Lomonosovljeva Zlatna medalja
(preusmereno sa Ломоносова Златна медаља)
Lomonosovljeva Zlatna medalja, nazvana po ruskom naučniku i polihistoru Mihailu Lomonosovu, dodeljuje se svake godine od 1959. godine za izvanredna dostignuća u prirodnim i humanističkim naukama od strane Akademije nauka Sovjetskog Saveza, a kasnije i Ruske akademije nauka. Od 1967. godine, dodeljuju se dve medalje godišnje: jedna ruskom i jedna stranom naučniku. To je najviše priznanja Akademije.
Primaoci Lomonosove zlate medalje[uredi | uredi izvor]
1959[uredi | uredi izvor]
- Pjotr Kapica: kumulativno, za radove u fizici niskih temperatura.
1961[uredi | uredi izvor]
- Aleksander Nesmejanov: akumulativno, za radove u hemiji.
1963[uredi | uredi izvor]
- Šiničiro Tomonaga (član Japanske akademije nauka, predsednik Naučnog saveta Japana): za značajne naučne doprinose razvoju fizike.
- Hideki Jukava (član Japanske akademije nauka, direktor Instituta za osnovna istraživanja na Kjoto univerzitetu): za izuzetne zasluge u razvoju teorijske fizike.
1964[uredi | uredi izvor]
- Hovard Valter Florej (profesor, predsednik Kraljevskog društva Velike Britanije): za izvanredan doprinos razvoju medicine.
1965[uredi | uredi izvor]
- Nikolaj Belov: akumulativno za radove u kristalografiji.
1967[uredi | uredi izvor]
- Igor Tam: za izuzetna dostignuća u teoriji elementarnih čestica i drugom domenu teorijske fizike.
- Sesil Frank Povel (profesor, član Kraljevskog društva Velike Britanije): za izvanredna dostignuća u fizici elementarnih čestica.
1968[uredi | uredi izvor]
- Vladimir Engelgardt: za izvrsna dostignuća u biohemiji i molekularnoj biologiji.
- Ištvan Rusznjak (predsednik Akademije nauka mađarskih narodnih republika): za izvanredna dostignuća u medicini.
1969[uredi | uredi izvor]
- Nikolaj Semjonov: za izuzetne dostignuće u hemijskoj fizici.
- Đulio Nata (profesor, Italija): za izvanredna dostignuća u hemiji polimera
1970[uredi | uredi izvor]
- Ivan Vinogradov: za izuzetne studije iz matematike.
- Arnaud Denjoi (član francuske akademije): za izvanredna dostignuća u matematici.
1971[uredi | uredi izvor]
- Viktor Ambarcumijan: za izvanredna dostignuća u astronomiji i astrofizici.
- Hanes Alfven (profesor, član Kraljevske akademije nauka u Stokholmu, Švedska): za izvanredna dostignuća u fizici plazme i astrofizike.
1972[uredi | uredi izvor]
- Nikoloz Mushelishvili: za izvanredna dostignuća u matematici i mehanici.
- Mak Stenbek (punopravni član Akademije nauka Nemačke Demokratske Republike): za izvanredna dostignuća u fizici plazme i primenjene fizike.
1973[uredi | uredi izvor]
- Aleksander Pavlovič Vinogradov: za izuzetne dostignuće u geohemiji.
- Vladimir Zubek (punopravni član Čehoslovačke akademije nauka): za izvanredna dostignuća u geologiji.
1974[uredi | uredi izvor]
- Aleksander Celikov: za izuzetne dostignuće u metalurgiji i metalnoj tehnologiji.
- Angel Balevski (punopravni član Bugarske akademije nauka): za izvanredna dostignuća u metalurgiji i metalnoj tehnologiji.
1975[uredi | uredi izvor]
- Mstislav Keldiš: za izvrsna dostignuća u matematici, mehanici i istraživanju svemira.
