glavnim ličkim uporištem na Udbini. Takvo stanje je potrajalo sve do velikog austrijsko-turskog rata (1683—1699) u kojem je pod vodstvom sveštenika Marka Mesića oslobođena čitava Lika osim Ličkog Pounja.

Nakon protjerivanja Turaka, Habzburška monarhija ju je stavila pod neposrednu vlast svoje dvorske Komore, a zatim 1714. godine pod upravu Karlovačkog generalata. Tako je Lika došla u sastav Vojne krajine u čijem će sastavu ostati sve do njenog ukidanja 1881. godine.

Kako je Lika oslobođena od Turaka, u njoj je bilo dosta Srba doseljenih za turskog vremena. Sad se u Liku doseljavaju i Srbi iz Dalmacije, a mnogi koji su ranije prebjegli ispred Turaka na sjever ponovno se vraćaju u stare naseobine. Tako Srbi iz okoline Otočca naseljavaju Vrebac i Komić. Preseljenici iz Brloga sada naseljavaju Pećane i Jošan. Jedna grupa srpskih porodica seli se iz prokika u Zapadnoj Lici u Mutilić na Udbini. Srbi iz Dalmacije naseljavaju Zrmanju, Gračac i Medak. Mjesta u Krbavi naseljavaju Srbi iz Kupresa, Grahova i Knezpolja. Veliku Popinu i Mazin naseljavaju Srbi iz Kninske krajine u Dalmaciji. U Bruvno se preselila jedna grupa porodica iz Divosela i okoline Gospića. Manojlo Grbić pominje dokumenat iz kog se vidi kako Juraj Križanić, povjerenik karlovačkog generala za Liku dozvoljava kosinjskom knezu Vukašinu Mileusniću da se sa 40 srpskih kuća preseli u Široku Kulu.

Kako su Ličani u početku pružali otpor strogom vojnom režimu, 1746. je osnovan posebna vojno-upravna teritorija Ličke regimente (pukovnije), da bi se učvrstila kontrola nad ovim krajem. Opšta militarizacija Like, u kojoj je sve bilo podređeno potrebama stalnog ratovanja, znatno će uticati na mentalitet njenog stanovništva.[3]

Ukidanjem Vojne krajine 1882. godine, Lika se organizuje kao jedna od županija Kraljevine Hrvatske-Slavonije u okviru Kraljevine Ugarske i Austrougarske. Raspadom Austrougarske monarhije 1918. godine, Lika ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavije). Ličko-krbavska županija se ukida 1922. godine i Lika postaje deo Primorsko-krajiške oblasti, da bi potom, 1929. godine ušla u sastav Savske banovine, a 1939. godine u sastav Banovine Hrvatske. Tokom Drugog svetskog rata, region je bio pod okupacijom takozvane Nezavisne Države Hrvatske, da bi nakon rata postao deo nove socijalističke Jugoslavije u okviru koje je administrativno pripadao SR Hrvatskoj. Nakon izdvajanja Hrvatske iz Jugoslavije 1991. godine, istočni delovi Like ulaze u sastav Republike Srpske Krajine, da bi posle vojnog poraza RSK ušli u sastav Hrvatske.

Privreda[uredi | uredi izvor]

Lika je tradicionalno ruralno područje s razvijenim ratarstvom (uzgoj krompira) i stočarstvom. Industrija je neznatna i oslanja se uglavnom na preradu drva. Ta nezagađenost bi se mogla pokazati kao glavna prednost Like u bližoj budućnosti i turističkom razvoju. Za to postoje veliki potencijali - unutar Like su dva nacionalna parka (Plitvička Jezera i Sjeverni Velebit), a važni su faktori i blizina dalmatinskih ljetovališta i dobra prometna povezanost.

Poznati Ličani[uredi | uredi izvor]

Nikola Tesla

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • U Kosinju se nalazila prva štamparija u Hrvatskoj i u jugoistočnoj Evropi uopšte, koju su osnovali knezovi Frankopani. U njoj je 1483. štampan glagolski misal, najstarija hrvatska štampana knjiga. Sve do tad štampane knjige bile su na latinskom jeziku i pismu, pa je Misal iz 1483. prva knjiga štampana na narodnom jeziku i pismu uopšte.
  • Prema broju i raznovrsnosti zaštićenih prirodnih objekata i lokaliteta Ličko-senjskoj županiji pripada jedno od vodećih, a po njihovoj udeli u ukupnoj površini, apsolutno vodeće mesto među hrvatskim županijama (2.368 km² ili 58% površine svih nacionalnih parkova i parkova prirode u Hrvatskoj). Među njima središnje mesto zauzimaju Nacionalni park "Plitvička jezera", Nacionalni park "Paklenica" i Nacionalni park "Severni Velebit" te Park prirode i svetski rezervat biosfere "Velebit".
  • Planine koje sa zapada nadolazeću naoblaku koče i zadržavaju nad ličkim poljem čine ovu regiju zaštićenom od vlažnih vetrova s juga odnosno mora, no vrlo plodnom, a u estetskom smislu vrlo raznolikom i zanimljivom. Kod podvelebitskog primorja, se aerosol nameće kao prevladavajuća sila koja oblikuje floru, a time i faunu pa i reljef obale županije. Naime atmosfera obogaćena solju poprilično je nepodobna za razvoj većih šumskih površina koje uz jake vetrove bivaju lišene plodne podloge za puštanje korena. Time su planine s jedne strane lišene bujnog rastinja koje s druge strane uspevaju osigurati dodatnom akumulacijom vlage i vode. Viši predeli Velebita za razliku od kotline Like imaju veći broj i udeo oblačnih, ali i vedrih dana. U višim je planinskim predelima (Velebit, Plješivica) naoblaka u najhladnijim mesecima manja nego u susednim zavalama, a u toplom delu godine je veća, gde se stoga pronalazi dovoljan broj dana tokom izvan sezonskih rokova za aktivnosti poput pešačenja, biciklizma (brdskog), planinarenja i sličnih aktivnosti korisnih za zdravlje ljudi. Za klasične vidove odmora u Hrvatskoj, uobičajenim more i sunce odmorom, rezervisan je uski obalni pojas s plažama kakve samo planinski obronci mogu stvoriti. Naime osim u slučaju Baltičkog štita takav je reljef, gde planinski lanac direktno čini i prelazi u obalu, izuzetno redak, barem u Evropi.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b v g Lika u srcu Arhivirano na sajtu Wayback Machine (3. april 2012) (jezik: srpski), Pristupljeno 14. 4. 2013.
  2. ^ Marković, Jovan (1967). Geografske oblasti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Zavod za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije. 
  3. ^ Srce Krajine: Običaji i kultura Srpskih Krajina: Lika Arhivirano na sajtu Wayback Machine (20. avgust 2014) (jezik: srpski), Pristupljeno 14. 4. 2013.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]