Magnetnosferski večno kolapsirajući objekat

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Night sky with a very bright satellite flare

Magnetnosferski večno kolapsirajući objekat.

Magnetnosferski večno kolapsirajući objekti ili MVKO su predstavljeni 2003. godine kao alternativni modeli crnih rupa od strane Derila Lejtera i Stenlija Robertsona.[1] One su varijacija večno kolapsirajućih objekata ili VKO-a koje je predstavio Abhas Mitra 1998. godine.[2] Mitra je tvrdio da je dokazao da crne rupe ne mogu biti formirane iz sferično simetričnih gravitacionih kolapsa zvezde. Zasnovano na ovome, tvrdio je da kolaps mora biti usporen skoro do zastoja putem pritiska radijacije u Edingtonovom ograničenju.[3]

Smatra se da je teorija zasnovana na pogrešnom pristupu brzini u opštoj teoriji relativiteta.[4]

Predložena lako vidljiva razlika između MVKO-a i crnih rupa jeste u tome što magnetosferski večno kolapsirajući objekti mogu proizvesti svoje lično magnetno polje. Nepunjena crna rupa ne može proizvesti svoje magnetsko polje, iako njen akrecioni disk može.[2]

Teoretski model[uredi | uredi izvor]

Večni kolaps[uredi | uredi izvor]

U teoretskom modelu magnetosferski večno kolapsirajući objekat počinje da se formira skoro na isti način kao i crna rupa,sa velikom količinom materije koja kolapsira ka unutra prema jednoj tački. Međutim, kako postaje manji i gušći, ovakav objekat ne može samo nastaviti da kolapsira i da formira horizont događaja.[5]

Kako materija postaje gušća i toplija, sve jače svetli. Postepeno njena unutrašnjost dostiže Edingtonov limit. U ovom trenutku interni radijacijski pritisak je dovoljan da bi zaustavio unutrašnji kolaps skoro do tačke stagnacije.[6]

U stvari, što se kolaps duže odvija, sve je sporiji, te bi kolaps do singulariteta trajao večno i, suprotno crnoj rupi, MVKO nikada ne kolapsira u potpunosti. Pre bi bilo da, prema modelu, usporava i ulazi u večni kolaps.[7]

Magnetsko polje[uredi | uredi izvor]

S obzirom da nema horizont događaja, magnetosferski večno kolapsirajući objekat može imati električna i magnetska svojstva.

Pošto nije kolapsirao u potpunosti, magnetnosferski večno kolapsirajući objekat ima konačnu veličinu, što mu na neki način dozvoljava da nosi singularni momentum i da se rotira.

Rotacija elektromagnetsko aktivnog magnetnosferskog večko kolapsirajućeg objekta stvara magnetno polje.

Opservativni dokazi[uredi | uredi izvor]

Astronom Rudolf Šild iz Harvard-Smitsonijan centra za astrofiziku je 2006. godine tvrdio da je otkrio dokaze koji su dosledni unutrašnjem magnetnom polju kandidata za crnu rupu u kvazaru zavedenom pod imenom Q0957+561.[8][9] Kris Rejnolds sa univerziteta u Merilendu je kritikovao interpretaciju magnetosferskih večno kolapsirajućih objekata, predlažući umesto toga da je očigleda rupa u disku mogla biti ispunjena vrlo toplim, tananim gasom, koji ne bi mogao previše zračiti, te bi bio teži za primećivanje. Međutim, umesto toga, Lejter sumnja u vitalnost Rejnoldsove interpretacije.[8]

Očekuje se da će buduće opservacije putem instrumenata kao što su teleskop horizonta događaja ili dokazati postojanje crnih rupa, ili pružiti dokaze da je model magnetosferskih večno kolapsirajućih objekata realističniji.[10]

Prijem MVKO modela[uredi | uredi izvor]