- Mauris Roj (punopravni član francuske Akademije): za izvanredna dostignuća u mehanici i njegovim primenama.
1976[uredi | uredi izvor]
- Semjon Volfkovič: za izvrsna dostignuća u hemiji i tehnologiji fosfora i razvoj naučnih osnova hemikalizacije poljoprivrede u SSSR.
- Herman Klare (punopravni član Akademije nauka Nemačke Demokratske Republike): za izvanredna dostignuća u hemiji i tehnologiji veštačkih vlakana.
1977[uredi | uredi izvor]
- Mihail Lavrentjev: za izuzetne dostignuće u matematici i mehanici.
- Lajnus Poling (član američke Nacionalne akademije nauka): za izvanredna dostignuća u hemiji i biohemiji.
1978[uredi | uredi izvor]
- Anatolij Aleksandrov: za izvrsna dostignuća u nuklearnoj nauci i tehnologiji.
- Alekander Robertus Tod (profesor, predsednik Kraljevskog društva Velike Britanije): za izvanredna dostignuća u organskoj hemiji.
1979[uredi | uredi izvor]
- Aleksandar Oparin: za izuzetna dostignuća u biohemiji.
- Bela Nagi (punopravni član Mađarske akademije nauka): za izvanredna dostignuća u matematici.
1980[uredi | uredi izvor]
- Boris Paton: za izuzetna dostignuća u metalurgiji i metalnoj tehnologiji.
- Jaroslav Kožešnik (punopravni član Čehoslovačke akademije nauka): za izvanredna dostignuća u primenjenoj matematici i mehanici.
1981[uredi | uredi izvor]
- Vladimir Kotelnikov: za izuzetna postignuća u radiofizici, radiotehnici i elektronici.
- Pavle Savić (punopravni član Srpske akademije nauka i umetnosti, Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija): za izvanredna dostignuća u hemiji i fizici.
1982[uredi | uredi izvor]
- Julij Hariton: za izvrsna dostignuća u fizici.
- Doroti Kroufut Hodžkin (profesor, član Londonskog kraljevskog društva): za izvanredna dostignuća u biohemiji i kristalnoj hemiji.
1983[uredi | uredi izvor]
- Andrej Kursanov: za izvrsna dostignuća u fiziologiji i biohemiji biljaka.
- Abdus Salam (profesor, Pakistan): za izvanredna dostignuća u fizici.
1984[uredi | uredi izvor]
- Nikolaj Bogoljubov: za izuzetna dostignuća u matematici i teorijskoj fizici.
- Rudolf Mesbauer (profesor, Savezna Republika Nemačka): za izvanredna dostignuća u fizici.
1985[uredi | uredi izvor]
- Mihail Sadovski: za izvrsna dostignuća u geologiji i geofizici.
- Giljermo Haro (profesor, Meksiko): za izvanredna dostignuća u astrofizici.
1986[uredi | uredi izvor]
- Svjatoslav Fjodorov: za izvrsna dostignuća u oftalmologiji i mikrohirurgiji oka.
- Josef Riman (akademik, predsednik Čehoslovačke akademije nauka): za izvanredna dostignuća u biohemiji.
1987[uredi | uredi izvor]
- Aleksandar Prohorov: za izuzetna dostignuća u fizici.
- Džon Bardin (profesor, SAD): za izvanredna dostignuća u fizici.
1988[uredi | uredi izvor]
- Sergej Sobolev (posthumno): za izvrsna dostignuća u matematici.
- Žan Leraj (profesor, Francuska): za izvanredna dostignuća u matematici.
1989[uredi | uredi izvor]
- Nikolaj Basov: za izvrsna dostignuća u fizici.
- Hans Bete (profesor, SAD): za izvanredna dostignuća u fizici.
1993[uredi | uredi izvor]
- Dmitri Lihačov: za izvrsna dostignuća u humanističkim naukama.
