Macudaira Katamori

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Macudaira Katamori
Matsudaira Katamori (1836-1893), fotografisan na dan kavalkade cara Komeija.
Lični podaci
Ime pri rođenjuMacudaira Keinosuke
Datum rođenja(1836-02-15)15. februar 1836.
Mesto rođenjaEdo, Japan
Datum smrti5. decembar 1893.(1893-12-05) (57 god.)
Mesto smrtiTokio, Japan
Porodica
SupružnikMacudaira Tošiko, Macudaira Saku, Macudaira Kijo
1852 — 1868.
PrethodnikMacudaira Katataka
NaslednikMacudaira Nobunori
Zaštitnik Kjota (vojni komesar)"Kjoto Šugošoku"
1863 — 1864.
PrethodnikNema
NaslednikMacudaira Jošinaga

Macudaira Katamori (Jap.松平容保 „Matsudaira Katamori“) (15. februar 1836. − 5. decembar 1893) bio je samuraj koji je živeo krajem Edo i početkom Meidži perioda. Bio je deveti daimjo Aizu hana i vojni komesar u Kjotu tokom Bakumacu perioda. Tokom Bošin rata Katamori i okrug Aizu su se borili protiv trupa japanske carske vojske ali su u toj nameri bili potučeni. Nakon što mu je pošteđen život postaje sveštenik hrama „Tošogu“.

Mladost[uredi | uredi izvor]

Macudaira Katamori je rođen u Edu u distriktu Jocuja, 15. februara 1836. godine u rezidenciji okruga Takasu.[1] Bio je sedmi sin Macudaire Jošitacua, daimjoa okruga Takasu dok se za njegovu majku smatra jedna od očevih konkubina, žena iz porodice Komori za koje se veruje da se zvala Čijo (njeno budističko ime bilo je Zenkjo-in).[2] Katamori, koji se u početku zvao Keinosuke (銈之丞), imao je uzbudljivo detinjstvo. Iako je okrug Takasu bio mali, uživao je veliku reputaciju budući da je imala porodičnih veza sa vladajućim Tokugava klanom. U istoriji Takasu-Macudaira porodične loze uvek je bilo daimjoa koji su usvajani a poticali iz sporednih porodica poput klana Mito. Shodno tome Katamori je imao dobre šanse da bude na visokoj poziciji u šogunskoj vladi. Dobra prilika pokazala se u nasleđivanju osmog feudalnog lorda Aizu klana Macudaire Katatake. Usvajanje u ovu porodicu obavljeno je krajnje brzo budući da je Katakata bio lord velike i čuvene Aizu oblasti i da je imao brata koji je takođe bio kandidat za nasleđivanje pozicije daimjoa.[3] Nakon što je Keinosuke oženio Katatakinu ćerku Tošihime (1856. godine) Katataka ga usvaja kao naslednika.[3] Pošto je postao deo porodice, Keinosuke menja ime u Katamori uzimajući jedan karakter iz imena usvojenog oca i dodajući ga svom. Predstavljen je vladajućem šogunu, Tokugavi Ijeošiju, kao i Ii Naosukeu, četiri meseca nakon njegovog usvajanja/prihvatanja u novu porodice. Do kraja godine dobiće dvorsku titulu „Vasa no kami“ (若狭守) koju tradicionalno drže svi naslednici kuće Aizu.[4] Želeći da pospeši Katamorijevo obrazovanje, Katakava šalje svoga naslednika u školu okruga „Nišinkan“ pa Katamori provodi neko vreme učeći tamo.[5]

Nasleđivanje pozicije[uredi | uredi izvor]

Nakon što je Katataka umro rane 1852. godine, Katamori nasleđuje poziciju daimjoa sa svojih 18 godina. Kao deveti daimjo okruga Aizu dobija titulu „Higo no kami“ koju svi daimjoi okruga dobijaju (肥後守).[6] Takođe dobija i dodatnu poziciju „Sakonoe gon šošo“ (左近衛権少将); što bi u prevodu najpribližnije značilo „niži general leve odbrane“. Titula je data od strane carskog dvora a iste godine se formalno zahvaljuje caru. Sa titulom dobija i pravo da sedi na dvoru sa Rodžu-ima i odlučuje o važnim pitanjima koje se tiču zemlje.

