Luter (film iz 2003)

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
(preusmereno sa Лутер (2003))
Luter
Filmski poster
Izvorni naslovLuther
Žanrbiografska
drama
RežijaErik Til
ScenarioKamila Tomason
Bart Gavigan
Glavne ulogeDžozef Fajns
Alfred Molina
Džonatan Firt
Kler Koks
Piter Justinov
Bruno Ganc
Uve Ohzenkneht
MuzikaRičard Harvi
Producentska
kuća
Eikon Film
NFP Teleart
Godina2003.
Trajanje118 minuta
ZemljaNemačka
SAD
Jezikengleski
IMDb veza

„Luter“ (nem. Luther) je biografska drama iz 2003. godine. Režirao ga je Erik Til, a scenario su pisali Kamila Tomason i Bart Gavigan.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Film počinje tako što se Luter, zahvaćen jakom grmljavinom, zaklinje da će postati monah.

U sledećoj sceni, Luter je monah u Erfurtu. On je zabrinut za sopstvenu grešnost, neprestano u strahu od Božije kazne. Jedini koji mu pomaže je njegov ispovednik Johan Štaupic.

Štaupic odlučuje da pošalje Lutera sa pismima u Rim, ali to negativno utiče na Lutera – umesto svetog mesta, on vidi mesto profita i izopačenosti. Kao rezultat toga, on baca popust koji je kupio za svoje rođake.

Po povratku iz Rima Štaupic ga šalje na studije u Vitenberg. Luter sumnja, ali Štaupic je siguran da je ovo pravi izbor.

U Vitenbergu upoznaje svog prijatelja iz detinjstva Spalatina, koji sada igra važnu ulogu na dvoru izbornog kneza Kneževine Saksonije Fridriha III Mudrog.

Pored studija i predavanja u Vitenbergu, Luter se bavi i parohijskim radom. Dečak iz njegove parohije izvršio samoubistvo. Luter odlučuje da ga sahrani na posvećenom tlu, motivišući dečakovu mentalnu bolest. On takođe brine o prosjakinji Hani i njenoj ćerki. U svojim propovedima Luter počinje da ističe da Bog nije izvor straha, već izvor ljubavi.

U ovom trenutku u Rimu, papa doživljava ozbiljne finansijske poteškoće u vezi sa izgradnjom katedrale Sv. Petra u Vatikanu. Za njihovu dozvolu šalje dominikanskog monaha Johana Tecela da proda indulgencije. Videvši indulgencije svojih parohijana, Luter postaje ogorčen. Svojih 95 teza zakucao je na vrata crkve i zahtevao javnu raspravu.

Da bi rešio ovo pitanje, kardinala Kajetana šalju u Nemačku u pratnji Đirolama Aleandera. Aleander kaže Luteru da mora reći jednu reč lat. revoco (odričem se). Umesto toga, Luter ulazi u polemiku sa kardinalom.

Papa šalje Fridrihu Mudrom znak svoje posebne naklonosti – Zlatnu ružu i nagoveštava da Luter treba da bude izručen Rimu. Ali Fridrih je veliki diplomata i nalazi izgovor da to ne uradi.

Shvatajući da na ovaj način ne bi bilo moguće postići osudu Lutera, pitanje se upućuje na cara Svetog rimskog carstva Karla V. Na Rajhstagu u Vormsu 1521. od Lutera se traži da se odrekne svojih dela, ali Luter odbija da to učini. Car ima plan da uhvati Lutera u povratku, ali Fridrih Mudri je ispred njega - Lutera su zarobili nepoznati ljudi i sakrili ga u zamku. U zamku Luter prevodi Bibliju na nemački.

U ovo vreme u Vitenbergu počinju nemiri koje predvodi Luterov prijatelj profesor Andreas Karlštat. Stanovnici okolnih mesta za sve krive Lutera. Fridrih Mudri odlučuje da pozove Lutera u Vitenberg. Pred vratima crkve Luter prokazuje pobunjenike.

Vidi i tragove sudara. Hoda po ratištima, vidi gomile leševa i sebe krivi za ono što se dogodilo. U to vreme, grupa odbeglih monahinja stiže u Vitenberg. Luter pokazuje brigu za njih, i nakon nekog vremena jedan od njih zaprosi Lutera da se oženi njome. Luter sumnja, jer sebe smatra krivcem za smrt ogromnog broja ljudi, ali njegova nevesta obećava da će biti brižna žena i da neće pustiti neprijatelje u njihove živote. Luter se ženi.

U ovo vreme u Rimu, u atmosferi velikog siromaštva, odvija se sahrana pape Lava X. Kardinal Kajetan govori kardinalu Aleanderu da je Rimu potreban još jedan papa i da bi Luter mogao biti, na šta Aleandar javlja da se Luter oženio.

Luter posećuje Fridriha Mudrog i daje mu svoj prevod Biblije. Izbornik je nestrpljiv da vidi prevod Biblije na svoj jezik.

Jedna od završnih scena - car Karlo V razgovara sa prinčevima Nemačke, zahtevajući osudu jeretičkih učenja. Kao odgovor na to, Jovan Tvrdi (izbornik Saksonije, naslednik Fridriha Mudrog) istupi i kaže da je spreman da umre za svoju veru. Drugi u publici su sledili njihov primer.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Glumac Uloga
Džozef Fajns Martin Luter
Alfred Molina Johan Tecel
Džonatan Firt Đirolamo Aleander
Kler Koks Katarina fon Bora
Piter Justinov Fridrih III
Bruno Ganc Johan fon Štaupic
Uve Ohzenkneht Papa Lav X
Torben Libreht Imperator Karlo V
Matje Karijer kardinal Kajetan
Benjamin Zadler Georg Spalatin
Johan Horst profesor Andreas Karlštat

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]