Mantija

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Unutrašnji (levo) i spoljašnji deo (desno) pravoslavne mantije

Mantija (grč. raso, rason, anteri; rus. podrяsnik, rяsa; engl. cassock; fran. soutane) jeste odeća hrišćanskih sveštenika i monaha. To je duga haljina na preklapanje, čija boja zavisi od hrišćanske crkve. U pravoslavnoj crkvi je najčešće crne, a ređe sive boje. Mantiju crvene, purpurne ili bele boje mogu nositi isključivo crkveni velikodostojnici (patrijarsi, episkopi i dr).

Pravo da nosi mantiju dobija svršeni bogoslov na rukopoloženju ili iskušenik na monašenju od strane episkopa. Sveštenoslužitelj ne može obaviti nijednu bogoslužbenu radnju bez mantije.

Ona se oblači prvo (preko obične odeće), a preko nje dolaze ostali delovi bogoslužbene odežde.

U Pravoslavnoj crkvi mantija može biti na preklapanje i sa jednim dugmetom sa strane za zakopčavanje (ruski stil), zatvorena (oblači se preko glave) i sa nizom dugmića do grla (srpski stil) i na preklapanje sa kanapom oko struka koji služi za zakopčavanje (grčki stil). Takođe postoje gornja i donja mantija. Donja mantija je osnovna i sveštenoslužitelj je nosi prilikom svake boguslužbene radnje, dok se gornja oblači preko donje, dosta je široka i sa širokim rukavima i nosi se u svečanim prilikama.

Mantija je prvo bila odeća Vizantijske imperije. Bio je to čvrsto zakopčan ogrtač koji je imao opasač oko struka. Moguće da ga je u Rimsko carstvo uveo car Marko Aurelije Antonin, rođen u današnjem Lionu u Francuskoj, koji je po galskoj odeći koju je nosio (neka vrsta dugačke tunike) dobio nadimak Karakala. Kasnije, tokom turske okupacije, dugmad je zamenjena širim, dvostrukim materijalom koji je presavijen napred, i koji se zakopčavao samo oko vrata, sa svetlim kaišom (ili svetlom trakom).

Mantija simbolizuje smrt klirika za ovaj svet i njegovo posvećivanje Bogu i Carstvu nebeskom.

Arhimandrit Kiprijan Kern kaže: "Nikakvih kanonskih propisa o kroju duhovnog odela nema. Međutim, sam život i praksa Crkve iskristalisali su izvesnu formu odevanja za jereje. Smisao te tradicije sastoji se u tome da:

  • odelo izdvoji duhovnika od drugih zvanja;
  • čuva sveštenika od mnogih, njegovom činu neprimerenih reči, gestova i postupaka, kao i od svraćanja u mesta za njega nedolična;
  • sama mantija u izvesnoj meri javlja ispovedanje svešteničkog čina.

Samo kroj i stil mantije obavezuje sveštenika na dostojanstvenu ozbiljnost, skromnost, strogost i celomudrije. Kroj mantije prikriva sve prirodne nedostatke tela, preteranu gojaznost ili, nasuprot tome, lepotu tela. Mantija izdvaja sveštenika i uči ga kako nju treba nositi..."

Izvori[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]