Pokolji Srba u glinskom srezu

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Srpska Pravoslavna crkva u Glini

Pokolji Srba u glinskom srezu bili su masovna ubistva srpskih stanovnika u srezu Glina Kraljevine Jugoslavije, a u tadašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), koja su se odvijala od maja do avgusta 1941. godine. Prvi talas pokolja počeo je 11. maja, kada je ustaška grupa predvođena Mirkom Pukom strijeljala grupu srpskih muškaraca i dječaka nad iskopanom jamom u selu Prekopi. Drugi talas pokolja u glinskom srezu dogodio se od 30. jula do 3. avgusta, kada su ustaše pohapsile Srbe opština Topusko i Čemernica (danas Gornja i Donja Čemernica), pod izgovorom da će biti upućeni na prisilni rad u Liku. Jedini preživjeli svedok prvog pokolja je bio Nikica Samardžija, a drugog Ljuban Jednak. Obojica svedoka su dali svoje izjave Zemaljskoj komisiji Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača (dalje Zemaljska komisija).[1][2]

Godine 1969. podignut je spomenik i izgrađen je memorijalni muzej u spomen žrtvama masakra. Nakon otcjepljenja Hrvatske od Jugoslavije, nove hrvatske vlasti su uklonile spomenik iz grada. Poslije završetka rata u Hrvatskoj, mjesne vlasti nisu uspjele obnoviti spomenik i demontirale su ga. Memorijalni muzej je preimenovan u Hrvatski dom, a svaki trag stare pravoslavne crkve na čijim temeljima je memorijalni muzej bio sagrađen i sve ploče i druga obilježja pokolja u Glinskoj crkvi uklonjeni.[3]

Demografska pozadina i politička situacija u srezu na početku rata[uredi | uredi izvor]

Prema popisu iz 1931. srez Glina je imao oko 45.000 stanovnika, od kojih oko dvije trećine Srba, a jedna trećina Hrvata. U samom gradu je bilo 2.315 stanovnika, gdje su 49,4% bili Hrvati-katolici, 47,8% Srbi, a neznatan je bio i broj ostalih.[4] Prije rata u Glini je postojala tajna ustaška organizacija na čijem se čelu nalazio advokat Mirko Puk. Nakon Atentata na kralja Aleksandra, Puk je bio uhapšen pod osnovanom sumnjom da je održavao veze sa Pavelićem i ustašama. Kratko zatim nakon suda je bio pušten na slobodu.[5] U Glini je bilo čvrsto uporište Frankove čiste stranke prava, pogotovo u Hrvatskoj štedionici, na čijem se čelu jedno vrijeme nalazio Puk, gdje su odbijali da primaju mjenice, koje su potpisivali Srbi.

Mirko Puk

Kada je u Zagrebu proglašena NDH, glinske ustaše su u cijeloj Glini preuzele vlast u svoje ruke. Razoružali su mjesni vojni garnizon i postavili svoje straže kod opštine, suda i sreza. Spomenik kralju Petru, koji se nalazio u centru Gline, je bio srušen. Puk je 12. aprila imenovan u Zagrebu za zamjenika predsjednika Hrvatskog državnog vodstva, a 16. aprila ga je Pavelić imenovao u ministra pravosuđa i vjera.[2]

Masakri[uredi | uredi izvor]

Maj 1941. godine[uredi | uredi izvor]

Dana 11. maja 1941. je sazvan „tajni uži sastanak” ustaških prvaka Gline u stanu ljekarke dr Vejvoda. Jedan ustaša-emigrant je predložio da se sastavi lista onih Srba koje bi poslije hapšenja trebalo likvidirati, a koji bi bili okvalifikovani kao neprijatelji Hrvata. Nakon dužeg vijećanja, bez konkretnog glasanja, došli su do dogovora da sve glinske Srbe treba likvidirati. Već 11. maja prije podne bilo je jasno šta će se dogoditi i pojedinim Srbima su poslati savjeti i upozorenja da se trebaju skloniti, ali ti savjeti i upozorenja nisu shvaćeni ozbiljno.

