Manastir Bazjaš

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Manastir Bazjaš
Manastir Bazjaš
Osnovni podaci
JurisdikcijaSrpska pravoslavna crkva
Osnivanje13. vek
OsnivačRastko Nemanjić
MestoBazjaš
Država Rumunija

Manastir Bazjaš pripada Eparhiji temišvarskoj Srpske pravoslavne crkve u Rumuniji, u mestu Bazjaš, opština Sokolovac, na samom početku Banatske klisure.[1]

Manastirska crkva je posvećena Vaznesenju Gospodnjem.

Položaj[uredi | uredi izvor]

Manastir se nalazi na samoj granici sa Srbijom i vazdušnom linijom udaljen je desetak kilometara od Bele Crkve. Ispod manastira protiče reka Nera, a iznad se pružaju najniža brda u okviru planina u rumunskom delu Banata.

Istorija[uredi | uredi izvor]

Bazjaš je osnovan kao srpski manastir još u srednjem veku, a održao se i za vreme otomanske vladavine i pored čestih rušenja i razaranja. Prema legendi manastir je osnovao Sveti Sava preko svetosavskih misionara[2], a obnovili su ga Đorđe i Jovan Branković krajem XV veka.

Manastir Bazjaš je (kao i obližnji manastir Zlaticu) osnovao Sv. Sava 1225. godine, za vreme kralja Andrije II.[3] Po narodnoj priči, kada je Sv. Sava došao u Bazjaš, digla se velika oluja, koja je zatalasala Dunav. Svetac se okrenuo i viknuo vetru: "Baš zijaš!", otuda mu je takvo ime ostalo.[4] Po jednom predanju u Srbiji, u manastiru Bazjašu se naselio jedan od sedmorice sinajskih pravoslavnih kaluđera pustinjaka, koji su prebegli u slobodnu pravoslavnu srpsku državu pod Nemanjićima. Manastir je dugo u stvari bio metoh manastira Pećke patrijaršije. Obližnje selo Bazjaš je za vreme Turaka bilo "derbendžijsko mesto" na Dunavu, a kasnije postalo manastirski prnjavor (pronija).

Godine 1718. ovim područjem su zavladali Habzburgovci. Kada je osnovana Vojna krajina manastir, budući blizu južne granice carstva na Dunavu, našao se na njenom području. Poslednji put manastir je razaran 1738. godine, kada su Turci poslednji put prešli Dunav. Obnovili su ga Srbi nekoliko decenija potom. Godine 1772. manastir je postao metoh obližnjeg manastira Zlatica. Kada su Turci 1788. godine redom uništavali sve pred sobom, iako su stigli do manastira, nisu mu crkvu dirali. Manastirski hram je obnovljen 1861. godine. Kada su se povlačile austro-ugarske vojne trupe 1918. godine, ispalili su prolazeći pored, nekoliko topovskih granata na sveti manastir Bazjaš. Posle Prvog svetskog rata manastir je pripao Rumuniji. Crkva je obnovljena 1860—1861. i tada je slikar Živko Petrović oslikao ikonostas, a zidne slike izveo je zajedno sa sinom Dimitrijem i fresko-slikarom Moricom Brajerom.[5] U manastiru se početkom 20. veka čuvala jedna knjiga srbulja iz 1765. godine, sa još 42 primerka starih crkvenih knjiga.[6]

