Masakr u Gospiću

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Gospić na karti Hrvatske
Gospić
Gospić
Gospić na karti Hrvatske

Masakr u Gospiću je bio zločin koji se desio između 16. oktobra i 18. oktobra 1991. godine u gradu Gospiću u Lici, Hrvatskoj, sa mešovitim srpsko-hrvatskim stanovništvom.[1] Sredinom oktobra 1991. više od 240 osoba, od čega 48 žena srpske nacionalnosti je nelegalno uhapšeno i odvedeno u nepoznatom pravcu. A više od 123 Srba je ubijeno od strane ZNGa i HOSa, ostalima je sudbina nepoznata.[2] Za ovaj zločin su osumnjičeni, pripadnici i komandanti civilno-vojnih struktura u Gospiću: Mirko Norac, Tihomir Orešković, Ivan Orešković, Stjepan Grandić, Milan Čanić, Miroslav Petri, Tomislav Merčep.[traži se izvor]

Sa svim detaljima ovog masakra još krajem 1991. bio je upoznat celi politički i vojni vrh Hrvatske, čak i opozicioni lideri: Zdravko Tomac i Dražen Budiša.[3]

Prethodnica[uredi | uredi izvor]

Situacija u SFRJ[uredi | uredi izvor]

SFR Jugoslavija je bila federativna država sastavljena od 6 republika (SR Slovenija, SR Hrvatska, SR Bosna i Hercegovina, SR Crna Gora, SR Srbija i SR Makedonija). I država SFRJ i JNA su bile po svojoj definiciji zamišljene na bratstvu i jedinistvu svih naroda i narodnosti koji su živeli u SFRJ. Društveno-ekonomsko uređenje SFR Jugoslavije je bio socijalizam. Ustav Jugoslavije od 1974. godine doneo je decentralizaciju SFRJ, koja je kasnije omogućila separatističkim snagama u Sloveniji i Hrvatskoj, da započnu razbijanje Jugoslavije, praćeno krvavim rat]vima i progonima. U svim Ustavima Jugoslavije, Jugoslovenska narodna armija je bila definisana kao jedina oružana sila na teritoriji SFRJ, a samim time i jedini međunarodno priznati vojni subjekat.

Krajem 1989. godine, Skupština SFRJ donosi amandmane na Ustav SFRJ iz 1974, pa tako se jednopartijski sistem zamenjuje višepartijskim sistemom. Što je značilo da pored jedine do tada partije KPJ, sada mogu da se osnivaju i druge stranke. [4][5]

Situacija u SR Hrvatskoj[uredi | uredi izvor]

Nakon održanih višestranačkih izbora u SR Hrvatskoj 22. aprila 1990. godine u Hrvatskoj je pobedila stranka HDZ koja je u svom političkom programu jasno isticala želju za nezavisnosti tj. odvajanje SR Hrvatske od SFRJ. U celoj SR Hrvatskoj vladala je velika euforija zbog pobede HDZ na izborima, a nakon toga sve češće su se mogle javno videti slike ustaških zločinaca (Ante Pavelića, Alojzija Stepinca, Maksa Luburića...), ustaški pozdravi i čuti ustaške pesme. Srbima u SR Hrvatskoj je to budilo avetna sećanja na progone i genocid iz vremena NDH.

Vlast SR Hrvatske u Zagrebu, koju su maja 1990. godine formirali HDZ i Franjo Tuđman je tokom leta donela odluku da formira sebi i oružane snage. Već u proleće su preuzeli kontrolu nad policijom, medijima, Tužilaštvom i državnom upravom. Tako je oktobra i novembra 1990. godine u SR Hrvatsku ilegalno uvezena velika količina naoružanja za potrebe rezervnog sastava policije, članova HDZ i HOS. Tu akciju su vodili Martin Špegelj i Josip Boljkovac, ministri u tadašnjoj vladi Hrvatske. KOS JNA je snimio film o ovom zločinačkom poduhvatu, a 27. januara 1991. to i objavio na TV Beograd.

