Melanija Nikolić Gajčić

S Vikipedije, slobodne enciklopedije
Melanija Nikolić Gajčić
Datum rođenja(1829-10-10)10. oktobar 1829.
Mesto rođenjaKikinda
 Austrijsko carstvo
Datum smrti16. novembar 1912.(1912-11-16) (83 god.)
Mesto smrtiKikinda
 Austrougarska

Melanija Nikolić Gajčić (Kikinda, 10. oktobar 1829 — Kikinda, 16. novembar 1912) bila je srpska narodna dobrotvorka. Jedan je od najvećih dobrotvora Srpske pravoslavne crkve u Banatu i ktitorka Manastira Svete Trojice u Kikindi. Smatra se jednom od najznačajnijih i najzanimljivijih žena u Kikindi u drugoj polovini 19. i s početka 20. veka. Priznanje Grada Kikinde za humanost i dobrotvorni rad nosi naziv po Melaniji Nikolić Gajčić.[1][2]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Poreklo i mladost[uredi | uredi izvor]

Melanija Mela Nikolić rođena Gajčić (prema nekim zapisima Gaičić i Gačić), bila je ćerka Dimitrija i Marije Gajčić. Porodica Gajčić je sredinom 18. veka, nakon raspuštanja Potisko-pomoriške vojne granice, došla u Kikindu iz Pomorišja. Otac Melanije, Dimitrije Gajčić, bio je činovnik na visokom položaju u Magistratu Dištrikta. Uspešno je poslovao prodajući iberland, slobodnu državnu zemlju i stekao veliki imetak. Majka Melanije, bila je Marija Nikolić iz Arada, sestričina episkopa budimskog Arsenija Stanojevića. Živeli su u kući pod brojem 1812. Ova kuća nalazi se danas u ulici Svetozara Miletića 16 i deo je OŠ Đura Jakšić. Dimitrije i Marija imali su dvoje dece, Melaniju i 5 godina mlađeg sina, Mihaila. Porodica je bila imućna i pored nekoliko kuća u gradu, imali su dve suvače [a] i velike površine obradive zemlje. Dešavanja u Evropi 1848. i 1849. godine, nisu zaobišla ni Kikindu. Sukobi su izbili oko podele iberlanda, ali su ubrzo prerasli u sukobe po nacionalnoj osnovi.[3] Iako već u godinama, Dimitrije Gajčić bio je u redovima srpske vojske koja se sukobila sa mađarskom vojskom.[4] Poginuo je 1849. godine, u bici kod Mokrina. Nakon njegove smrti, tadašnja vlast osporila je porodici pravo na nasledstvo i pokrenula oduzimanje celokupne imovine, zbog neizmirenih obaveza i neraščišćenih računa koje je Dimitrije ostavio. Melanija je 1850. godine ostala i bez majke, Marije. Imala je 21, a brat Mihailo 16 godina.[5]

Brak i porodica[uredi | uredi izvor]

Devet dana nakon majčine smrti, Melanija se udala za činovnika iz Kikinde, Jovana Nikolića. Jovan je bio pravobranilac u Magistratu. Bračni par je živeo u kući Jovanove porodice. S obzirom na nedavne smrti Dimitrija i Marije, Melanijinih roditelja, prvi period braka obeležilo je pitanje nasledstva koje joj je Magistrat uporno osporavao. Imanje je zapečaćeno i nisu se mogli koristiti prihodi sa njega. Melanija nije uspela ni da dobije starateljstvo nad bratom. Rano je ostala udovica. Jovan se razboleo i umro nakon pet godina braka, 1856. godine. Zabeleženo je da je Melanija tada odlučila da se više ne udaje i da je odbila mnogobrojne ponude za udaju.[4]

Povratak i podela nasledstva[uredi | uredi izvor]

Kada je Mihailo napunio 21 godinu, skinut je pečat sa njihove imovine, koja se od tada vodila kao zajednička, Mihailova i Melanijina. Međutim, Mihailo je imao sklonost da imanje troši, a Melanija mu je to branila. To je vodilo ka sukobu između njih dvoje. Na obostran zahtev, imanje je podeljeno 1866. godine. Konačno je mogla samostalno da upravlja svojim delom, koji je ubrzo uvećala. Iako nije želela da se udaje, Melanija je želela naslednika. Vanbračno je rodila dvoje dece, ćerku Ekatarinu, koja je ubrzo posle rođenja umrla i sina Pavla. Pavla je pripremala za svog naslednika. Takođe je usvojila dete koje je rođeno vanbračno na imanju njenog brata. Dečaka Mihalja, rođenog 1866. odgajala je sa svojim sinom. Poučena lošim iskustvom, Melanija je napisala testament, kojim je svu svoju imovinu zavštala sinu Pavlu, koji je tada imao 15. godina. 1869. godine, umro je Melanijin brat Mihailo. Njegovu imovinu, nasledila je Melanijina snaha, koja je nakon muževljeve smrti imala probleme sa zakupcima zemlje i želela da proda zemlju u Kikindi. Mela je otkupila bratov deo i na ovaj način ispunila svoju želju da objedini očevu imovinu.[6]