Opisivanje kandidata za crnu rupu kao što su večno kolapsirajući objekti ili magnetosferski večno kolapsirajući objekti nije naširoko prihvaćeno, te je i dosta kritikovano. Godine 2006, Geri Gilmor sa instituta za astronomiju na univerzitetu Kembridž je izjavio da je koncept magnetosferskih večno kolapsirajućih objekata „skoro pa sigurno pogrešan“."[11] Mitrin dokaz da se crna rupa ne može formirati jeste zasnovan delom na argumentu da, da bi se formirala crna rupa, kolapsirajuća materija bi morala da putuje brže od brzine svetlosti.[12] Godine 2002. su Paulo Kraford i Ismael Tereno predstavili ovo kao primer netačnog ali široko rasprostranjenog pogleda, te su objasnili da, da bi okvir reference bio validan, posmatrač bi morao da se kreće vremenski-sličnom svetskom linijom, na ili unutar horizonta događaja crne rupe, nije moguće za jednog takvog posmatrača da bude prostorno fiksiran za jednu tačku; sve posmatrače privlači crna rupa.[4]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Lejter, D.; Robertson, S. (2003). „Da li princip ekvivalencije sprečava zarobljene površine da se formiraju u generalnom relativističkom procesu kolapsa?”. Fondacija fizičkih pisama. 16 (2): 143. arXiv:astro-ph/0111421Slobodan pristup. doi:10.1023/A:1024170711427. 
  2. ^ a b Mitra, A. (1998). „Krajnje stanje sferičnih gravitacionih kolapsa i najverovatniji izvori praska gama-zraka”. arXiv:astro-ph/9803014Slobodan pristup [astro-ph]. 
  3. ^ Džef Hogson; "Magnetosferski večno kolapsirajući objekti", prezentacija, 2008 [1] Arhivirano na sajtu Wayback Machine (22. februar 2011) (pristupljeno: 3. decembar 2014)
  4. ^ a b Kraford, P.; Tereno, I. (2002). „generalizovani posmatrači i merenja brzine u opštim teorijama relativiteta”. Opšti relativitet i gravitacija. 34 (12): 2075—88. Bibcode:2002GReGr..34.2075C. arXiv:gr-qc/0111073Slobodan pristup. doi:10.1023/A:1021131401034. 
  5. ^ Mitra, A., (2002), Fondacija fizičkih pisama, Izdanje 15, br. 5, str.439-471 , (astro-ph/0207056)
  6. ^ Lejter, D.; Robertson, S. (februar 2006). „Magnetnosferski večno kolapsirajući objekat (MVKO); model kandidata galaktičkih crnih rupa i aktivnih galaktičkih nukleusa“. s.6; http://arxiv.org/pdf/astro-ph/0602453.pdf.
  7. ^ Hadgson, Dž. (2008). „Magnetnosferski večno kolapsirajući objekti“. s.4; http://astronomy.curtin.edu.au/local/docs/astrophyspres/Magnetospheric_Eternally.pdf Arhivirano na sajtu Wayback Machine (22. februar 2011).
  8. ^ a b Šiga, D.; Misteriozni kvazar baca sumnju na crne rupe", Novi naučnik: Svemir, 2006.[2] (pristupljeno: 2. decembar 2014)
  9. ^ Šild, R.E.; Lejter, D.Dž.; Robertson, S.L. (2006). „Opservacije podržavaju postojanje unutrašnjeg magnetskog poljaunutar centra kompaktnog objekta u okviru kvazara Q0957+561”. Astronomski žurnal. 132 (1): 420—32. Bibcode:2006AJ....132..420S. arXiv:astro-ph/0505518Slobodan pristup. doi:10.1086/504898. 
  10. ^ Robertson, S.L. (2006). „Magnetnosferski večno kolapsirajući objekat (MVKO), kandidati modela galaktičkih crnih rupa”. Astronomski žurnal. arXiv:astro-ph/0505518Slobodan pristup. doi:10.1086/504898. 
  11. ^ Sempl, I. (30. 07. 2006). „Sonda kvazara američkog tima je potopillj teoriju o crnoj rupi”. The Age.com. 
  12. ^ Mitra, A. (2000). „Nepojavljivanje zarobljene površine i crnih rupa u sferičnom gravitacionom kolapsu: Skraćena verzija”. Fondacija fizičkih pisama. 13 (6): 543. arXiv:astro-ph/9910408Slobodan pristup. doi:10.1023/A:1007810414531.