Uveče 11. maja je ustaški tabornik Nikola Vidaković mobilizovao ustaše, postavio neke od njih da dežuraju na glinskim ulicama, a sa drugim ustašama je počeo da hapsi i odvodi sve odrasle muške osobe Srbe starosti od 16 do 60 godina. Uhapšenima su govorili da ih vode „na preslušanje” i da će nakon toga svi biti pušteni kućama. Ovo objašnjenje su naglašavali kako bi umirili rodbinu uhapšenih i izbjegli otpor prilikom hapšenja. Glina je te noći bila bez uličnog osvetljenja, a hapšenja Srba su pratile pljačke imovine uhapšenih, pri čemu je nekoliko Srba ubijeno na svom kućnom pragu. Uhapšeni te noći i slijedećeg dana, 12. maja, su odvedeni u zatvor u zgradi žandarmerije, a kad se zatvor napunio, u dvorište zatvora.

Dana 11. maja uveče nekoliko glinskih ustaša je došlo u selo Prekopu kod Gline, gdje su tražili od hrvatskih seljaka da sutradan, 12. maja, počnu kopati veliku jamu uz desnu obalu rijeke Gline, gdje je planirano da se pokopaju pobijeni Srbi.

Ustaše su pohapšene Srbe počele kamionima prevoziti na stratište u Prekopu poslije ponoći 13. maja. Svi pohapšeni Srbi su u zatvoru vezani dva-po-dva, s rukama na leđima i utovarani u dva kamiona, sa ceradama i odvoženi na mjesto strijeljanja. Svi pohapšeni Srbi su bili odvezeni u Prekopu i tamo, nad iskopanom jamom, strijeljani. Strijeljanje su vršili ustaše-emigranti dovedeni dan ranije iz Zagreba. Od domaćih ustaša, učešće u strijeljanju su uzele ustaše Nikola Vidaković i Nikola Lipak-Čuklje, na čijoj je njivi bila iskopana ova masovna grobnica. Jedini Srbin koji se spasio strijeljanja je bio Nikica Samardžija. Njemu je uspjelo da se odveže i baci u rijeku Glinu prije nego što je doveden na stratište. S lažnim dokumentima je otputovao za Zemun, gdje je ostao do kraja rata. Kao preživjeli svjedok ovog pokolja, Samardžija je dao pismenu izjavu Zemaljskoj komisiji, dana 15. juna 1945. godine. Osim Samardžije, dva Hrvata su bili svjedoci ovog pokolja: stražar Đuro Silaj, koji je te noći čuvao stražu kod zatvora i gledao kako vežu Srbe i tovare ih u kamione, i mlinar Šešerin iz Gline, koga su natjerali da u Prekopi, skupa sa drugima, pokapa strijeljane Srbe. Obojica svjedoka su ispričali o tome šta se desilo te noći svom susjedu Milanu Despotu, Srbinu, koji se skrivao kod rodbine kako bi izbjegao hapšenje. Prema Goldštajnu, ubijani su prvenstveno vatrenim oružjem, dok britanski istoričar Rori Jomans tvrdi da su ubijani sekirama, noževima, maljevima i kosama.[6] Među stradalima je bio i glinski prota i paroh Bogdan Opačić. [7]

Tada je katolički sveštenik iz Gline Franc Žužek pisao da su „12. maja svi Glinski Srbi pohvatani i zatočeni preko noći, dok su sutradan streljani u Prekopima, gde su seljani morali da kopaju grobove“.[8]