Katamori i Perijeva misija[uredi | uredi izvor]

U prvim godinama njegovog imenovanja Katamori se trudio da se pozitivno istakne i opravda iščekivanja kao novi vladar velike oblasti Aizu. Ali posle samo godinu dana novog zaduženja admiral Peri dolazi u luku Edo tražeći (na silu) otvaranje granica zemlje. Situacija je uzbunila kompletnu vladu Japana. Šogunat mobilizuje veliki broj ljudi i brodova u slučaju rata sa Amerikancima a okrug Aizu, koji je još imao reputaciju dobrog borilačkog okruga, nije bio izuzetak. Okrug je već ranije dobio naređenja da obezbedi područja Kazusa i Ava u mesecima pre dolaska Perija a kada je admiral konačno došao do obale da razgovara sa predstavnicima vlasti Aizu je bio taj koji je patrolirao brodovima obezbeđujući sigurnost u pregovaranju.[4] Samuel Vels Vilijams, prevodilac za američku stranu, zabeležio je: "Na zastavama koje su bile na obali i na jaknama koje su svakodnevno nosili, imali su znak 會."[7] Ovaj karakter, koji se čita „ai“ bio je čest u pisanju „Aizu“ na banerima koji su označavali pripadnost ovoj oblasti.

Karijera kao vojni komesar za Kjoto[uredi | uredi izvor]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Godine 1862, iskusnije političke figure u šogunatu Tokugava stvorile su novo mesto „Kjoto šugošoku“ (vojni komesar za Kjoto) za potrebe održavanja reda i mira u gradu u kom su sve više operisali samuraji verni pobunjeničkom sono džoi pokretu.[8] Ova pozicija promenila je potpuno dinamiku u gradu. Pozicija „Kjoto šišidaija“ (京都所司代) koja bi mogla da se pozabavi tim problemom držala je najveću moć vršeći nadgledanje na relaciji Kjoto-Osaka kao predstavnik šoguna. Međutim ova pozicija nije imala ovlašćenje i mogućnosti da osigura bezbednost u gradu, pogotovo posle najnovijih događaja, pa je nova pozicija oformljena sa namerom da tu moć ima.[9] Tamo gde su šošidai i razni magistri podbacili u usađivanju obaveze ljudima da poštuju zakon tu je šugošoku ulazio sa svojom vojskom iz okruga koji bi to prisilno održavao. Nakon razmatranja došlo se do odluke da se obaveza šugošokua svede na dve oblasti: Ečizen i Aizu.[10] Ečizenov daimjo Macudaira Jošinaga već je držao poziciju kao zvaničnik za politička pitanja „Seidži sosai-šoku“ (政治総裁職), pa je sva odgovorost pala samo na Katamorija.[10] Katamori je po naređenju morao da ode u Edo sa svojom vojskom ostavljajući oblast Aizu, bez svog daimjoa i samuraja ranjivom. Kako je u to vreme Katamori bio bolestan, naređenja su preneta preko jednog od zvaničnika okruga Aizu Jokojame Cunenorija koji je za te potrebe pozvan u Edo zamak.[10] Katamori je poslao predstavnika sa molbom da ga na izuzmu iz namera: "Pošto je ovo naređenje šoguna, mi nemamo drugog izbora nego da se povinujemo. Osnivač našeg okruga Hošina Masajuki nas je obavezao da u budućnosti to uvek radimo, međutim moramo da naglasimo da je feudalni gospodar Katamori veoma mlad a naši ljudi su na severu, neupoznati sa uslovima u prestonici. Ako mi prihvatimo ovu obavezu a desi se neka nepogodnost ili nevolja, Aizu oblast ne bi mogla da dela potpuno sama. Šogun bi morao da se uključi a sa njim i ostatak Japana. Molimo da podobnije razmislite o ovoj odluci“."[11] Međutim, Bakufu nije hteo da menja odluku. Macudaira Jošinaga je lično otputovao do rezidencije oblasti Aizu i suočio se sa Katamorijem teškim rečima naglašavajući dužnost Aizu hana kao obaveznika šogunata: "da je [osnivač] gospodar Masajuki još uvek živ, on bi ovu obavezu prihvatio bez razmišljanja!"[11] Počele su da kruže glasine da je Katamori odbio svoju novododeljenu poziciju zbog želje za samoodržanjem na šta je Katamori odgovarao: "Ako ljudi počnu sa takvim pričama, to će osramotiti naš okrug. Ovu situaciju ne mogu objasniti prošlim generacijama Aizu gospodara koji su služili pre mene. Nemam drugog izbora nego da poziciju prihvatim."[11]

Pripreme i dolazak u Kjoto[uredi | uredi izvor]