- Džon Kenet Galbrajt (profesor, SAD): za izvanredna dostignuća u ekonomskim i društvenim naukama.
1994[uredi | uredi izvor]
- Nikolaj Kočetkov: za izuzetna dostignuća u hemiji ugljenih hidrata i organske sinteze.
- Džejms D. Votson (profesor, SAD): za izvanredna dostignuća u molekularnoj biologiji.
1995[uredi | uredi izvor]
- Vitalij Lazarevič Ginzburg: za izvanredna dostignuća u teorijskoj fizici i astrofizici.
- Anatole Abragam (profesor, Francuska): za izvanredna dostignuća u fizici kondenzovanog stanja i metode istraživanja u nuklearnoj fizici.
1996[uredi | uredi izvor]
- Nikolaj Krasovski: za izuzetna dostignuća u matematičkoj teoriji kontrole i teoriji diferencijalnih igara.
- Fridrih Hircebruh (profesor, Savezna Republika Nemačka): za izvanredna dostignuća u algebarskoj geometriji i algebarskoj topologiji.
1997[uredi | uredi izvor]
- Boris Sergejevič Sokolov: za izvanredna dostignuća u studijama o ranoj biosferi Zemlje, otkriće antičkog geološkog sistema i klasičnih dela u fosilnim koralima.
- Frenk Pres (profesor, SAD): za izvanredna dostignuća u fizici čvrste Zemlje.
1998[uredi | uredi izvor]
- Aleksandar Solženjicin: za izvanredan doprinos razvoju ruske književnosti, ruskog jezika i ruske istorije.
- Josikazu Nakamura (profesor, Japan): za izuzetan doprinos u proučavanju slavistike i popularizaciji ruske književnosti i kulture u Japanu.
1999[uredi | uredi izvor]
- Valentin Janin: za dostignuća u arheološkim istraživanjima srednjovekovne Rusije.
- Mihael Muler-Vile (profesor, Nemačka): za dostignuća u proučavanju spoljnih odnosa rane srednjovekovne Rusije.
2000[uredi | uredi izvor]
- Andrej Viktorovič Gaponov-Grehov: za temeljne radove iz oblasti elektrodinamike, fizike plazme i fizičke elektronike.
- Čarls Taunes (profesor, SAD): za temeljna dela u kvantnoj elektronici koja dovode do razvoja masera i lasera.
2001[uredi | uredi izvor]
- Aleksander Spirin: za dostignuća u proučavanju strukture nukleinskih kiselina i funkcija ribozoma.
- Aleksander Rih (profesor, SAD): za dostignuća u proučavanju strukture nukleinskih kiselina i funkcija ribozoma.
2002[uredi | uredi izvor]
- Olga Ladiženskaja: za izvrsna dostignuća u matematici.
- Lenart Karleson (profesor, Švedska): za izvanredna dostignuća u matematici.
2003[uredi | uredi izvor]
- Jevgenij Čazov: za izvanredna dostignuća u kardiologiji.
- Majkl Debejki (profesor, SAD): za izvanredna dostignuća u kardiologiji.[1]
2004[uredi | uredi izvor]
- Gari Marčuk: za njegov izuzetan doprinos stvaranju novih modela i metoda rešavanja problema fizike nuklearnog reaktora, atmosfere i fizike okeana.
- Edvard N. Lorenc (profesor, SAD): za glavna postignuća u razvoju teorije opšte cirkulacije atmosfere i teorije haotičnih atraktora disipativnih sistema.[2]
2005[uredi | uredi izvor]
- Juri Osipjan: za izvanredna dostignuća u fizičkoj fizici.
- Pitr Hirš (profesor, Velika Britanija): za izvanredna dostignuća u fizičkoj fizici.
2006[uredi | uredi izvor]
- Nikolaj Pavlovič Laverov: za izuzetna dostignuća u geologiji i geofizici.
