Lodejnoje Polje

Koordinate: 60° 44′ 00″ SGŠ; 33° 33′ 00″ IGD / 60.733333° SGŠ; 33.55° IGD / 60.733333; 33.55
S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Lodejnoje Polje
Лодейное Поле
Sever Rossii (59).JPG

Administrativni podaci
Država Rusija
Federalni okrugSeverozapadni
Oblast Lenjingradska oblast
RejonLodejnopoljski rejon
Osnovan1702.
Status grada1785.
Stanovništvo
Stanovništvo
 — 2014.20.283
Geografske karakteristike
Koordinate60° 44′ 00″ SGŠ; 33° 33′ 00″ IGD / 60.733333° SGŠ; 33.55° IGD / 60.733333; 33.55
Vremenska zonaUTC+3
Aps. visina15 m
Lodejnoje Polje na mapi Rusije
Lodejnoje Polje
Lodejnoje Polje
Lodejnoje Polje na mapi Rusije
Lodejnoje Polje na mapi Lenjingradske oblasti
Lodejnoje Polje
Lodejnoje Polje
Lodejnoje Polje na mapi Lenjingradske oblasti
Ostali podaci
Poštanski broj187700
Pozivni broj(+7) 81364
Registarska oznaka47
OKATO kod41 432
OKTMO kod41 627 101 001

Lodejnoje Polje (rus. Лодейное Поле) naseljeno je mesto sa administrativnim statusom grada na severozapadu evropskog dela Ruske Federacije. Nalazi se u severoistočnom delu Lenjingradske oblasti i administrativno pripada Lodejnopoljskom rejonu čiji je ujedno i administrativni centar.

Prema procenama nacionalne statističke službe za 2014. u gradu je živelo 20.283 stanovnika.

Naselje je osnovano 1702. godine, a administrativni status grada nosi od 1785. godine.

Geografija[uredi | uredi izvor]

Grad Lodejnoje Polje smešten je na obali reke Svir, na severoistoku Lenjingradske oblasti, odnosno na oko 246 kilometara severoistočno od Sankt Peterburga. Grad se nalazi na liniji nacionalnog autoputa R21 „Kola“ (deo panevropskog koridora E 125) koji povezuje Sankt Peterburg sa Murmanskom na dalekom severu.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Petropavlovska saborna crkva na fotografiji Prokudina-Gorskog iz 1916.

Pre osnivanja današnjeg naselja 1702. godine na njegovom mestu postojalo je nekoliko manjih sela čiji stanovnici su se uglavnom bavili zemljoradnjom i gradnjom manjih drvenih brodica. Prvobitno naselje je bilo podeljeno na dva dela međusobno razdvojena železničkom prugom. Viši deo grada nosio je naziv Manjinsko polje i dobio je ime po lokalnoj trgovačkoj porodici Manjinski koja je bila vlasnik zemlje na kojoj je uzgajan krompir za proizvodnju alkohola, te Lodejnoje polje, deo uz reku koji svoje ime duguje upravo brodovima (rus. ладья́; там строили лодьи). Moderno brodogradilište sagrađeno je 1702. godine po direktnom nalogu imperatora Petra Velikog, a radovima je rukovodio knjaz Aleksandar Menšikov. Prvobitno brodogradilište nazvano je Olonječki pošto je teritorija na kojoj je sagrađeno u to vreme pripadala Olonječkom okrugu. Brodogradilište je sagrađeno za veoma kratko vreme pošto je u toku bio Veliki severni rat sa Šveđanima, a prvi brod u Baltičkoj floti sagrađen je upravo ovde, 22. avgusta 1703. godine. Bila je to fregata «Štandart» naoružana sa 28 teških topova.[1]

Odlukom imperatorke Katarine Velike od maja 1785. naselje je dobilo zvaničan status carskog grada, sadašnje ime i prvi zvanični grb.

Olonječko brodogradilište bilo je aktivno sve do 1829. godine, a nakon njegovog zatvaranja dolazi i do stagnacije u privrednom razvoju samog grada. Na mestu gde je imperator Petar Veliki boravio tokom gradnje brodogradilišta 1832. godine podignuta je spomen stela. Petropavlovska saborna crkva, najveća građevina u gradu sagrađena je 1843. u stilu kasnog klasicizma.

Prema podacima prvog sveruskog popisa stanovništva iz 1897. godine u Lodejnom Polju su živela 1.432 stanovnika.

Centrom Lodejnopoljskog rejona postaje 1927. godine.

Demografija[uredi | uredi izvor]

Prema podacima sa popisa stanovništva 2010. u gradu je živelo 20.674 stanovnika, dok je prema procenama nacionalne statističke službe za 2014. tu živelo 20.283 stanovnika.[2]

Kretanje broja stanovnika
1939.1959.1970.1979.1989.2002.2010.2014.
16.71517.48519.63223.21426.718[3]22.830[4]20.674[5]20.283

Gradovi pobratimi[uredi | uredi izvor]

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Карелия: энциклопедия: в 3 т. / гл. ред. А. Ф. Титов. Т. 2: К — П. — Петрозаводск: ИД «ПетроПресс», 2009. — 464 с. : ил., карт. —. ISBN 978-5-8430-0125-4. стр. 104. (т. 2)
  2. ^ Численность населения Российской Федерации по муниципальным образованиям на 1 января 2014 года
  3. ^ „Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 g. Čislennostь naličnogo naseleniя soюznыh i avtonomnыh respublik, avtonomnыh oblasteй i okrugov, kraёv, oblasteй, raйonov, gorodskih poseleniй i sёl-raйcentrov.”. Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 goda (na jeziku: ruski). Demoscope Weekly. 1989. Pristupljeno 4. 9. 2012. 
  4. ^ Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki (21. 5. 2004). „Čislennostь naseleniя Rossii, subъektov Rossiйskoй Federacii v sostave federalьnыh okrugov, raйonov, gorodskih poseleniй, selьskih naselёnnыh punktov – raйonnыh centrov i selьskih naselёnnыh punktov s naseleniem 3 tыsяči i bolee čelovek”. Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2002 goda (na jeziku: ruski). Federalni zavod za statistiku. Pristupljeno 4. 9. 2012. 
  5. ^ Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki (Federalni zavod za statistiku) (2011). „Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2010 goda. Tom 1 (Nacionalni popis stanovništva 2010, 1. svezak)”. Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2010 goda (Nacionalni popis stanovništva 2010) (na jeziku: ruski). Federalni zavod za statistiku. Pristupljeno 4. 9. 2012. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]