Tačan broj Srba strijeljanih 13. maja 1941. nije poznat. Zabilježeno je da se ustaša Nikola Lipak-Čuklje, koji je učestvovao u prevozu i likvidaciji, hvalio u društvu kako je te noći ubijeno 437 Srba.[2] Lipak-Čuklju potvrđuje istoričar D. Rodonjo, koji citira „Promemoria per il duce con allegata una relazione del 9 Iuglio redatta dal Comando dei C.C.R.R. dela II Armata” — italijanski arhivski dokument — promemoriju, koju je komanda Druge italijanske armije stacionirane u NDH poslala Musoliniju 9. jula 1941. gdje se tvrdi: „U srezu Glina je pobijeno više od 18.000 Srba od kojih je 417 poklano u pravoslavnoj crkvi (sic).”[9]

Hrvatski autori (Tomašević[10], Goldštajn[11]) citiraju pismo, za koje se tvrdi da ga je Stepinac poslao Paveliću, u kome se tvrdi da je ubijeno 260 Srba, dok drugi (Ramet[12], Hoare[13]) se služe nedokumentovanim procjenama od 300 ubijenih.

Jul—avgust 1941. godine[uredi | uredi izvor]

Slika koja je prvo opisana kao "Srbi u glinskoj crkvi 1941" prema novijim informacijama reč je o Srbima za vreme prekrštavanja u pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj Dubici za vreme NDH.

Ustaše su od 26. do 28. jula hvatale Srbe na teritoriji opština Topusko i Čemernica. Pohvatani Srbi su odvoženi stočnom zapregom u Topusko i zatvarani u opštinsku zgradu, srpsku pravoslavnu crkvu i parohijski dom. Pješice i kamionima su pohvatani Srbi dovedeni na željezničku stanicu u Topuskom 28. jula, gdje su ukrcani u stočne vagone i transportovani u Glinu. Rečeno im je da idu na prisilni rad u Liku. Po svjedočenju Ljubana Jednaka bilo je najmanje dva vagona u kojima nalazilo između 150 i 160 osoba. Ujutro 29. jula ovaj transport pohvatanih Srba je stigao u Glinu, gdje su se iskrcali i u koloni po dva dovedeni u Glinsku crkvu gde su ih ustaše zaključale.[14] Srbima je zatim naređeno da legnu na pod, dok ih je šestorica ustaša udaralo po glavi šiljatim palicama. Tada se pojavilo još ustaša i ubistva su se nastavila.[15] Žrtve su ubijane tako što su im prerezani vratovi ili su im glave razbijene puščanim kundacima.[16] Samo jedna žrtva, Ljuban Jednak, preživio je tako što su ustaše mislile da je mrtav, a on je kasnije opisao šta se dogodilo:

Tako je to išlo — jedan kamion, pa drugi kamion itd. Kada su gotovo sve u crkvi poklali i kada je broj nas živih spao na nas desetak, ja sam bio u jednom kutu crkve i u jednom času vidim kako nema nikoga u crkvi. Bilo nas je svega desetak. Pogledam iz kuta prema vratima i vidim ustaše kako iznose krvave i zakrvavljene ljude… Krv teče svuda po crkvi. Sve je bilo mirno, cijela crkva bila je osvijetljena svijećama. Ja preskočim na sreću — i bacim se među zaklane ljude koji su ležali na podu. Ispružim ruke i legnem među njih, a ostalih 5-6 nisu se mogli nikako sakriti i tih 5-6 su zatim zaklani.

Sa ustaške strane, kao svjedočanstvo, imamo izjavu Hilmije Berberovića koju je septembru 1941. dao policiji u Beogradu.[17] On je, između ostalog, izjavio:

Ubijanje je vršeno na nekoliko načina. Neke su zatvarali u pravoslavnoj crkvi u Glini, gdje je moglo stati oko 1000 duša. Tada je komandir odredio iz naše satnije 15 ljudi koji će izvršiti klanje. Prije polaska na ovaj posao davao im je piće, i to nekom ruma, a nekom ljutu rakiju, pa kad se napiju onda su ih slali noževima unutra. Za vrijeme klanja pred crkvom je bila postavljena straža, jer su se neki pravoslavci penjali u zvonaru i skakali sa vrha zvonika u portu. Svi oni koji su skakali bili su pobijeni u porti od strane stražara. Ja sam bio određen da u tri maha vršim klanje u crkvi (…). Ubijanje je vršeno na taj način što smo neke udarali nožem pravo u srce, neke klali preko vrata, a neke udarali gdje stignemo. Ako neki Srbin ne bi bio gotov od prvog udarca, toga bi ustaše preklale nožem. Za vrijeme ovoga klanja nije gorjelo svjetlo u crkvi već su bili određeni naročiti vojnici koji su u rukama držali baterijsku lampu i time osvjetljavali prostorije.