Od maja 1990. do septembra 1991. godine situacija se iz dana u dan pogoršavala i Srbi u Hrvatskoj su bili strahovito uplašeni za svoju ličnu sigurnost i svoju imovinu. Redovno su se mogli videti i ustaški grafiti, a veliki broj Srba je preko telefona dobijao pretnje da moraju da se isele iz svojih kuća i odu u SR Srbiju. Dobijali su čak i preteća pisma u kojima je stajao potpis "HDZ". Srbi u Hrvatskoj su dobijali otkaze na poslu, a čak su im i deca u školama psiho-fizički maltretirana. U stambenim zgradama postojali su određeni članovi HDZ-a koji su imali zadatak da paze na kretanje svojih komšija Srba.[4]

Tokom proleća 1991. dešavaju se pojedinačni napadi na naselja u kojima žive Srbi ili nehrvati: Pakrac, Plitvice, Zadar, Borovo Selo. 25. juna 1991. Hrvatski nacionalisti su napadali i kasarne JNA u Splitu 6. maja 1991, Bjelovaru 29. septembra 1991. Sabor SR Hrvatske proglašava nezavisnost, dok Vlada SFRJ dan kasnije tu odluku proglašava nevažećom. 7. jula 1991. je sklopljen dogovor na Brionima između predstavnika Slovenije, Hrvatske i ostatka Jugoslavije, uz posredovanje Evropske zajednica, gde su Slovenija i Hrvatska pristale da zamrznu svoje odluke o nezavisnosti tri meseca.[6]

Hrvatski predsednik, Franjo Tuđman, je 1. avgusta 1991. pozvao sve Hrvate da budu spremni na opšti rat.[traži se izvor]

Situacija u Gospiću[uredi | uredi izvor]

Gospić je gradić u Lici, nalazi se na važnim raskrsnicama u Ličkom polju kraj reke Novčice, odnosno u centralnoj Lici. Prema popisu stanovništva iz 1991. Gospić je imao oko 55% Hrvata i 37% Srba. Pravoslavna crkva Sv. velikomučenika Georgija je izgrađena 1785. godine. U gospićkoj opštini nalazi se i selo Smiljan (4 km severozapadno), gde je rođen srpski naučnik Nikola Tesla. Za vreme Drugog svetskog rata, Gospić je bio veliko i važno ustaško uporište, gde su počinjeni masovni ratni zločini protiv srpskog stanovništva.[traži se izvor]

Nakon višestranačkih izbora u SR Hrvatskoj, tokom proleća 1990. Hrvati u Gospiću okupljeni oko stranke HDZ, pokušavali su preko raznih pritisaka i provokacija na nacionalnoj osnovi da prisile Srbe iz Gospića na iseljavanje. Od aprila 1991. počinje pod okriljem noći bacanje bombi na srpske kuće, dvorišta, kafiće, odvođeni su u policijsku stanicu na informativne razgovore odakle se niko nije vratio. Među njima i Jovo Vujinović iz Gospića, pronađen mrtav u julu 1991. posle odlaska na informativni razgovor. U kafane i restorane gde su bili vlasnici Hrvati, Srbima je bio zabranjen ulaz. Čak su i stavljani natpisi "Zabranjeno za Srbe i pse“. Na benzinskim pumpama redovno su stajali pripadnici hrvatske policije, koji su kontrolisali da Srbi mogu kupiti najviše 5 litara benzina.[2]

Tokom jula i avgusta 1991. godine kroz Gospić su u automobilima i kamionima krstarili hrvatski šovinisti, noseći ustaške oznake i pevajući ustaške pesme, preteći Srbima ubistvima. Ćirilični natpisi su izrešetani, a potom uklanjani. U avgustu 1991. kreće masovni odlazak Srba iz Gospića. Krajem avgusta 1991. pripadnici ZNG-a ubijaju na svirep način Nikolu Pjevača i Bracu Plećaša.[2]

Septembra 1991. spomenik Nikoli Tesli u Gospiću je uklonjen, a naziv centralnog trga umesto Trg Nikole Tesle, preimenovan u Trg Stjepana Radića. Osniva se i Krizni Štab u Gospiću, čiji je šef Ante Karić. U Gospić dolaze Mirko Norac i Tihomir Orešković sa velikom grupom osoba sumnjive prošlosti (emigranti iz inostranstva i kriminalci sa dosijeom u policiji), koji počinju etničko čišćenje.[3]