Vesti o Katamorijevom pristanku da prihvati novu odgovornost vrlo brzo je došla do okruga Aizu. Dvoje poznatih savetnika okruga Saigo Tanomo i Tanaka Tosa su se protivila ovoj poziciji ne samo iz razloga koje je Katemori naveo već i zbog finansijske situacije: Aizu koja je dobila zadatak čuvanja luke Edo i nadgledanja ostrva Ezo (Hokaido) imala je teret svih troškova koje su te operacije izistkivale pa još jedna takva operacija pod naređenjom šogunata mogla je dovesti okrug do finansijske propasti.[12] Ova dvojica su brzo odjahali do svog daimjoa u pokušaju da ga odluče od ovih poduhvata.[13] Saigo, citirajući kinesku krilaticu Huai nan-cu, opisao je ove namere kao pokušajem „gašenja vatre, bacanjem suvog granja“. Kada su se konačno suočili sa problemom čuvanja dobre reputacije okruga kao i sa direktnim pritiskom šoguna i moćnih osoba poput Tokugave Jošinobua, Macudaire Jošinage i drugih, Katamori nije bio u prilici da išta kaže protiv odluke.[13] Odgovor koji je dao preko predstavnika Jokojame (i ostalih) pokazalo je da je bio svestan u šta njegov han ulazi: "Šta bude, biće. Budite pripremljeni da poginete u Kjotu."[14]

Katamori je zvanično pozvan da boravi u Edo zamku 23. septembra 1862. godine. Nova plata iznosila je 50.000 kokua godišnje i oko 30.000 rjoa koji bi pokrili troškove putovanja za Kjoto i promocije službenika četvrtog ranga „Šo ši ge“ (正四位下)[14][15] Prateći novoosnovanu poziciju menja osoblje u vladi. Da bi se pozabavili problemom pounjeničkih samuraja okupljen je tim ljudi sastavljenim od daimjoa i hatamotoa. Među njima bio je i Nagai Naojuki imenovan za gradskog sudiju/magistrata, Makino Tadajuki, feudalni gospodar okruga Nagaoka, postao je Kjoto šošidai i Čudžo Nobunori koji je postao Katamorijev pomoćnik za protokol. Među prvim odlukama koje je sproveo Katamori šalje grupu od sedam ljudi pod Tanaka Tosaom pre njega za Kjoto da bi oformili neophodne kontakte za predstavnicima oblasti koji su već u Kjotu, kao i sa carskim dvorom.[16] Nakon nekoliko meseci političkih teškoća, odlazi za Edo 27. januara 1863. godine kao glavno komandujuća osoba na čelu snažne Aizu vojske od hiljadu ljudi.[17] Nakon što je ušao u Kjoto 11. februara, zaputio se u hram „Honzendži“, gde se presvukao u zvaničnu odeću dvora i zatim otišao u carsku rezidenciju regenta Konoe Tadahiroa gde mu je iskazao svoje poštovanje.[17] Nakon toga stacionirao se u istočnom delu grada u arei Kurotani.[17] Ubrzo nakon dolaska dvor ga opet formalno prima pa se zvanično pojavljuje pred regenta Konoea zajedno sa svojim pratiocima Ono Gonodžoa i Komori Ikana.[18] Topao prijem i popularnost dvora zadobio je svojim čestim posetama iiskazivanjima poštovanja koje će praktikovati tokom svog vremena dok je bio na toj poziciji.

Mandat[uredi | uredi izvor]

Prve teškoće sa kojima se Katamori susreo u toku svog mandata bila je u nepoznavanju a onda i nepoverenju meštana sa samurajima iz oblasti Aizu. Okrug Aizu je bio toliko stran meštanima rane 1863. godine da su mnogi lokalci ime okruga izgovarali pogrešno „kaizu“ ili „kvaizu“ zbog pogrešnog čitanja karaktera na banerima. Ali ovo pitanje nepoznavanja i nelagodnosti ublažilo se nakon nekoliko meseci boravka.[19] Dvorski plemići su bili veoma zadovoljni dolaskom Macudaire imajući veliko poverenje u njega kao agenta „kobu-gatai“ (公武合体) pokreta koji je zagovarao pomirenje između carskog dvora i šogunata.[20] U nameri da opravda nadanja koje šugošoku pozicija nosi, Katamori zarad obezbeđivanja mira na gradskim ulicama zapošljava policijske jedinice Šinsengumija koji su oformljeni od ljudi različitih oblasti, staleža i bogatstva. Vremenom nastaju i druge policijske grupe poput Mimavarigumija, koji su bili pod kontrolom šošidaija (koji je 1864. godine bio Katamorijev brat Macudaira Sadaki. Katamori je svoju ulogu zaštitnika Kjota prihvatio veoma ozbiljno sprečavajući 30. septembra državni prevrat a zatim se suprostavio pobunjenicima u „Kinmon incidentu“ gde su se direktno sukobile snage Aizu hana (sa hanom Sacuma) protiv pobunjeničkog okruga Čošu. Tokom Prvog i drugog pohoda na Čošu imao je čvrste stavove protiv neprijateljskih okruga što će podići netrpeljivost Čošua prema Katamoriju i njegovoj Aizu vojsci.