Kada su ustaše poklale jednu četvrtinu Srba zatvorenih u crkvi (Rođenja Bogorodice), napravili su pauzu da bi dovodili civile i pokazivali im kako kolju Srbe. O tome događaju je posvjedočila Josipa Šarić pred Komisijom Okružnog NOO Banije 14. oktobra 1944. godine.[18] S druge strane, Srbi koji su krajem jula pohvatani na teritoriji sreza Glina i bili privremeno smeštani u žandarmerijske kasarne u pojedinim selima, a zatim dovoženi u sreski sudski zatvor i druge prostorije u Glini, nisu dovođeni u crkvu radi klanja, već su odvoženi pravo nad jame u Prekopi i tamo su poubijani.

Drugi masovni pokolj Srba u glinskoj crkvi i šikari Latinovo desio se 4-5. avgusta kada su domamljeni Srbi Vrginmosta i Čemernice u Sokolski dom u Vrginmostu pod maskom masovnog „pokrsta” 3. avgusta. Ustaše su pod prijetnjom ili pod maskom dobrovoljnosti i svečanosti pozivale Srbe opština Vrginmost i Čemernica da dođu u Sokolski dom u Vrginmostu kako bi ih katolički sveštenik masovno pokrstio. Da bi obmana bila ubjedljivija, ustaše su okupljene Srbe upisivali u knjige i naplaćivale taksu pokrštenja. Toga dana nije se pojavio katolički sveštenik, već su došla ustaška pojačanja koja su postavila straže oko Sokolskog doma i ograđenog dvorišta u kome su bili zatvoreni okupljeni Srbi. Glavni organizatori ovoga pokolja su bili ustaše Nikola Vidaković i Josip Mison. Više od 1.300 Srba je 4. avgusta kamionima i autobusima prevezeno iz Vrginmosta, u crkvu Rođenja Bogorodice ili direktno nad jame u šikari Latinovo, gdje su bili pobijeni ili poklani. Ustaše su u crkvi 4. avgusta javno pokazivale Hrvatima, građanima Gline, zatvorene Srbe u crkvi, govoreći im da pođu vidjeti „štakore” i „pokrst kakav nikada nisu vidjeli”. Pokolj zatvorenih Srba u crkvi se odvijao u noći između 4. i 5. avgusta a leševi poklanih su odvoženi i bacani u jame u šikari Latinovo u Glinskom Novom Selu.[19][20] Oko mjesec dana kasnije, ustaše su zapalile crkvu.[21]

Ljubo Jednak u svom svjedočenju tvrdi da su bile četiri masovne grobnice u toj šikari, od kojih su samo tri identifikovane i da je nakon iskopavanja posmrtnih ostataka žrtava pokolja bilo izbrojano 2.000 lobanja.[22] Imenom i prezimenom su identifikovane 203 žrtve. U Saopštenju Zemaljske komisije (broj 10 od 14. oktobra 1944. godine) stoji da je bilo 900 zatvorenih u crkvi.[23]

Neobaviještenost[uredi | uredi izvor]

