Majmuni Starog sveta

S Vikipedije, slobodne enciklopedije

Majmuni Starog sveta[1]
Vremenski raspon: oligocen-danas
Maslinasti pavijan (Papio anubis)
Naučna klasifikacija e
Domen: Eukaryota
Carstvo: Animalia
Tip: Chordata
Klasa: Mammalia
Red: Primates
Podred: Haplorhini
Infrared: Simiiformes
Parvored: Catarrhini
Natporodica: Cercopithecoidea
Gray, 1821.
Porodica: Cercopithecidae
Gray, 1821[2]
Tipski rod
Cercopithecus
Linnaeus, 1758
Potporodice

Cercopithecinae — 12 rodova
Colobinae — 11 rodova

Majmuni Starog sveta (Cercopithecidae), poznati pod imenom repati majmuni Starog sveta ili uskonosi majmuni (ili psoliki majmuni, kako su ih ranije nazivali), pripadaju natporodici Cercopithecoidea i grani Catarrhini. Oni su autohtoni u Africi i Aziji, gde danas naseljavaju niz staništa iz tropskih prašuma i savana, šipražja, žbunja i planinskih terena, a Evropi su poznati u fosilnim tragovima. Međutim, iako je eventualno unesena, populacija jedne vrste makaka majmuna opstaje na Gibraltarskoj steni (Evropa) do današnjeg dana. Majmuni Starog sveta uključuju mnoge od najpoznatiji vrsta neljudskih primata, kao što su pavijani i makaki.[3][4]

Napomena: Odgovarajuća terminologija i klasifikacija južnoslavenskih jezika preuzeti su sa engleskog jezičkog područja, u kojem se razlikuju pojmovi ape (čovekoliki majmun) i monkey (majmun) po tome što prvi označava velike ili bezrepe majmune (čije je poreklo u Starom svetu), a drugi repate u svim delovima sveta. Među njima se nalaze i

Opis[uredi | uredi izvor]

Imaju, kao i čovek, 32 zuba, nosna pregrada im je uska, a nosni otvori primaknuti i naniže okrenuti. Lice im je kod većine vrsta golo. Na prstima imaju nokte koji su pljosnati. Palac prednjih nogu oponira ostalim prstima. Rep je kod nekih vrsta dobro razvijen, dok je kod drugih zakržljao; ali čak i kod onih kod kojih jeste razvijen, nikada ne služi za prihvatanje. Obično imaju žuljeve na sedalima.

Areal i stanište[uredi | uredi izvor]

Žive na području gotovo cele Afrike i velikog dela Azije, a njihovi fosilni ostaci otkriveni su i u Evropi. Jedna vrsta naseljava i Gibraltar.

Obično žive u većim zajednicama i to na zemlji, a o podlogu se oslanjaju na sve četiri noge.

Evolucija i mogući preci[uredi | uredi izvor]

Paracolobus chemeroni fosil

Pronađeni su fosili tarzoidnih primata, koji ispoljavaju uočljiv uspon prema cinomorfnoj i antropomorfnoj konstituciji. Pretpostavlja se da svi majmuni Starog sveta (Cercopithecidae, Hylobatidae, Pongidae i Hominidae) potiču iz grupe anatomski „uopšteno“ građenih pratazoida, kojima su, među ostalim, pripadali i oblici Teilhardina (oligocen Egipta). Među njima se Apidium, Moeripithecus i Oligopithecus (a neretko i Parapithecus) ubrajaju u neposredne fosilne pretke psetolikih majmuna, dok je ostalo otvoreno pitanje da li tu pripadaju i Amphipithecus i Pondaungia (gornji eocen Burme) ili bi ih trebalo uvrstiti u prelaznu fazu evolucije ka zajedničkim precima antropomorfnih majmuna.

U donjeoligocenskim slojevima Afrike, međutim, nađeni su fosilni ostaci primata koji su zasigurno imali niz osobina današnjih viših uskonosnih majmuna iz porodica Hylobatidae (giboni) i Pongidae (orangutani). Među takvim oblicima, redovno se pominju Parapithecus i Aegyptopithecus, sa zubalom kao kod savremenih bezrepih – velikih majmuna (orangutani, šimpanze i gorile, iako se prvopomenuti oblik često ubraja i u predačku grupu psetolikih repatih majmuna, a drugi u fosilni rod Dryopithecus. U direktne predačke forme čovekolikih primata svrstava se i gibonoliki Propliopithecus, od kojeg, verovatno preko oblika tipa Limnopithecus i Pliopithecus vode poreklo današnji giboni. Međutim, prema nekim procenama, propliopitek bi mogao biti i predak pomenutog egiptopiteka ili čak forma driopiteka, sa naglašenijim hominoidnim osobinama.

Filogenija[uredi | uredi izvor]

Ceropithecidae su nisko razvijena, dok su hominidi visoko razvijena bića. U periodu do pre 35.000.000 godina nisu bili razdvojeni, ali sa druge strane čine prelazne forme za oligopiteka, propliopiteka, egiptopiteka, koji su opet, dali početnu fazu driopiteku. Većina današnjih majmuna pripada upravo porodici uskonosih majmuna.

Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

Repati majmun Starog sveta
Mandril (Mandrillus sphinx) je najveći predstavnik ove grupe repatih majmuna.
Glava plaštastog pavijana (Papio anubis). Uočava se izdužena „pasja njuška”.
Divlji makak (Macaca sylvanus) je jedina evropska vrsta neljudskih primata

.

Neki majmuni Starog sveta, kao patas, vode poluprizemni život, tj. obitavaju i na tlu i na drveću.
Javanski majmuni (Trachypithecus auratus), kao i sve morske mačke, žive u grupama.
Plaštasti majmuni, kao i većina pripadnika porodice Colobidae, hrane se lišćem
Hanuman-langur sa mladuncem
Rezus majmuni su navikli na ljude i često žive u gradovima.
Braza morska mačka
Gelada (Theropithecus gelada)
Crveni kolobus
Nosonje

Nadporodica Cercopithecoidea

Извори[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Groves, C.P. (2005). Wilson, D.E.; Reeder, D. M., ур. Mammal Species of the World: A Taxonomic and Geographic Reference (на језику: енглески) (3 изд.). Baltimore: Johns Hopkins University Press. стр. 152—178. ISBN 0-801-88221-4. OCLC 62265494. 
  2. ^ Gray, J. E. (1821). „On the natural arrangement of vertebrose animals”. London Medical Repository. 15 (1): 296—310. 
  3. ^ British Museum of Natural History, Ed. (1991): Man's place in evolution. Natural History Museum Publications, Cambridge University Press, London, ISBN 0 521 40864 nevažeći ISBN 4.
  4. ^ Hadžiselimović R. (1986): Uvod u teoriju antropogeneze. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-9344-2-6.
  5. ^ Campbell B. G. (2009): Human evolution: An introduction to mans adaptations. British Museum of Natural History, London, ISBN 0-202-02041-X; ISBN 0-202-02042-8.
  6. ^ Cowligshaw G., Dunbar R. (2000): Primate conservation biology. The University of Chicago Press, Chicago, Chicago and London, ISBN 0-226-11636-0; ISBN 0-226-11637-9.
  7. ^ Srivastava (2009): Morphology of the primates and human evolution. PHI Learning Private Learning Ltd, New Delhi, ISBN 978-81-203-3656-8.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Kalezić M. 2000. godine. Hordati (autorizovana skripta). Biološki fakultet: Beograd.
  • Markon E, Monđini M. 2000. Sve životinje sveta. IKP Evro, Beograd.

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]