Mara Branković

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Mara Branković
Lik Mare Branković sa Esfigmenske povelje (1429)
Lični podaci
Datum rođenjaoko 1416.
Mesto rođenjaVučitrn,
Datum smrti14. septembar 1487.(1487-09-14) (85/86 god.)
Mesto smrtiJeževo, današnje selo Dafni u Grčkoj,
Porodica
SupružnikMurat II
RoditeljiĐurađ Branković
Jerina Branković
(po rođenju Irina Kantakuzin)
DinastijaBranković

Mara Branković (oko 1416, VučitrnJeževo, 14. septembar 1487) bila je ćerka srpskog despota Đurđa Brankovića i supruga turskog sultana Murata II.[1][2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Po dolasku njenog oca na presto Srbije, dolazi do pregovora o njenom venčanju za turskog sultana Murata II, a 1435. odlazi u harem u kome ima oko 300 žena. Mara je druga srpska princeza koja je bila udata za nekog turskog sultana. Prva je bila princeza Olivera Lazarević kći kneza Lazara i kneginje Milice, supruga sultana Bajazita I 1390—1402. Pokušavala je da spreči oslepljenje zarobljene braće Stefana i Grgura. U Turskoj boravi sve do smrti Murata II 1451. godine.

Po povratku u Srbiju od sultana Mehmeda II dobija oblast oko Dubočice i Leskovca za svoje izdržavanje. Posle smrti oca 1456. predstavlja važan i najrealniji politički faktor u Srbiji. Ipak zbog sukoba sa prougarski raspoloženim bratom despotom Lazarom beži kod sultana Mehmeda II kod koga ima zavidan uticaj.

Odmah nakon dolaska uspela je da dobije imanje u nekadašnjem Ježevu (danas selo Dafni u Grčkoj) u blizini Sera i tu je provodila svoje dane. Bio je to njen izbor budući da se ova zemlja nalazila na putu iz Srbije u Svetu goru, a tu su bila i imanja svetogorskih manastira. To je bilo mesto gde su svraćali pobožni putnici na svom putovanju do Svete gore, a Mara im je pomagala i pružala odmorište. Osim njih pomagala je brata Grgura, ujaka Tomu Kantakuzina, despoticu Jelenu (udovicu brata Lazara), a u Ježevu je utočište našla i bosanska kraljica Mara-Jelena (ćerka despota Lazara). Ova umna žena je imala utehe i utočište za svakoga, pa čak i za despoticu Jelenu. Koliki je njen uticaj bio vidi se iz toga što je njena želja bila presudna prilikom izbora nekolicine Carigradskih patrijarha. Umrla je u Ježevu kod Sera 1487. godine i sahranjena je u obližnjem manastiru Kosinici. Osim što se pojavljuje kao junakinja nekoliko istorijskih romana i studija, Mara Branković se pojavljuje i kao lik u turskoj istorijskoj seriji o Mehmedu Osvajaču pod naslovom Mehmed Bir Cihan Fatihi koja je emitovana 2018. godine.

Mara je nosila mošti Jovana Rilskog iz Velikog Trnova u manastir Rila 1469. godine. [3]

Publicistika[uredi | uredi izvor]

O njenom životu napisano je nekoliko istorijskih romana i popularnih studija:

  • Nadežda D. Pavlović: „Carica Mara“, Vuk Karadžić, Beograd 1982. godine, 269 strana.
  • Dušan Baranin: „Carica Mara“, Srpska književna zadruga, Beograd 1986. godine, 145 strana. (kasnije još nekoliko izdanja)
  • Vojislava Latković: „Mara Branković: carica u vrtlogu istorije“, Besmark, Beoknjiga, Beograd, 222 strane. 2007. ISBN 978-86-7694-139-1. (kasnije još nekoliko izdanja)
  • Nikola Giljen: „Dve srpske sultanije - Olivera Lazarević (1373-1444) i Mara Branković (1418-1487): Dve biografije kao prilog istoriji srpsko-osmanskih odnosa 1389-1487“, Dereta, Beograd, 2016.

Porodično stablo[uredi | uredi izvor]

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
16. Mladen
 
 
 
 
 
 
 
8. Branko Mladenović
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
4. Vuk Branković
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Đurađ Branković
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
20. Pribac Hrebeljanović
 
 
 
 
 
 
 
10. Lazar Hrebeljanović
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
5. Mara Lazarević Branković
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
22. Vratko Nemanjić
 
 
 
 
 
 
 
11. Milica Hrebeljanović
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
1. Mara Branković
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
24. Jovan VI Kantakuzin
 
 
 
 
 
 
 
12. Matija Kantakuzin
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
25. Irina Asen
 
 
 
 
 
 
 
6. Dimitrije I Kantakuzin
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
26. Andronik II Paleolog
 
 
 
 
 
 
 
13. Irina Paleolog
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
27. Irina od Monferata
 
 
 
 
 
 
 
3. Irina Kantakuzin
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
7. Euphrosyne Palaiologina
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]