Procjenjuje se da su tokom 1941. godine na Kordunu i Baniji ustaše ubile preko 33.000 Srba. Tom velikom broju pobijenih Srba je doprinijela njihova neobaviještenost o pokoljima koji su se dešavali te godine. Ustaše su brižljivo krile od javnosti sva hapšenja Srba i masakre, govoreći da su hapšenja i odvođenja Srba u zatvore i crkve bila potrebna zbog prisilnih radova u Lici, u Njemačkoj ili zbog masovnog „pokrsta”. Lokalni Hrvati koji su učestvovali u kopanju jama - masovnih grobnica i zatrpavanju leševa ubijenih Srba su bili lojalni ustašama i nisu upozoravali Srbe o pravoj prirodi „pokrsta” ili prisilnih radova. Isto tako, Hrvati Milan Despot i Stevo Klobučar — članovi Komunističke partije, koji su radili u ustaškom okruženju nisu upozorili Srbe o pravoj prirodi ustaškog nasilja nad Srbima.[24]

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Nakon masakara, mnogi Srbi iz Gline i okoline izbjegli su u Srbiju ili su deportovani u koncentracione logore, koji su bili pod kontrolom ustaša. Slom NDH dogodio se u maju 1945. godine i u narednim godinama na Nirnberškim suđenjima presuđeno je da je progon Srba u NDH bio zločin genocida. Srbi su se u Glinu vratili poslije rata, djelimično iz želje da ostanu blizu grobova svojih bližnjih i živjeli su mirno sa svojim susjedima Hrvatima sve do raspada Jugoslavije devedesetih godina 20. vijeka.

Vjekoslav Luburić

Crkva Rođenja Bogorodice je nakon pokolja srušena. Njemački oficir, šef Tehničkog odjela iz Siska, Openhajm je predložio da se Crkva ne sruši već da se crkva preuredi u bioskop ili u neku drugu javnu ustanovu, ali se sa tim nije saglasio župnik Franc Žužek.[25]

Mirka Puka, organizatora prvog masakra, zarobile su britanske snage dok je pokušavao da pobjegne u Austriju u maju 1945. godine i izručile ga Jugoslaviji u junu 1945, gdje je počinio samoubistvo prerezavši žile na ruci britvom. Vjekoslav Luburić, organizator drugog masakra, je pobjegao iz Jugoslavije poslije rata u Španiju, gdje ga je ubila osoba za koju se pretpostavlja da je bio agent Uprave državne bezbjednosti (UDBA). Pavelić je preživio rat i umro od posledica atentata u Španiji 1959. godine. Alojzija Stepinca, koji nije javno osudio zločine u Glini, nova jugoslovenska vlast optužila je za saradnju sa ustašama i sudila mu 1946. godine, a Jednak je svjedočio protiv njega. Stepinac je osuđen na 16 godina zatvora i umro je u kućnom pritvoru 1960. godine. Jednak je 1986. godine svjedočio i protiv ministra unutrašnjih poslova NDH Andrije Artukovića.

Svjedočenje Himlije Berberovića[uredi | uredi izvor]

Beogradska policija je uhvatila Himliju Berberovića iz Bosanskog Novog, koji je prije rata bio zaposlen u Beogradu, pa je kao dobar poznavalac prilika upućen u Beograd, da nastavi sa ustaškim nedjelima. On je po lišenju slobode, pred policijskim podnarednikom u Kolarčevoj ulici br. 1, o svojim ustaškim zločinima, između ostalog izjavio i ovo:

Početkom mjeseca juna 1941. dobila je moja satnija nalog da idemo u Glinu. Po dolasku u Glinu, prvo smo pretresli grad, pa smo zatim išli po selima. Ovo pretresanje trajalo je oko 15 dana. Kad je sa pretresanjem završeno, došli su ustaše iz Zagreba i Petrinje, pa smo tada dobili nalog da po selima sakupimo sve pravoslavne muškarce od 20 do 45 godina starosti. U prvo vrijeme vršili smo hapšenje muškaraca. Njih smo sakupljali po selima i dovodili ih u Glinu, gdje smo ih stavljali u sudski zatvor. Tu su ostajali u zatvoru po nekoliko dana, dok se zatvor ne napuni, a tada su ih ubijali.