Manastir Svete Trojice, Melino groblje i Konak manastira u pozadini

Porodične tragedije[uredi | uredi izvor]

Pavle se oženio u 19. godini Marinom Zubanov. Melanija nije bila zadovoljna izborom svog sina, zbog toga što su bili u krvnom srodstvu.[5] Pavle i Marina su dobili sina, Dimitrija koji je živeo svega 9 meseci. Ubrzo posle njega umro je i Pavle. Ovi tragični događaji duboko su pogodili Melaniju. Svi njeni planovi za budućnost, potupno su izgubili smisao. Iz korena je promenila život. Podigla je kapelu, nadomak groblja na Vašarištu (danas Melino groblje). U nju je prenela posmrtne ostatke svojih roditelja, sina Pavla, unuka Dimitrija i brata Mihaila.

Izgradnja Manastira Svete Trojice[uredi | uredi izvor]

Zatim je, 1885. godine, krenula u zidanje Manastira, danas Manastir Svete Trojice[b]. Izgradnja je završena 1887. Ikone za manastir izradio je kikindski slikar Đura Pecić. Takođe je dogradila porodičnu kuću svojih roditelja u tada Oluškoj ulici, danas ulica Svetozara Miletića. Kuća koju je podigla bila je namenjena duhovniku Manastira. Na istom placu, podigla je i kuću za sebe u kojoj je boravila kada je dolazila u Kikindu. Veći deo vremena provodila je na skromnom salašu u blizini sela Toba.

Danas OŠ „Đura Jakšić”, porodična kuća Melanijinih roditelja koju je dogradila. Kasnije Internat pri Manastiru Svete Trojice

Sirotinjska majka[uredi | uredi izvor]

Zableženo je da nakon tragedija koje su je pogodile, nije odbila da pomogne nikome ko je tražio pomoć od nje. Pomagala je siromašne i bolesne, davala novac za školovanje dece iz siromašnih porodica. Dobila je nadimak Sirotinjska majka. Kikindu je 1888. godine pogodio veliki požar u kojem je izgorelo više od tri stotine kuća. Veliku pomoć narodu, pružila je tada upravo Melanija. Umrla je na svom salašu, 16. novembra 1912. godine, u 83. godini života. Sahranjena je u grobnici, ispod poda hrama, gde se već nalazila cela njena porodica.[7][8]

Ostavština Melanije Nikolić Gajčić[uredi | uredi izvor]

Ranije napisan testament kojim svoju imovinu ostavlja sinu Pavlu poništila je 1901. godine. Novim testamentom svu svoju imovinu zaveštala je Manastiru Svete Trojice. Ostavština je obuhvatala 300 jutra obradive zemlje, nekretnine među kojima je i kuća njenih roditelja, koju je Melanija kasnije proširila i dogradila (danas OŠ Đura Jakšić) i svu ušteđevinu.[9] Želela je da Manastir bude njen jedini naslednik. Ostavila je detaljna uputstva kako da se koriste prihodi od imanja - za podmirivanje javnih dažbina, izdržavanje crkve i njenih službenika. Ostatak je namenila za pomoć siromašnim učenicima i u druge humanitarne svrhe.[10]. Agrarnom reformom u Kraljevini SHS 1920. godine, od Manastira je oduzeto 128 jutara obradive zemlje.[11] Nakon Drugog svetskog rata, njeno zaveštanje je nacionalizovano. Manastir je danas ženski. Konak pored manastira obnovljen je tokom osamdesetih godina 20. veka. Groblje koje se nalazi pored Manastira Kikinđani danas zovu Melino groblje.[12][13]

Skupština Grada Kikinde usvojila je 2019. godine odluku da gradsko priznanje za humanost i dobrotovorni rad nosi ime po Melaniji Gajčić Nikolić.[14]

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Suvača - suvi mlin, mlin na mlevenje žitarica na živi pogon, vidi Suvača u Kikindi
  2. ^ Manastir je od 1921. do 1932. bio privremena rezidencija Njegovog Visokog Preosveštenstva Georgija, kada je Temišvarska pravoslavna srpska eparhija preseljena u Veliku Kikindu

Reference[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Mileker, Feliks (2015). Istorija grada Velike Kikinde. Kikinda: Narodna biblioteka Jovan Popović Kikinda. Arhivirano iz originala 01. 11. 2019. g. Pristupljeno 01. 11. 2019. 
  • Beloš, Aleksandra (2007). Melanija Nikolić Gajčić. Kikinda: Narodni muzej Kikinda. 

Spoljašnje veze[uredi | uredi izvor]