Hrvatske paravojne jedinice i hrvatska policija 10. septembra 1991. opkoljavaju kasarnu JNA "Stanko Opsenica" u Gospiću i zauzimaju je 18. septembra 1991. po nalogu Franje Tuđmana predsednika Hrvatske i Josipa Manolića, njegovog zamenika. Iako je postojao sporazum sa vlastima u Gospiću o bezbednom prolazu vozila JNA koji dostavljaju hranu, vozilo je izrešetano, a zastavnik JNA Nikola Bačić je ubijen, dok je vozač teško ranjen. Napad na kasarnu JNA vršen je iz gospićke bolnice i katoličke crkve. Tokom opsade kasarne JNA u Gospiću ubijeni su kapetan JNA Miodrag Ostojić i poručnik JNA Duško Mazinjanin, dok je šest vojnika JNA ranjeno.[traži se izvor]

Dana 28. septembra 1991. pripadnici hrvatske policije i hrvatske paravojske: Milan Rožić zvani Ruka, Martin Matija zvani Irfan, Željko Bolac, Željko Žigić i Miroslav Petri, iz jedne stambene zgrade u kojoj je bilo sklonište odvode najmanje 34 Srba u nepoznatom pravcu gde ih ubijaju.

Početkom oktobra 1991. poverenik hrvatske vlade za Liku i šef Kriznog štaba u Gospiću, Ante Karić, piše poverljivo pismo predsedniku Hrvatske, Franji Tuđmanu, gde ga obaveštava o napetoj situaciji, kao i strahovladi koju sprovode paravojne jedinice koje predvode Mirko Norac i Tihomir Orešković.[3]

Zločin[uredi | uredi izvor]

Uveče oko 20 sati, 14. oktobra 1991. u prostorijama gospićkog "Kriznog Štaba" našli su se: Tihomir Orešković, Mirko Norac, Stjepan Grandić, Ivan Dasović, Milan Žanić, Ivan Rukavina, Mirko Kasumović, Jure Premuz, bolničar Krešo, Ivica Marković, Željko Bolf, gde su se dogovorili o detaljima etničkog čišćenje Gospića, koje sve osobe treba likvidirati prema spisku, kako ih naći... Mirko Norac je tražio od svojih saradnika da se izjasne da li mogu izvršiti taj zadatak. Niko se nije javio da ne može.[7] Već dva dana kasnije krenulo je nezakonito hapšenje gospićkih Srba i odvođenje u nepoznatom pravcu. U tim grupama uhapšenih Srba bilo je žena i dece, koji su odvođeni kamionima van grada. Hrvatski paravojnici koji su to radili imali su maske preko lica, tzv. fantomke. Srbi iz Gospića i nepodobni Hrvati (oni koji su bili u prijateljskim odnosima ili u braku sa Srbima) su odvođeni sa posla, od kuće, restorana...

U toj akciji etničkog čišćenja učestvovalo je nekoliko vozila (u svakom je bilo 5-10 ljudi), koju je predvodio bolničar Krešo Tomljenović. Uhapšene civile su izvodili u neku šumu, gde im je Mirko Norac naredio da pucaju u žrtve.[traži se izvor]

Stjepan Grandić je dobio naređenje od Mirka Norca 16. oktobra 1991. da osposobi u kasarni JNA u Perušiću jednu sobu za likvidaciju uhapšenih Srba. Među tim uhapšenim i ubijenim Srbima bili su ugledni srpski advokat Đorđe Kalanj (51) iz Udbine i njegova žena Mirjana Kalanj. Obdukcijom koju je kasnije radio patolog dr Zoran Stanković utvrđeno je da je Đorđe Kalanj ubijen iz vatrenog oružja, a da su leševi Kalanjevih kasnije poliveni benzinom i zapaljeni. Mirjana Kalanj je teško pretučena metalnim oruđem, polomljena su joj rebra i glava, i kasnije ubijena iz vatrenog oružja.[8]