Ubijanje je vršeno na više načina. Neke su zatvarali u pravoslavnu crkvu u Glini. U crkvu je moglo stati oko 1000 ljudi. Tada je komandir stanice određivao 15 ljudi koji imaju da vrše klanje. Prije nego što pođu na svoj pohod, davao im je alkoholno piće i to nekima rum, a nekima ljutu rakiju, pa kad se napiju, onda su ih noževima puštali unutra. Za vrijeme klanja je pred crkvom postavljena straža, a ovo je činjeno radi toga što su se neki pravoslavci penjali na zvoniku, pa su zatim skakali sa nje. Ja sam bio određen da vršim klanje u tri maha. Svakom prilikom išli su i neki oficiri, Dobrić Josip i Mihajlo Cvetković, a pored njih je bilo i ustaških oficira. Po ulasku u crkvu, oficiri su stajali kod vratiju i posmatrali naš rad, a mi smo vršili klanje. Ubijanje je vršeno na taj način, što smo neke udarali prvo u srce, neke klali preko vrata, a neke udarali gdje stignemo. Ako neki Srbin ne bi bio od prvog udarca smrtno pogođen, toga su ustaše priklale nožem. Za vrijeme klanja nije gorjela svjetlost u crkvi, već su bili određeni specijalni vojnici, koji su rukama držali baterijske lampe i time nam osvjetljavali prostor. U više mahova desilo se, da je po neki Srbin naletio na nas pesnicom ili pak da je u nekojega udario nogom, ali je taj bio odmah iskasapljen.

Za vrijeme ovoga klanja bila je u crkvi velika galama. Prisutni Srbi vikali su: Živio kralj Petar, Živila Jugoslavija, Živila kraljica Marija, Živila Srbija, Dole Ustaši, Dole Pavelić itd. Klanje je počinjalo u 22 sata uveče, trajalo je do 2 sata. Za vrijeme dok je posljednji Srbin bio živ ove su manifestacije trajale. Ovakvo klanje u crkvi desilo se sedam do osam puta, a ja sam učestvovao tri puta. Za vrijeme klanja svi smo bili toliko uprljani krvlju, da se uniforma nije mogla očistiti, već smo je zamjenjivali u magacinu, a kasnije se prala. Crkva je poslije svakog klanja prana. Kad se klanje završavalo, dolazili su kamioni i nosili lješeve. Obično su ih bacali u rijeku Glinu, a neke zakopavali. Neke su pravoslavce izvodili na obalu rijeke Gline gdje su ih strijeljali iz mitraljeza. Ovo strijeljanje vršeno je odjednom na 300 do 400 ljudi. Oni su svi postavljeni pored obale u dvije vrste, pa su povezani jedan za drugoga i tako gađani iz mitraljeza, koji su bili postavljeni u neposrednoj blizini. Lješevi ovih lica, koja su strijeljana pored obale, bacana su u rijeku Glinu. Neke grupe Srba izvođene su iz zatvora i strijeljane u blizini mjesta Gline pored šume, pa su poslije zakopani na mjestu gdje su strijeljane.

Prikupljanje Srba vršeno je na taj način, što je u određeno selo išlo oko 70 ustaša i 30 nas vojnika, a svi smo bili pod komandom ustaškog oficira. Selo je uvijek bilo opkoljeno, pa je unutra ulazila određena grupa, koja sakuplja Srbe. Kad bude cijelo selo sakupljeno, onda smo ih stražarno sprovodili u sudski zatvor. U prvo vrijeme dovodili smo samo muškarce, a docnije i ženska lica, od 15 do 50 godina starosti. Prilikom ovoga dovođenja vidio sam da su ustaše, neki moji drugovi i vojnici silovali žene i djevojke, pa su ih zatim odvodili u Glinu. Vidio sam da su ustaše kao i vojnici dolazili u logor odakle su odvodili žene koje su htjeli, pa su nad njima vršili obljubu, negdje na periferiji grada, pa su ih ponovo vraćali u zatvor. Od strane oficira ovo nije bilo zabranjeno, jer su i sami oficiri ovo činili.[26]

Sjećanja[uredi | uredi izvor]

U proljeće 1947. su kosti pobijenih iz jame u Prekopi i ostalih jama na području Gline prenesene na pravoslavno groblje. Na groblju su, na mjestu srušene crkvice, kosti položene u zajedničku spomen-kosturnicu u kojoj se nalazi oko 2500 ubijenih Srba od 1941. do 1944. godine sa područja sreza Glina.