- Rodni C. Eving (profesor, SAD): za svoje istraživanje o ciklusu nuklearnog goriva i upravljanja nuklearnim otpadom.
2007[uredi | uredi izvor]
- Andrej Anatoljevič Zaliznjak: za izuzetne rezultate u istraživanju lingvistike.
- Sajmon Franklin (profesor, Velika Britanija): za izvanredna dostignuća u istraživanju ruske istorije i kulture.
2008[uredi | uredi izvor]
- Jevgenij Primakov: za izuzetne doprinose u razvoju društvenih nauka.
- Helen Karer d'Enkause (profesor, Francuska): za izvanredna postignuća u istraživanju političkih i društvenih procesa u sovjetskim i postsovjetskim periodima Rusije.
2009[uredi | uredi izvor]
- Vadim Tihonovič Ivanov: za izuzetne doprinose u razvoju bioorganske hemije.
- Rioji Nojori (profesor, Japan): za izuzetne doprinose u razvoju organske hemije i katalitičke asimetrične sinteze.
2010[uredi | uredi izvor]
- Spartak Beljaev: za izvrstan doprinos u fizici.
- Žerard't Hoft (profesor, Holandija): za izuzetne doprinose u fizici.
2011[uredi | uredi izvor]
- Vladimir Aleksandrovič Tartakovski: za izuzetne doprinose u hemiji.
- Roald Hofman (profesor, SAD): za izuzetne doprinose u hemiji.
2012[uredi | uredi izvor]
- Gleb Dobrovolski: za izuzetan doprinos u oblasti nauke o tlu.
- Ričard Varen Arnold (profesor, SAD): zbog svog izvanrednog doprinosa razvoju teorijske i primenjene nauke o tlu i modeliranju ponašanja tla u različitim pejzažima sveta.
2013[uredi | uredi izvor]
- Ludvig Faddev: za izuzetan doprinos kvantnoj teoriji polja i teoriji elementarnih čestica.
- Peter Laks (profesor, SAD): za izuzetan doprinos teoriji hidrodinamičkih solitona.
2014[uredi | uredi izvor]
- Anatolij Derevjanko: zbog svog izvanrednog doprinosa razvoju novog fundamentalnog naučnog koncepta stvaranja modernog ljudskog fizičkog tipa i njegove kulture.
- Svante Pabo (profesor, Švedska): za izvanredna dostignuća u oblasti arheologije i paleogenetike.[3]
2015[uredi | uredi izvor]
- Leonid Keldiš: za izvrstan doprinos fizici tunelskih pojava, uključujući i tunelske efekte u poluprovodnicima.
- Pol Korkum (profesor, Kanada): za izuzetan doprinos u ultrabrzoj fizici, uključujući atosekundni opseg, i interferometrijske procese elektronskih talasnih funkcija u atomima i molekulama sa nepreciznom prostornom i vremenskom rezolucijom.
2016[uredi | uredi izvor]
- Dmitri G. Knor: zbog svog izvanrednog doprinosa u oblasti hemije nukleinske kiseline, afinitetne modifikacije biopolimera, postajući najvažnija područja farmakologije - terapeutske nukleinske kiseline i razvoj tehnika genske terapije.
- Sidnej Altman (profesor, Kanada i SAD): za svoj izvanredan doprinos u oblasti biohemije nukleinskih kiselina, otkrivanje katalitičke aktivnosti nukleinskih kiselina i stvaranje novih biološki aktivnih supstanci.
2017[uredi | uredi izvor]
- Juri Oganesijan: za temeljno istraživanje u polju interakcije kompleksnih jezgara i eksperimentalna potvrda hipoteze o postojanju "stabilnih ostrva" superteških elemenata.
- Bjorn Jonson (profesor, Švedska): za rad od fundamentalne prirode, koji su od osnovne važnosti za proučavanje nuklearnih struktura i nuklearna stabilnost egzotičnih najlakših jezgara na granicama stabilnosti nukleona.