Narednog dana Stjepan Grandić je, po naređenju Mirka Norca, obezbedio kamione i autobus za prevoz uhapšenih Srba. 18. oktobra 1991. Stjepan Grandić je uhapšene civile odvezao kod mesta Lipova Glavica. Tu su civili ubijeni iz vatrenog oružja, a u likvidacijama je učestvovao i sam Stjepan Grandić. Darko Milinović je prevozio kolima hitne pomoći na smrt pretučene Srbe u zgradi vojne policije u nepoznatom pravcu.[traži se izvor]

Procenjuje se da je u tim hapšenjima i likvidacijama u oktobru 1991. nastradalo oko 240 Srba. Posle nekoliko meseci pronađeno je 57 leševa, koji su utovareni u hladnjaču a zatim prevezeni do Lipove Glavice, gde su polivani benzinom i zapaljeni. Srpski civili koji su odvođeni na lokaciju Pazarište i tu ubijani su premešteni na nepoznate lokacije.[9]

U ovim likvidacijama Srba i nepodobnih Hrvata u Gospiću je učestvovao i Miro Bajramović, pripadnik specijalne policijske jedinice "Jesenje kiše" koju je kontrolisao Tomislav Merčep. Kako je sam posle svedočio dobijali su naređenje "Etnički sve očistiti“.[10]

Imena žrtava[uredi | uredi izvor]

Poznato je da su nezakonito uhapšeni i odvedeni 1991. sledeći Srbi iz Gospića:

  1. Radovan Barać (službenik PTT Gospić),
  2. Todor Banjeglav (konobar),
  3. Jovo Bogoš,
  4. Rade Bogović,
  5. Slavko Bunčić,
  6. Dane Bug (službenik Zavoda za socijalno osiguranje iz Gospića),
  7. Đuro Vujinović,
  8. Milan Vujinović (penzioner iz Karlobaga),
  9. Nikola Gajić (penzioner),
  10. Branko Draganić (radnik u Teslingradu),
  11. Đoko Đukić,
  12. Sava Đukić,
  13. Milan Žakula,
  14. Milan Ivanišević,
  15. Nedeljko Igrić (opštinski inspektor),
  16. Sveto Janković,
  17. Milojko Jokić (radnik MUP-a),
  18. Đorđe Kalanj (zamenik okružnog javnog tužioca u Gospiću),
  19. Dane Korica (penzioner, radio u Gospićkom zatvoru),
  20. Milan Kovačević,
  21. Nikica Kovačević,
  22. Simo Kljajić (novinar),
  23. Simo Krajinović (penzioner),
  24. Branko Kuzmanović (penzioner MUP-a, star 53 godine, iz Gospića),
  25. Petar Lazić (vozač, star 42 godine),
  26. Milan Mašić (penzioner),
  27. Radovan Mašić (radnik),
  28. Momčilo Mandić (penzioner MUP-a),
  29. Boro Marić (šumski tehničar),
  30. Nikola Miščević (penzioner MUP-a),
  31. Željko Mrkić (radnik MUP-a),
  32. Mihajlo Nikolić (šumski tehničar).
  33. Miloš Orlović (medicinski tehničar iz Karlobaga),
  34. Milan Pantelić (meteorolog),
  35. Đuro Pavlica, sudija Okružnog Suda,
  36. Janko Pavlica (trgovac iz Karlobaga),
  37. Milan Pavlica,
  38. Nikola Pavlica,
  39. Milan Pavlović,
  40. Milan Pejinović (radnik zagrebačkog "Transporta"),
  41. Mišo Pejinović (radnik MUP-a),
  42. Gojko Radmanić,
  43. Dragan Rakić (službenik Zavoda za socijalno osiguranje),
  44. Milan Smiljanić (invalid),
  45. Stanko Smiljanić (službenik SIZ-a za penzijsko i invalidsko osiguranje, star 54 godine iz Gospića),
  46. Bogdan Stojanović (radnik u hotelu "Industro-gradnja" iz Karlobaga),
  47. Nikola Stojanović (penzioner),
  48. Boško Tomičić (službenik u "Visočici"),
  49. Nebojša Trešnjić (star 55 godina),
  50. Pajo Čopić (penzioner, star 70 godina),
  51. Milan Uzelac (privatni mehaničar),
  52. Gojko Hinić (radnik MUP-a),
  53. Milan Čubelić (građevinski tehničar),
  54. Branko Štulić (zamenik javnog tužioca, star 54 godine),
  55. Bogdan Šuput (inženjer šumarstva, star 56 godina, iz Gospića),
  56. Danica Baraš,
  57. Ankica Begić,
  58. Borka Vraneš (penzioner),
  59. Dušanka Vraneš (medicinska sestra),
  60. Radmila Diklić (službenica Turist-biroa),
  61. Marica Đukić (profesor u penziji),
  62. Smilja Žakula,
  63. Milica Janković,
  64. Mirjana Kalanj (ekonomista, 46 godina iz Gospića),
  65. Soka Mašić (penzioner),
  66. Marija Miščević (službenica suda),
  67. Mileva Orlović (supruga Miloša iz Karlobaga),
  68. Anđelka Pantelić (trgovac),
  69. Mirjana Pantelić (student, kći Milana i Anđelke).
  70. Nada Pavlica,
  71. Soka Pavlica (čistačica u karlobačkom MUP-u),
  72. Ljubica Panjević (stara 70 godina),
  73. Boja Potkonjak (penzioner),
  74. Milica Potkonjak-Radmanić (supruga Gojka),
  75. Radmila Stanić (profesor hemije),
  76. Ljubica Trifunović (penzioner),
  77. Braco Plećaš,
  78. Nikola Pjevač,
  79. Milica Krajinović,
  80. Jozo Delač,
  81. Šime Jurišin,
  82. Martin Pavletić,
  83. Ante Pećina,
  84. Mišo Pejinović,
  85. Marija Počuča,
  86. Josip Račić,
  87. Ana Rajčević - Vukić,
  88. Marica Tomljenović,
  89. Marija Valentić,
  90. Ana Vojnović,
  91. Milan Vojnović,
  92. Anica Vorkapić-Živčić,
  93. Ljubo Vukčević,
  94. Stanko Smišnić, advokat.[2][10]