Katamori je služio kao šugošoku od 1862. do 1864. godine, da bi posle kratke pauze opet služio na poziciji od 1864. do 1868. godine.[21]

Bošin rat i period nakon sukoba[uredi | uredi izvor]

Nakon bitke na Toba-Fušimi, prve u Bošin ratu, Katamori je pokušao da uspostavi mirno rešenje na sukob, izvinjavajući se carskom dvoru više puta, šaljući čak i zvanično pismo princu Rinodži no Mija Jošihisi, ali su članovi nove meidži vlade odbili da mi pruže i najmanju pažnju.[22] Razlog za to ležao je u činjenici da su novu vladu činili ljudi iz oblasti Čošu i Sacuma koji su prezirali Katamorija zbog njegove uloge vojnog komesara. Iako podržavan od strane Severne alijanse koja je sastavljena od većine okruga severnog Japana i ona je naposletku potučena u bici za Aizu. Nakon nekoliko godina koje je proveo u kućnom pritvoru, Katamorijev život je pošteđen pa kasnije postaje sveštenik u šinto hramu „Tošogu“. Umire 5. decembra 1893, dobivši posthumno ime Masane-reišin (忠誠雲神). Njegov naslednik, Macudaira Nobunori, bio je usvojenik iz porodice Mito-Tokugava napušta porodicu Aizu-Macudara odmah nakom Meidži obnove i dopušta da Macudaira Kataharu postane naslednik porodice. Kataharu je Katamorijev najstariji biološki sin rođen od strane jedne od dve konkubine (Macudaira Saki ili Macudaira Kijo) rođen nakon što je Nobunori usvojen. Nakon njega, porodičnu poziciju je nasledio Kataharuov brat Morio, a posle i Morijev sin – Macudaira Morisada.[23]

U popularnoj kulturi[uredi | uredi izvor]

U godišnjoj „taiga“ drami koju svake godine svima državna televizija Japana (NHK), Macudaira se pojavljuje u seriji iz 2013. godine „Jae no sakura“ gde ga igra glumac Go Ajano.

Kao sporedna ličnost koja je bila jedna od bitnih ljudi koji su pomogli osnivanju policijskog odreda „Šinsengumi“, često se pojavljuje u filmovima, serijama, mangama i animeima koje prikazuju ovu jedinicu.

U duhovitom manga/anime serijalu Gintama, lik Macudaire Katakurika je zasnovan po njemu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Yamakawa Hiroshi, Kyoto Shugoshoku Shimatsu. Tokyo: Heibonsha, (1966). str. 7. Takasu je bila oblast u provinciji Mino.
  2. ^ Kobiyama Rokurō, Matsudaira Katamori no Shogai: Shashinshu Tōkyō: Shin Jinbutsu Oraisha. (2003). str. 18.
  3. ^ a b Kobiyama, str. 30
  4. ^ a b Yamakawa, str. 7
  5. ^ Kobiyama, str. 39
  6. ^ Kobiyama, str. 41
  7. ^ Samuel Wells Williams, A Journal of the Perry Expedition to Japan (1853-1854). Wilmington: Scholarly Resources. (1973). str. 54.
  8. ^ "Aizu-han no Kakuryō to Hanron", by Hoshi Ryoichi. str. 104-127 of Matsudaira Katamori no Subete, Tsunabuchi Kenjo, ed. Tōkyō: Shin Jinbutsu Oraisha. (1984). str. 104.
  9. ^ Beasley 1955, str. 325
  10. ^ a b v Kobiyama 2003, str. 76
  11. ^ a b v Kobiyama, str. 77
  12. ^ Yamakawa, str. 78
  13. ^ a b Yamakawa, str. 26
  14. ^ a b Kobiyama 2003, str. 79
  15. ^ Yamakawa, str. 8
  16. ^ Yamakawa, str. 28
  17. ^ a b v Yamakawa, str. 38
  18. ^ Yamakawa, str. 39
  19. ^ Kobiyama, str. 86
  20. ^ Kobiyama, str. 84
  21. ^ Beasley, str. 335
  22. ^ Yamakawa, str. 11
  23. ^ Sato Masanobu, Rekidai Hanshu oyobi Matsudaira-ke keifu. str. 232-243 of Matsudaira Katamori no Subete, Tsunabuchi Kenjo, ed. Tokyo: Shin Jinbutsu Oraisha. (1984). str. 243.

Vidi još[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]