Mitropolija Karlovačka je 1902. godine sastavila izveštaj o svakom manastiru na svojoj teritoriji. Filijala Bazjaš je tada bila jedna od više još ne podeljenih pravoslavnih svetinja, između Srba i Rumuna, i tek je predstojala raspodela. Tako se za Bazjaš navodi sledeće: to je filijala (nije više samostalan manastir) koja se nalazi u Krašo-Severinskoj županiji, na teritoriji vršačkog vladičanstva. Imanje mu je 2 jutra 988 kv hv zemlje, sa čistim katastarskim prihodom 3 k 16 potura, vrednost 63 k 20 potura, zdanja 30600 k, ostale pokretnosti 1072 k 40 potura, a vrednost celokupnog imanja 31735 k 60 potura.[7] Manastiru Bazjašu je dato 1694 k 20 potura, 1902. godine za najpotrebnije opravke manastirske crkve i zdanja. Ponovilo se mitropolijsko rešenje, slično onom iz 1898. godine. Narodno-crkveni sabor u Karlovcima se tokom diskusije na sednici održanoj jula 1902. godine dotakao pitanja manastira. Manastir Bazjaš se tada nalazio u teškom položaju, jer nije primao nikakvu pripomoć. Ranija davanja su bila neznatna. Ali njegov položaj je bio važan za Srpstvo u okruženju i tražen je način da mu se pomogne. Bilo je reči o redovnoj pomoći od 5000 k godišnje iz "manastirskog fonda", pri čemu je prva svota namenjena popravci manastirske crkve. Po pravilu srpske crkvene opštine su bile opterećene velikim odštetama Rumunima. Godine 1905. u jednom novinskom komentaru se primećuje kakva je taktika Rumuna tokom crkvene podele sa Srbima. Oni se trude samo oko bogatih crkava i manastira, gde pokreću parnice i drže da su oni u rumunskom okruženju, te da na njih imaju nekakvo istorijsko pravo. Sa druge strane siromašni manastiri poput Bazjaša i Zlatice, iako se nalaze u rumunskom okruženju, nisu im interesantni i na njih ne polažu pravo.[8]

Bratstvo[uredi | uredi izvor]

Od svog postanka nikad u njemu nije bilo stalnog nastojatelja. Pretplatnik jedne srpske istorijske knjige javlja se 1818. godine u Beloj Crkvi, nastojatelj manastira Danil Janković, u društvu sa igumanom zlatičkim Isaijom Grujićem.[9] Iguman Lukijan Jeremić se razboleo 1887. godine i napustio Bazjaš, nastanio u manastiru Vojlovici. Godine 1898. umro je iguman Josif Jorgović nastojatelj manastira Zlatice i Bazjaša. Sahranjen je na manstirskom groblju u Zlatici. Poživeo je 68 godina, a tokom života bio je činovnik, dok nije ostao udovac, pa se zamonašio.[10] Njega je zamenio kao nastojatelj Josif Popović 1900. godine. Popović je bio obrazovan, nakon Vršačke bogoslovije se zamonašio 1878. godine.[11] Iguman manastira Bazijaša, Josif Popović se početkom 1902. godine javno zahvalio darodavcima na prilozima za obnovu manastirskog bratstva. Dobili su monasi 105 kruna u novcu, a knjižara novosadska Braće Popović poklonila je pride i tri bogoslužbene knjige poput Velikog zbornika, Apostola i Jevanđelja - manastiru.[12]

Današnje stanje[uredi | uredi izvor]

U Bazjašu se čuvala ikona (kopija) Bogorodice Trojeručice (od 1799), zbog koje je narod dolazio na poklonjenje. Ikona se našla u manastiru zahvaljujući trudu monaha Hilandaraca. Narod se zbog nje, mnogo okupljao u manastiru o prazniku Preobraženju, dolazeći veče uoči sveca, da bi tu prenoćio. Starih konaka je nestalo, a tu je sagrađena jedna drvena kuća za smeštaj. Poslednjih godina vlada Republike Rumunije mnogo je uložila u obnovu srpskih manastira u rumunskom Banatu.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Čuvar svetinje u samoći, Večernje novosti, Mirjana Radetić, 11. novembar 2011.
  2. ^ Miloš Popović, navedeno delo
  3. ^ "Kolo", Beograd 1942. godine
  4. ^ "Starmali", Novi Sad 1885. godine
  5. ^ Rastko/Manastir Bazjaš
  6. ^ Mata Kosovac: "Srpska pravoslavna mitropolija Karlovačka po podacima iz 1905. godine", Karlovci 1910. godine
  7. ^ "Srpski sion", Karlovci 1905. godine
  8. ^ "Istočnik", Sarajevo 1905. godine
  9. ^ Konstantin Pavlović: "Povjest o konačnom izgiblenii celago francuzskago voinstva...", Budim 1818. godine
  10. ^ "Školski list", Sombor 1898. godine
  11. ^ Mata Kosovac, navedeno delo
  12. ^ "Srpski sion", Karlovci 1902. godine

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • V. Matić i S. Jovanović, Manastir Bajzaš, Zbornik za likovne umetnosti, 1969, 5.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]