Nalogodavci i izvršioci[uredi | uredi izvor]

  1. Tomislav Merčep, komandant specijalne jedinice MUP-a Hrvatske,
  2. Tihomir Orešković (bivši emigrant i kriminalac),
  3. Ivan Orešković zvani "Grobar", brat Tihomira, organizator "Odbrane Gospića",
  4. Miroslav Petri, iz Perušića, predsednik HDZ Gospić, radio u banci u Gospiću,
  5. Mirko Norac, jedan od vojnih komandanata paravojne formacije ZNG,
  6. Ivica Rožić, zvani "Roka" i "Bijeli vuk",
  7. Martin Marković - Irfan,
  8. Ivan Mažuran,
  9. Ante Karić, poverenik Vlade Hrvatske za Liku
  10. Darko Milinović, tadašnji lekar u Gospiću, kasnije ministar zdravlja i socijalne pomoći u Vladi Hrvatske.
  11. Milan Rožić zvani "Ruka",
  12. Željko Bolac,
  13. Željko Žigić,
  14. Milan Čanić.

[2] [10]

Posledice[uredi | uredi izvor]

Nakon ovih zločina i etničkog čišćenja na području Gospića, nastavlja se veliko iseljavanje Srba sa tog područja i dalje pljačkanje srpske imovine u Gospiću. Hrvatska je nezadrživo srljala u rat, što jeste i bio cilj vlasti u Zagrebu, jer kako je i sam Franjo Tuđman rekao 1992. na Jelačićevom trgu, da je Hrvatska mogla dobiti nezavisnost i bez rata, ali ne bi bila etnički čista.