Pjesnik Ivan V. Lalić je napisao poemu „Opelo za sedam stotina iz crkve u Glini”, koja je objavljena u Zagrebu 1955. godine u prvoj pjesnikovoj zbirci pod naslovom „Bivši dečak” a posvećena poklanim Srbima u glinskoj crkvi 1941. godine.[27] Vajar Antun Augustinčić je 1969. godine postavio fontanu Majka i dijete ispred Spomen-doma poklanih Srba u Glini. Hrvati su 1995. godine uništili ovu fontanu.

U znak sjećanja na sve ove žrtve, 13. maja je bio spomen-dan žrtava i dan grada Gline sve do 1995. godine. Od tada nema odavanja počasti ubijenim Srbima Gline koji su nevini stradali od ustaških koljača.[2]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mrkalj 2016, str. 52—55.
  2. ^ a b v g Vujasinović 2011.
  3. ^ Petrović 2013.
  4. ^ Andrejka 1938, str. 86.
  5. ^ Mrkalj, Igor (2017). „Bolje da ti uđe u kuću vuk, nego Puk” (na jeziku: hrvatski). Prosvjeta Zagreb. Pristupljeno 27. 2. 2019. 
  6. ^ Yeomans, Rory. 2019. "Frozen by the Lens: Photography, Genocide and Memory Culture in Socialist Yugoslavia". Serbian Studies: The Journal of the North American Society for Serbian Studies: str. 1–46
  7. ^ Radio Slobodna Evropa. "Srpsko narodno vijeće komemoriralo žrtve ustaških zločina u Glini." 13. 5. 2021.
  8. ^ Goldstein, Slavko (2013). 1941 : the year that keeps returning. New York. ISBN 978-1-59017-673-3. OCLC 827973805. 
  9. ^ Rodogno 2006, str. 186.
  10. ^ Tomasevich 2002, str. 398. sfn greška: više ciljeva (2×): CITEREFTomasevich2002 (help)
  11. ^ Goldstein 1999, str. 137.
  12. ^ Ramet 2006, str. 119.
  13. ^ Hoare 2006, str. 22.
  14. ^ Aralica 2010, str. 64—65.
  15. ^ Glenny 2018, str. 500.
  16. ^ Mirković 1996, str. 23.
  17. ^ Aralica 2010, str. 130.
  18. ^ Aralica 2010, str. 68.
  19. ^ Aralica 2010, str. 102—123.
  20. ^ Bulajić 1988, str. 549.
  21. ^ Pilsel & 16 July 2011.
  22. ^ Ljuban Jednak - pokolj u pravoslavnoj crkvi u Glini na Baniji, Hrvatska (youtube) (na jeziku: srpski). Srbsko-ruski patriot Serbskiй-russkoй. 17. 10. 2016. Pristupljeno 5. 4. 2019. 
  23. ^ Aralica 2010, str. 73.
  24. ^ Aralica 2010, str. 77—80.
  25. ^ Aralica 2010, str. 133.
  26. ^ Durković - Jakšić 1990, str. 549, 552, 554.
  27. ^ Korać 1982, str. 151.

Literatura[uredi | uredi izvor]

Knjige:
Novine:

|language=en}}

Veb-sajtovi:

Dodatna literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]

Vikizvornik ima izvorni tekst povezan sa člankom Svedočenje Ljubana Jednaka o pokolju u Glinskoj crkvi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Покољи_Срба_у_глинском_срезу&oldid=27694528”