Dana 25. decembra 1991. kod ličkog sela Široka Kula u Katinoj jami, Dane Lovrić, pripadnik SVK, pronašao je 24 leša (15 muških i 9 ženskih), pa je izvršena obdukcija, gde su leševi prepoznati.[9]

Krajem 1991. godine Služba za zaštitu Ustavnog poretka (SZUP) Hrvatske sprovodi istragu o događajima u Gospiću iz oktobra, ali se istraga stopira na intervenciju Gojka Šuška, ministra odbrane u Vladi Hrvatske.[3]

Suđenja i presude[uredi | uredi izvor]

Dana 8. aprila 2000. godine istražioci Haškog tribunala dolaze u Gospić da istraže zločine na području Gospića iz oktobra 1991. Tu nailaze na veliki otpor domaćeg stanovništva i udruženja učesnika rata u Hrvatskoj. Milan Levar, automehaničar, nekadašnji pripadnik hrvatske vojske (komandant diverzantsko-izviđačkog voda), učesnik rata u Hrvatskoj svedoči haškim istražiocima o tome šta se dešavalo u Gospiću tokom jeseni 1991. Ponuđen mu je status zaštićenog svedoka, ali je Milan Levar to odbio. Više puta mu je bomba podmetana pod automobil, da bi 28. avgusta 2000. godine Milan Levar bio ubijen od bombe koja mu je podmetnuta pod auto.[11][12]

Septembra 2000. godine hrvatska policija hapsi Tihomira Oreškovića i Ivicu Rožića, dok u decembru 2000. privodi i Stjepana Grandića. Mirko Norac je bio dugo vremena u bekstvu, ali se i on predao krajem februara 2001. Dok je Mirko Norac bio u bekstvu, Udruženja hrvatskih bojovnika 12. februara 2001. na Splitskoj Rivi okuplja oko 150.000 građana iz svih krajeva Hrvatske, da protestuju protiv Haga i pruže podršku Mirku Norcu. Na tom skupu su govorili brojne javne ličnosti, među njima: Janko Bobetko, načelnik Generalštaba hrvatske vojske, Mile Dedaković komandant 204. vukovarske brigade HV, Tomislav Merčep, komandant specijalne policijske jedinice i dr.[13]

Haški tribunal marta 2001. ustupa Županijskom sudu u Rijeci predmet "Gospićka grupa" iz Haga na 4.000 strana, gde je saslušano 140 svedoka za 2 godine. Marta 2003. godine sudija Sajonara Čulina objavljuje prvostepenu presudu (kasnije je Vrhovni sud Hrvatske potvrdio ovu presudu 24.06.2004) optuženima za zločine počinjene u oktobru 1991. u Gospiću:[7]

  1. Tihomir Orešković, tadašnji sekretar Operativnog štaba u Gospiću, osuđen na 15 godina zatvora,
  2. Mirko Norac, tadašnji komandant 118. brigade, a kasnije general hrvatske vojske, osuđen na 12 godina zatvora,
  3. Stjepan Grandić, komandant 2. bojne, osuđen na 10 godina zatvora,
  4. Ivica Rožić je oslobođen optužbe za ratni zločin,
  5. Milan Čanić je oslobođen optužbe za ratni zločin.[traži se izvor]

Ova presuda Županijskog suda u Rijeci je obeležena protestima nekoliko hiljada ljudi ispred zgrade suda.[traži se izvor]

Županijski sud u Rijeci je u istom suđenju oslobodio Mirka Norca, Tihomira Oreškovića i Ivicu Rožića za likvidaciju 3 srpska civila u Karlobagu, 25. oktobra 1991.

Osuđenici za ratne zločine iz slučaja Gospić su imali nestandardan tretman u zatvoru. Mirko Norac je imao puno slobodnih vikenda, odlazio je kući za praznike, oženio se i dobio dvoje dece. Uspeo je diplomirati na fakultetu u Zagrebu. Slično je važilo i za Tihomira Oreškovića i Stjepana Grandića.[14][15]

U novembru 2011. godine Mirko Norac biva pušten na uslovnu slobodu odlukom Ministarstva pravosuđa Hrvatske, pošto je izdržao dve trećine zatvorske kazne vezano za zločine u Gospiću i Medačkom Džepu. A godinu dana kasnije i Tihomir Orešković biva pušten na uslovnu slobodu. Dok je Stjepan Grandić dobio pomilovanje 2 godine od Stjepana Mesića, tadašnjeg predsednika Hrvatske.

Hrvatski predsednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović su oduzeli vojničke činove i priznanja dobijena u ratu.[16]

Pojedine osnovne škole drže javno slike Mirka Norca u svojim prostorijama.[traži se izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]